Grad u kojem nema mjesta osmijesima

Vukovar i Vukovarci dočekali su još jedan mjesec studeni koji je, s obzirom na događanja tijekom 1991. godine, jedan od najtužnijih mjeseci u kalendarima. Studeni je mjesec u kojemu su zabilježena najveća stradanja i razaranja grada tijekom gotovo tromjesečne opsade te ratne godine. Sve je kulminiralo 18. studenoga kada je slomljena obrana Vukovara.

U spomen na sve poginule i nestale u obrani grada i ove godine bit će organiziran Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Očekuje se dolazak desetaka tisuća građana iz Hrvatske i inozemstva, ali i cijeloga državnoga vrha koji će se prisjetiti žrtava i stradanja Kolonom sjećanja i polaganjem vijenaca podno spomen-obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Četvrt stoljeća od najtežih dana grada u povijesti Vukovar se suočava s brojnim problemima. Mnogi čekaju na konačno rješenje svih 25 godina. Prije svega, to je pitanje nestalih. Rat je uzrokovao i činjenicu da je vukovarsko gospodarstvo uništeno, kao i to da se brojni Vukovarci nikada nisu vratili u svoj grad. Uz sve to pojavio se i problem dvojezičnosti, nedostatka radnih mjesta, izostanka investicija… Ipak, sve je kulminiralo brojnim slučajevima iseljavanja i to vrlo često cijelih obitelji koje odlaze trbuhom za kruhom.

„Kada je riječ o izgledu grada, izgledu koji je dobio nakon obnove, možemo biti zadovoljni učinjenim. Grad je ljepši nego ikada. Međutim, najveći problem svima nama je nedostatak radnih mjesta. Posla nema i ljudi su prinuđeni odlaziti dalje jer računi uredno i svakodnevno dolaze. Tu se nešto mora učiniti i to odmah“, kaže Vukovarac Martin Kelić.

Slično razmišljaju i ostali Vukovarci kada govore o svome gradu danas. Ukazuju na niz slučajeva, bez obzira radi li se o Hrvatima ili Srbima, koji odlaze izvan Hrvatske u potrazi za poslom. Najveći dio njih, kako kažu, vjerojatno se nikada neće vratiti u Vukovar da žive sa svojim obiteljima. Ako se i vrate, bit će to turistički, jednom ili dva puta godišnje.

„Kada se govori o tome, najbolje je Vukovarom provozati se u večernjim satima i to nedjeljom kada je većina kod kuće. U zgradama, pola stanova je neosvijetljeno, što govori da vlasnici nisu tu. Slično je i s obiteljskim kućama. Imamo danas ulica u gradu gdje je više praznih nego punih kuća. Mladi odlaze, a ostaju stari koji su u mirovini“, kaže Milan Stanić.

Više sadržaja za mlade

Primijeti se to i po broju ljudi na ulicama, kao i broju djece u školama koje su danas poluprazne. Slijedom svega toga i cijene nekretnina u Vukovaru su pale u bescijenje u odnosu na druge dijelove Hrvatske tako da se kuće danas ne prodaju nego doslovno poklanjaju. Međutim, takva situacija je u cijeloj Slavoniji.

Mladi Vukovarci kažu kako je iz godine u godinu sve više sadržaja za njih. Za razliku od prije desetak godina, kada su lokali bili odvojeni i točno se znalo tko gdje odlazi, danas u Vukovaru ne postoji taj problem. Mladi izlaze na ista mjesta, druže se, bave sportom, rade…

„Ne znam kako je bilo prije, ali mogu reći da je odnos između Hrvata i Srba dobar. Nema nekih problema. Tko želi druži se, tko ne želi ne druži se. Trzavica bude, ali ništa strašno. Vjerujem kako će iz godine u godinu biti bolje“, kaže Alen Klarić.

Dodaje i kako svakako sve što se događalo tijekom Domovinskoga rata ne treba zaboraviti, ali i da se svi zajedno trebaju i moraju okrenuti budućnosti i boljem životu svih Vukovaraca.  

Igor Popović kaže kako osobno ne gleda tko je koje nacionalnosti, ali da i dalje ima onih kojima je to iznimno važno.

„Što reći o osobi kojoj je prvo pitanje: Koje si nacionalnosti? Međutim, mislim kako je takvih, na obje strane, iz dana u dan sve manje. Suočavamo se svi s istim problemima. Družimo se, izlazimo zajedno, igramo nogomet, košarku… Ipak, u vrijeme toga 18. studenoga situacija postane nekako zategnutija što se i može razumjeti“, kaže Popović.

Problemi iz rata

Rane iz Domovinskoga rata su ono što ni četvrt stoljeća poslije nije zacijeljeno. Tijekom opsade grada ubijeno je na stotine građana, a još više ih je završilo po raznim logorima na okupiranim područjima ili u Srbiji. Na popisu nestalih i danas se nalazi 300-ak Vukovaraca. U tih 90-ak dana opsade uništene su cijele obitelji, pri čemu su djeca ostala bez roditelja, a roditelji bez djece.

„Devet članova obitelji mi je ubijeno u vrijeme opsade grada. Svi su bili u podrumu sve do pada obrane naselja Lužac, poslije čega su ih izveli i pobili. Za troje od njih ni danas ne znam gdje su pokopani. Za te zločine, kao i mnoge druge počinjene u Vukovaru, nitko nikad nije odgovarao, što nije normalno“, rekao je Stjepan Vidaković. On za sve to najviše krivi hrvatsko pravosuđe koje nije poduzelo sve mjere kako bi ratni zločini bili procesuirani.

Uz pitanje nestalih i ratnih zločina, posljednjih nekoliko godina nad Vukovarom se nadvio još jedan veliki problem koji korijene vuče iz ratnih godina – dvojezične ploče. Više od tri godine otkako su prve dvojezične ploče postavljene na pročeljima državnih institucija u Vukovar, pitanje dvojezičnosti i dalje je daleko od rješenja. Na nekim zgradama dvojezične ploče i dalje stoje, s nekih su skinute, na trećima su prelijepljene hrvatskom zastavom dok na četvrtim nikada nisu niti bile postavljane. U međuvremenu, traju suđenja osobama za skidanje dvojezičnih ploča.

O Vukovaru danas i problemima s kojima se grad suočava svih ovih godina progovorio je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Pri tome je iznio niz brojki koje dosta govore o sadašnjosti grada heroja. Prema tim podacima Vukovar je 1990. godine imao 44.639 stanovnika dok je popis stanovništva iz 2011. godine pokazao kako u gradu živi 27.683 stanovnika. I tada se odmah znalo kako ta brojka nije realna. U međuvremenu je zabilježeno i značajno iseljavanje tako da se procjenjuje da u gradu, zajedno s prigradskim naseljima, trenutno živi do 20.000 stanovnika.

Pomozite, ili će grad umrijeti

Interesantan je i podatak kako je Vukovar 1990. imao 28.806 zaposlenih što je više nego što je u gradu živjelo prema posljednjem popisu. Prema podacima iz prošle godine, u gradu je trenutno zaposleno 9.216 osoba. Znakovit je podatak o BDP-u u Vukovaru i Hrvatskoj nekad i sad. Tako je u Vukovaru prije rata BDP iznosio 9.300 američkih dolara da bi u 2015. godini pao na 4.488 dolara.

Tvornica obuće Borovo, čija se obuća nosila u cijeloj bivšoj državi, u najboljim danima zapošljavala je oko 23.000 radnika. Danas Borovo zapošljava oko 900 radnika s tim da su zadržali samo dio svojih nekadašnjih poslova. Broj zaposlenih značajno je pao i u VUPIK-u dok Vuteks, tvrtka koja je proizvodila deke, više ne postoji. Luka Vukovar posluje i dalje, ali s manje pretovarenog tereta nego nekada. Najsvjetlija točka vukovarskog gospodarstva je tvrtka Yasenka koja se bavi proizvodnjom lijekova.

Prezentirajući sve te podatke, Penava je rekao kako je država u obnovu Vukovara uložila puno, ali i da je izostalo značajnije ulaganje u njegovo gospodarstvo. Ukazao je i na prednosti Vukovara poput Dunava, Luke Vukovar, blizine autoceste, željezničkih pruga, granica s tri države pa čak i posebnih zakona. Nažalost, kada se gleda gospodarstvo, sve to nije dalo rezultata.  

„Izuzetno sam zadovoljan naporima i pomacima koje je učinila lokalna samouprava. Ukoliko uz sve te napore nastavimo ovim tempom, Vukovar će trebati 100 godina da dođe na razinu prije Domovinskoga rata. Država treba da odluči hoće li Vukovar nastaviti živjeti ili će umrijeti. Činimo krupne korake, ali ogorčen sam, jer nakon četvrt stoljeća nema mjesta osmijesima, tapšanja po ramenu.

Mi smo već 25 godina na prijelomnoj točki, ali sada je krajnji trenutak da država nešto učini. Pomoglo se infrastrukturno, ali u gospodarstvu nije učinjeno gotovo ništa. U takvim uvjetima bilo je iluzorno očekivati da se Vukovarci vrate. Nama trebaju nove Bate u Vukovaru“, zaključio je Penava.

Izvor: Al Jazeera