Selo gdje su medvjedi kao domaće životinje

Piše: Tomislav Šoštarić

Iako po brdima oko sela Kuterevo, smještenog na obroncima Velebita u srcu Like, tumaraju divlji medvjedi u svojem prirodnom šumskom staništu, osam medvjeda, od kojih jedna medvjedica, žive u samome selu.

Radi se o ‘štićenicima’ utočišta za medvjede Velebitska udruga Kuterevo. To su sada već odrasli medvjedi, koji su kao mladunci stigli u utočište jer su ostali bez majke.

A Udruga se bavi upravo zbrinjavanjem mladunaca takve sudbine, za koje postoji opravdana sumnja da bez majki u prirodi ne bi preživjeli.

Ipak, utočište je spremno zbrinuti i druge medvjede za koje postoji potreba. Tako se planira izmještanje u Kuterevo dva medvjeda iz ZOO-a u Splitu zbog neadekvatnih uvjeta, kako kaže predsjednik Udruge i voditelj utočišta Ivan Crnković Pavenka.

Ponos sela

No, za to treba prostora. U Udruzi su uspjeli otkupiti nekoliko parcela da bi osigurali dodatni prostor, s kojim i inače oskudijevaju. I sada, dok medvjedi uživaju nakon zimskog sna, unatoč ograničenom prostoru za kretanje, gornji dio utočišta je gradilište – gradi se ograda oko novog prostora. 

A, radna snaga su uglavom volonteri. Kuterevo se, kažu mještani, ponosi svojim utočištem. Kako kaže 22-godišnja Josipa Malčić, koja u utočište dolazi još od malena, volontiraju i stari i mladi, i muškarci i žene te nema nikoga tko na neki način ne pomaže.

Nema povratka u prirodu

Ovi se medvjedi, iako se razmišljalo i raspravljalo o tome, ne vraćaju u prirodu. 

“Prvi je razlog zato što u prirodi ima dosta medvjeda, ovdje samo oko sela ima sedam medvjedica, drugi je razlog što nismo sigurni da neće dolaziti opet nazad, a treći što smo ‘razgovarajući’ s njima došli do zaključka da ni oni ne bi htjeli ići tamo kod onih divljih medvjeda”, kaže Crnković.

Sada žele da nova ograda bude gotova što prije kako bi mogli primiti još medvjeda pa sudjeluju i u izgradnji.  Straha od ‘kralja šume’ u Kuterevu nema.

“Prvi medvjedić koji je došao bio je kod mene u kući. Nama su ovdje medvjedi kao domaće životinje“, kaže Josipa.

No, volonteri nisu samo mještani – velik broj njih su mladi sa svih strana svijeta, kojih kroz centar godišnje prođe 300-tinjak, a mnogi se vraćaju. 

Jer, kako objašnjava Crnković, nisu medvjedi, nego upravo mladi ljudi njihova glavna priča. Prije 37 godina krenuli su u projekt kulturalne razmjene europske mladeži kako bi ih upoznali s divljinom i suživotom civilizacije i divljine, a od kada su 2001. godine krenuli s ovim projektom i godinu dana kasnije udomili prvog medvjedića, u njega su uključili i mlade volontere iz inozemstva.

Oni se, pojašnjava, ne bave kompleksnim tehničkim zadaćama vezanim uz skrb o medvjedima, već pomoćnim fizičkim poslovima. U Kuterevu ostaju minimalno 10 dana, rade po šest sati šest dana tjedno, sami kuhaju i borave u jednostavnim seoskim uvjetima.

Lukas Jankunas je, zbog vladanja hrvatskim jezikom, svojevrsni koordinator volontera i pomaže u komunikaciji s mještanima i voditeljem. Ovdje je drugi put.

Volonteri sa svih kontinenata

“Htio sam raditi nešto novo nakon škole, vidjeti svijeta, putovati, kako bih odlučio čime se želim baviti u životu. Ovaj puta sam došao baš da pomognem”, kaže Lukas.

Lilli Sydanmaa došla je iz Helsinkija. “Studirala sam ekologiju pa sam općenito zainteresirana za prirodu. Ovdje radimo, u slobodno vrijeme neke igre igramo. Zimi sam uglavnom učila o Hrvatskoj i medvjedima”.

S posve druge strane svijeta, s Novog Zelanda, u utočište je stigla Rebecca Greally. Kao i svi drugi, za utočište je doznala preko interneta. Ovdje je dva tjedna, a za dva odlazi. Bila je u više životinjskih utočišta u Europi i odlučila da je vrijeme i za medvjede. Kuterevom je oduševljena.

“Jako mi se sviđa ovdje, atmosfera je prekrasna. Svi u selu su prijateljski raspoloženi, prava zajednica. Sve zanima tko si i što radiš, pomažu mi učiti hrvatski jezik, no priznajem da je vrlo težak. Za sada znam nekoliko fraza”, kaže Rebecca.

Aniol Coma Santasusagna dolazi iz Španjolske. “Kod kuće nisam znao što bih radio, nisam imao posla…Nikad nisam vidio medvjeda uživo, ali nisam došao samo zbog medvjeda, nego zato što se radi o selu, maloj zajednici u kojoj je način života jednostavan i održiv”, objašnjava Aniol.

Volontiranje kao most među zemljama regije

Svi oni rade uglavnom na trenutačno najvažnijem poslu, izgradnji ograde. No, nisu svi volonteri za vrijeme našeg posjeta bili u Kuterevu – dio je na razmjeni na Šar planini.

Među njima i oni iz zemalja regije, kojih u Kuterevo također dolazi veliki broj. Tome, kaže Crnković, posvećuju posebnu pažnju. Jedna volonterka iz Srbije, kaže, kod njih je već pet godina.

“Mi to svjesno i kao mostove potičemo, odnosno podupiremo. Nama je drago da iz Srbije puno mladih ljudi ovdje dolazi i pomaže”.

No, bez posjetitelja, koji su im uz vlasita sredstva i donacije, glavni izvor prihoda, se ne može. Uglavnom se radi o organiziranim skupinama, poput školskih izleta. Godišnje ih posjete tisuće ljudi.

No, Simon i Lydia su iz Londona. Svratili su vidjeti medvjede u njihovom gotovo pa prirodnom staništu i oduševili se. Toga u Engleskoj, kažu, nema.

“Nisu strašni, nego baš slatki. Poželiš ih pomaziti, ali ne možeš. Ograda je tamo, a i ljudi koji brinu za njih paze”, kaže Lydia.

No, jasno je da su neka od pravila držanje na distanci od ograde, a guranje ruke kroz ogradu da biste pomazili medvjeda može biti fatalno. Lukas kaže da za njegovog boravka nije bilo opasnih situacija, ali turista nesvjesnih da se radi o divljim i nevjerojatno snažnim životinjama, uvijek ima.

“Turisti se uglavnom pridržavaju pravila. No, neki se ponekad žele previše približiti. Čuo sam, nisam još vidio, ali čuo sam da su neki pitali da uđu unutra, tražili su put”, kaže Lukas.

Posjet utočištu je besplatan. No, kada agencije organiziraju posjete velikih grupa, kaže Crnković, očekuju da se posjet plati 15 kuna (dva eura) po posjetitelju. Za potrebe medvjeda, kaže.

Suživot divljine i civilizacije

Na početku posjeta predviđeno je da se posjetiteljima pruže osnovne informacije o ciljevima projekta. A jedan od njih je poruka da civilizacija nema smisla ukoliko nema dovoljno divljine, odnosno balansa civilizacije i divljine. 

“Suživot, koji je ovdje maltene bezkonfliktan, nama se čini važnim približiti posjetiteljima, približiti im da znaju da ovaj narod ovdje, koji jednostavno živi i ove kuće koje nisu za turiste ofarbane da je šareno, nego ostale su kakva je prilika i potreba, da to znači pametan doprinos tom suživotu divljine i civilizacije”, kaže Crnković.

Medvjedi u ovome utočištu, kaže Crnković, žive kao u svojem prirodnom staništu. Samo su lišeni stresa hranjenja i sukoba zbog parenja. Zato su i sterilizirani.

“Pokušavamo ih udomiti tako da jedan dio njihove divlje naravi bude zatomljen. U ovome okolišu sličnome divljini iz koje su potekli mogu živjeti na svoj način, bez da se moraju strašiti ljudi”.

U skladu s time je i prehrana. Glavna hrana je trava, a tu su i žitarice, kukuruz u klipu, zob, suhi kruh, voće i povrće. Hranu životinjskog porijekla dobivaju tek jednom u dva tjedna.

Izgubljeni mladunci

“Ne želimo im dati do znanja da se moraju u mesoždere pretvarati jer oni jesu po naravi mesožderi i tako im je tijelo ustrojeno, ali oni se većinu svoga života zadovolje s biljožderskim mogućnostima”.

Primjeraka europskog smeđeg medvjeda, prema procjenama stručnjaka, kaže Crnković, ima od 1.000 do 1.200, a populacija raste. Prije je promet bio jedan od glavnih uzroka stradavanja medvjedica, no ograde na autocestama su sada čvršće pa je toga manje. Također, tu su i zeleni mostovi preko autocesta za prijelaz životinja.

No, na rubnim područjima divljine, medvjedice privučene otpadom i hranom dolaze s mladuncima u blizinu kuća, a ponekad mladunci na povratku zaostanu i izgube se.

“Tako smo prije četiri godine imali jedan slučaj da je mladunče redovno svaku noć se vraćalo nazad jer su ga ljudi počeli hraniti, a to je ujedno i taj naš zadatak da govorimo ljudima, da ako se pojavi takvo što, ne treba medvjedića uzeti k sebi ili hraniti, nego gledati što prije da vidi da je divljina njegov dom, a ne da prilazi ljudima”, zaključuje Crnković.

Izvor: Al Jazeera