Jure Franko: U Sarajevu sam rođen drugi put

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Jure Franko je bivši slovenski skijaš i jugoslavenski reprezentativac u alpskom skijanju. U natjecanjima Svjetskog kupa 80-ih godina prošlog stoljeća osvojio je tri postolja. No, njegov najveći uspjeh je srebrna medalja koju je osvojio na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. godine.

U Zagrebu je posljednjih dana boravio kao gost i sudionik utrke legendi na “Snježnoj kraljici” i za Al Jazeeru se prisjetio olimpijskog odličja te otkrio što mu taj uspjeh danas znači. Komentirao je i situaciju u današnjem slovenskom skijanju, kako se može uspjeti u suvremenom alpskom skijanju te koliko je skijanje opasan sport.

• Srebrna medalja na ZOI u Sarajevu Vaš je najveći sportski uspjeh. Kako iz današnje perspektive doživljavate to odličje?

– To su najljepše uspomene… Naravno, rođenje djece i slično je nešto sasvim drugo, ali u sportskom smislu, u životu je to moje drugo rođenje. Ja uvijek kažem da sam u Sarajevu rođen drugi put, uz tu medalju. Iako tada nisam tako razmišljao o tome, sada kad prolaze godine i godine, vidim da je to baš bilo nešto toliko veliko u ovoj regiji, u našoj zajedničkoj bivšoj državi, da je nemoguće nadmašiti to na neki drugi način, ne znam što bih trebao učiniti da bi napravio nešto više od toga. Mogao bih zlato dobiti, to je sve.

• Tadašnja jugoslavenska skijaška reprezentacija imala je jaka imena koja su stizala iz Slovenije. Bili ste tu Vi, Bojan Križaj, Boris Strel, Rok Petrović… U čemu je bila tajna tadašnjeg jakog slovenskog skijanja?

– Pa tajna je bila uporan rad. To je bila selekcija, svi su skijali, u Sloveniji je to pogotovo bio baš nacionalni sport, do jedne velike mjere, u kojoj sada više nije, nažalost. Nismo samo skijali da bi se skijalo, nego da bi se takmičili, da bi došli do nekog velikog nivoa. Imali smo veliku sreću da smo imali odličnog organizatora kao što je bio Tone Vogrinec, kao sada u Hrvatskoj Vedran Pavlek. To su ljudi koji imaju te odlike organizatorske, on je uspio izorganizirati i trenere i svu logistiku koja je bila potrebna da bi se radilo kako treba, i onda kad se došlo do prvih rezultata. To je bio veliki momenat, koji se prenosio na djecu koja su željela postići isto tako velike rezultate. Tako da su drugi klubovi bili vrlo motivirani, djeca u klubovima su bila vrlo motivirana da bi dostigla te rezultate. Tako da su baš svi skijali.

• Danas je tu Tina Maze, no stječe se dojam da slovensko skijanje, pogotovo muško, stagnira. Koji su problemi?

– Ima više problema. Ja više ne pratim toliko da bih mogao biti najbolji kritičar toga što se događa. Ali, baš te motivacije više nema. Prvo je to postao vrlo skup sport. Nema više one podrške koju je Slovenija tada imala u Jugoslaviji da bi se moglo skijati za male pare, da tako kažem, da bi se moglo trenirati. Sada to sve puno košta. To je sport s velikim rizikom i roditelji se ne odlučuju za taj rizik. Znaju da njihova djeca mogu doći do nekih rezultata, ali može doći i do velikih ozljeda i mogu odustati, a to je veliki financijski ulogi rizik za roditelje, pošto stvari više nisu financirane sa strane države i sa strane klubova, nego je to na roditeljima i onda ne ulaze u taj rizik s tom mjerom kao što je bilo nekad.

• Spomenuli ste rizike tog sporta. Radi li se i u kojoj mjeri o vrlo opasnom sportu i jesu li brzine koje se postižu na skijama ponekad pretjerane?

– Da li je pretjerano ili ne? Pa mislim, trenira se na tim stvarima. Mi nismo svjesni toga koliko je to opasno dok se nešto ne dogodi, dok neko ne padne. I tada se baš vidi, na spustu recimo, koliko su to velike brzine i do kojih ozljeda može doći. Ali, taj rizik je uvijek postojao. Sada se kroz opremu, kroz tehnologiju, ipak dolazi do nekog većeg opreza i kroz sve te mreže uz staze, da ipak ne dolazi do tako velikih ozljeda i da nisu opasnosti toliko velike. Ali, to je uvijek bio opasan sport. Formula 1, iako ima tehnologiju i to ide naprijed i malo su stvari bolje, ali ipak kad voziš 300 kilometara na sat, to je velika opasnost da se nešto desi. Isto tako u skijanju, kad imaš brzine od 120, 130 do 140 kilometara na sat, kad se nešto dogodi onda si u Božjim rukama…

• Kakva je situacija sa skijanjem u zemljama regije, što bi trebalo učiniti da se podigne na višu razinu i je li u današnje vrijeme način rada hrvatske reprezentacije možda ‘recept’ za to?

– Dobro pitanje… Ne znam kako tačno funkcionira hrvatski model, ali ima uspjeha. Vjerujem da je rad pojedinaca, kao što su obitelj Kostelić, da je to uvijek neki dosta jednostavan način, iako vrlo težak. Mislim, to je užasno težak rad, ali to je najednostavniji model po kojem se može doći do rezultata. Ja sam, isto tako, moj tata je bio onaj motor iza mene i mog brata, mi smo iz primorske regije, znači nema puno snijega, on nas je vodio u planine da bi mogli skijati svakog dana nakon rada, vozio je po sat i po da bi došli do snijega i za to treba da postoji jedan motor. Ali, to je individualan pristup, individualna formula koja funkcionira. Naravno, trebaš imati “materijal”, talenat i ne može to svako napraviti ako nemaš, recimo, djece koja imaju baš smisao za sport. Ali, na individualnoj razini je to moguće, a onda nakon toga dolazi organizacija. Ta organizacija treba biti dobra, jer u skijanju ima puno logistike, oko organizacije treninga, kako i za akoliko para, gdje, da li ima snijega…. Ali, uvijek se treba vratiti na taj individualni pristup, treba imati motivacije. Ako skijaši, ako sportaši nemaju motivacije da rade, nikakvi uvjeti, pa ni tako dobri, nisu dovoljni da bi došli do rezultata.

Izvor: Al Jazeera