Umjetnošću protiv okupacije Gaze

Piše: Pam Bailey

Palestinski pjesnik Mahmoud Darwish je napisao da se “poezija može boriti protiv barbarstva samo ako prihvati svoju privrženost ljudskoj krhkosti, poput vlati trave koja raste na zidu dok vojske marširaju”.

Za vrijeme rata koji će vjerovatno postati poznat kao “Treći veliki rat na Gazu“, skrivenog iza naziva operacije “Zaštitni rub”, polje otpornih vlati trave je niknulo – to su umjetnici koji se protiv nepravde bore svojom kreativnošću.

I na neki svoj način, oni nastavljaju drevnu tradiciju, slijede primjer drugih “ratnih umjetnika” iz cijelog svijeta, od Francisca Goye do Pabla Picassa.

Kada sam prvi put ušla u Gazu, odmah nakon operacije “Lijevano olovo”, u martu 2009. godine, pored prizora razaranja, sveprisutna protestna umjetnost je ostavila najveći utisak na mene.

Nakon toga, za vrijeme mojih čestih posjeta Gazi, uvijek sam tražila galerije koje su otvorili umjetnici koji se bore da prežive, kao i mnoge zidne slike i grafite koji krase brojne javne zidove.

Međutim, za vrijeme ovog rata, s obzirom na troškove pribora za crtanje i nedostatka sigurnosti na ulicama, njihov pribor za crtanje je postala digitalna oprema, a njihove “galerije” društvene mreže.

“Čak i u teškim trenucima osjećao sam snažnu potrebu da izrazim šta je ovaj brutalni napad učinio mom narodu”, rekao mi je umjetnik Basel Emaqosui. “Zapadni mediji su samo pričali o brojevima i činjenicama; oni nisu prenosili priče ljudi i bol koju su oni osjećali”.

Sušte suprotnosti

On je kombinirao fotografije uništene Gaze koje je sam napravio sa slikama klasičnih slikara koje je pronašao na internetu – prizori na koje su Amerikanci i Evropljani navikli gledati.

Kontradikcija između dva potpuno oprečna prizora privlači pažnju, kao da želi kazati: “Kako je moguće da se takva neljudskost dopušta kada čitav svijet teži ka ljepoti?”

Zajedno s još dva umjetnika iz Gaze, Emaqosui je otvorio galeriju, koju je nazvao “Prozori iz Gaze”, što je rijetkost u Pojasu Gaze, jer je teško zaraditi za život prodajući umjetnine kada se većina stanovnika bori da preživi.

Dio njihovih oskudnih primanja ulažu u radionice, u kojima njeguju umjetnički izražaj kod djece i umjetničke vještine. No, poteškoće uzrokovane nedavnim izraelskim napadima su dovele do toga da on sada preko društvenih mreža dijeli svoju umjetnost sa svijetom.

Drugi umjetnik iz Gaze koji je pronašao kreativan način izražavanja kroz maštovite digitalne manipulacije je Tawfiq Abdel Rahman Jibril, 27-godišnji profesor arhitekture na Univerzitetu u Palestini.

Od malena je volio crtati, ali se odlučio baviti arhitekturom, jer se sa ovom profesijom lakše može zaraditi za život. Međutim, njegov san je da održi izložbu svojih radova u inostranstvu, gdje ima više mogućnosti baviti se umjetnošću.

A u međuvremenu,umjetnost je za Jibrila i dalje hobi. Za vrijeme rata on je postao fasciniran idejom pretvaranja dima prouzrokovanog granatiranjem u slike koje izražavaju sve od nade, otpora, do snova drugog svijeta. Nedugo nakon toga, uz pomoć programa Adobe Photoshop, njegove slike koje “rekreiraju” posljedice izraelskog granatiranja su počele kružiti po Facebooku.

“Neki ljudi pružaju otpor oružjem i nasiljem”, kaže Jibril. “Ja na ovaj način pružam otpor.”

Nekoliko umjetnika je došlo na ideju da pretvori sveprisutni dim u umjetnost, tako da je teško reći čija je to ideja. Još jedna umjetnica koja se ističe u ovom “mediju” i koja se sprijateljila s Jibrilom je 25-godišnja Bushra Shanan iz Hebrona na Zapadnoj obali.

“Kada svijet gleda slike granatiranja Gaze, on vidi samo dim, pepeo i uništenje”, kaže ona. “No, Palestinci vide priče iza dima: mučenike, djecu i žene koji moraju naučiti živjeti bez osnovnih životnih potrepština”.

Umjetnost kao ‘ujedinitelj’

Izraelski napad na Gazu je zaista ujedinio Palestince, ujedinjujući ih čak i kada ih Izrael nastoji zavaditi i pokoriti/vladati. U Jordanu izraelska blokada i napadi su ojačali vezu 45-godišnje Imade Abu Shtayyah s njenom domovinom. Njeni roditelji su bili prisiljeni otići iz Palestine 1948. godine. Ona se rodila u izbjegličkom kampu u Amanu.

Umjetnost je zanimala Abu Shtayyah od njene osme godine, kada joj je slikarstvo pomoglo da prebrodi traumatično iskustvo – baš kao što se i danas koristi kako bi pomoglo djeci iz Gaze da prevladaju posljedice rata. Kako se razvijala kao umjetnica, česta tema njenih slika je postala uloga žene u očuvanju palestinske kulture.

“Žene se nalaze u središtu naše kulture. One rađaju i odgajaju sljedeću generaciju”, objašnjava ona.

Slika žene koja se izdiže iz sela u Gazi i koja na sebi nosi suknju napravljenu od uništenih domova je postala jedna od najpopularnijih slika na Facebooku. Mnogi su podijelili ovu sliku na svojim Facebook profilima, a koriste je i kao profilnu sliku.

No, slika poznata pod imenom “četiri dječaka” je bila popularnija na Facebooku. Jednostavna fotografija prikazuje zalazak sunca na plaži obojen narandžastim nijansama, gdje se odrazi četiri dječaka u vodi preklapaju. Svi koji vide ovu sliku znaju da je ona inspirirana šokantnim ubistvom četiri rođaka iz porodice Bakr, dječaka u dobi od devet i 10 godina ubijenih dok su igrali nogomet na plaži u Gazi.

Izraelska vojska je kasnije priznala da je ispalila raketu koja je usmrtila dječake. Međutim, mnogi Palestinci i aktivisti koji su podijelili sliku na Facebooku ne znaju da je fotografiju napravio izraelski Jevrej, koji je treća generacija preživjelih potomaka holokausta.

“Holokaust je krajnji izgovor koji Izrael koristi kako bi opravdao svoje sumnjičavo ponašanje prema ‘drugima’. Ali, tako se ne može živjeti. Moji roditelji tako ne žive i ja također odbijam takav život”, rekao je Amir Schiby, muzičar iz Zapadnog Jerusalema, koji kaže da se umjetnošću bavi iz hobija.

Umjetnost zaista može biti sila koja ujedinjuje, gradi mostove između ljudi koje razdvaja daljina, zidovi ili kultura.

Izvor: Al Jazeera