Damir ef. Peštalić: Zajednički san

Damir ef. Peštalić od 2003. je u Srebrenici i u potpunosti taj grad smatra svojim domom (Al Jazeera)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Srebrenici Damir ef. Peštalić je bio prva osoba iz javnog života koja je došla živjeti u taj grad, prije 11 godina. Iako je iz Gradačca, a supruga mu iz Livna, tvrdi da su se u Srebrenicu, zapravo, vratili. I od tog povratka svakodnevno živi s onima koji su se vratili, koji su preživjeli zločin i u genocidu izgubili svoje najdraže. Živi i s onima koji su ostali. Za Al Jazeeru govori o Srebrenici danas i Srebrenici sutra, pritom ne zaboravljajući ono što je bilo jučer.

Srećete mnogo ljudi u Srebrenici svakoga dana. O čemu razgovarate s njima, o čemu razgovarate kad Vam dolaze? Jesu li to svakodnevni problemi opterećeni prošlošću ili su to svakodnevni problemi opterećeni budućnošću?

Damir ef. Peštalić: Moto mog djelovanja i jeste da što više vremena provodim s ljudima. Od početka je to bilo tako. Možda je nekad bilo naporno probiti tu barijeru, pogotovo u danima povratka Bošnjaka u Srebrenicu. Tad nije bilo komunikacije, ni one osnovne. Sjećam se kad smo odvojeno igrali fudbal – na jednoj strani Srbi, na drugoj Bošnjaci. Ipak, znali smo da će vrijeme izliječiti neke stvari, a pogotovo danas kad je ovdje dosta omladine, djece koja su rođena neposredno pred rat, pred genocid ili poslije njega. Sve su to danas momci i djevojke, ozbiljni ljudi koji nemaju ništa sa prošlošću i žele budućnost. I moji razgovori kada se viđam sa tim mladim ljudima su usmjereni ka budućnosti. Oni žele život, a sasvim dobro razumiju prošlost.

Kad su Srbi u pitanju postoji problem po kojem dosta njih vrlo lijepo i zdravo razmišlja, ali to svoje razmišljanje još ne smiju da plasiraju javno. Još živimo u nekom vremenu u kojem su prisutni neki crni ljudi koji su sve to radili. S druge strane imamo ponovno susrete sa žrtvama genocida, prvenstveno sa majkama i ljudima koji su preživjeli genocid. Razgovaram sa njima o nečemu između prošlosti i budućnosti. Te su žene, posebno one, toliko jake da bez obzira na sve što su preživjele žele budućnost i nama govore, nas bodre, nama daju tu neku snagu, govoreći kako oni nemaju svoju djecu, ali imaju nas koji opet imamo svoju djecu, a one u nama vide i svoju djecu i svoju unučad. Govore: ‘Hajde da pravimo Srebrenicu koja će sutra biti lijepa i privlačna, pristupačna za život za sve one koji žele živjeti u njoj.’ To nam je svima neki zajednički san.

Teško je živjeti u Srebrenici

Što ljudi konkretno očekuju od Vas kao vjerskog vođe? Jesu li to neke neostvarive želje?

Ef. Peštalić: U suštini su to dvije želje. Prva je ona za koju ćemo se boriti dok smo živi, a to je da svi oni koji su svoje ruke uprljali krvlju kroz genocid u Srebrenici budu privedeni pred lice pravde. Nikada u isti koš ne želimo staviti sve ljude, nismo nikada ni zagovarali, ne daj Bože, ni govorili da su svi Srbi počinili genocid i da je srpski narod genocidan. Ipak, oni koji su počinili genocid, oni su odgovorni za to i trebaju da odgovaraju. Srpski narod treba da se distancira od onih koji su to počinili, jer ako budu šutjeli i ne budu reagovali na to onda će vremenom sami sebe uvući u tu istu priču po kojoj ste, ako nešto podržavate, onda sudionik toga.

Druga je želja da svi normalni ljudi, bez obzira kojoj vjeri pripadali, a koji odluče svoj život da formiraju u Srebrenici to i mogu uraditi. Trenutno je u Srebrenici teško živjeti bilo kome. Srebrenica trenutno nema uvjete, generalno nemamo posla i, što je najgore, ne živimo od svojih 10 prstiju. To je najveća kletva koju neko može izreći i Srebrenica se godinama nije gledala na takav način. Vjerovatno politikama nije odgovaralo da je formiraju tako, vjerovatno im treba ovakva kakva jeste, ali naša je želja da Srebrenica bude grad koji će biti dostupan i privlačan, ustvari izazovan, kako bi ljudi došli u njega da žive.

Zapažate li kroz te razgovore samo neke želje, možda i neostvarive, je li to samo potreba za razgovorom, neka utjeha ili traženje odgovora?

Ef. Peštalić: Vjerovatno ljudi samo žele da pričaju sa nekim, jer znaju da ne možemo riješiti većinu problema, ne samo njihovih nego i inače u Srebrenici. Ipak smo samo vjerska zajednica i ne možemo da rješavamo neke krupne stvari. Nekad je dovoljno i razgovarati, nekad je dovoljno čovjeka i utješiti. Osim toga, ljudima puno znači kada imami žive ovdje, a ja sam od prvog momenta – još od 2003. godine – ovdje. Zajedno sa suprugom sam došao, ovdje smo formirali porodicu, rodili smo troje djece i sad je pravilo da svaki imam koji sljedeći dolazi u Srebrenicu treba da dođe i živi tu sa porodicom. Ljudima puno znači kad u svom vjerskom vođi vide život, vide da smo mi tu, a naša djeca tu idu u školu. To im daje neku snagu i kontaju – valjda će biti bolje čim ima tako mladih ljudi koji su se vratili, koji žive ovdje.

Dakle, mladi vide život malo drugačije?

Ef. Peštalić: Život naše omladine nije dovoljno viđen, a na njemu će se sigurno graditi ta budućnost, posebno u odnosu na našu djecu i način na koji ih odgajamo da znaju ko su i šta su. Kroz historiju smo kao narod griješili, kontajući da ću ako manje znam o sebi bolje paziti i voljeti drugog. To je totalno pogrešno. Naša se djeca odlično slažu u Srebrenici, a znajući da jedna uče srpski jezik, a druga bosanski. I nemaju sa tim problem. Apsolutno to razumiju, kao što i razumiju da jedni uče islamsku vjeronauku, a drugi pravoslavnu. Poštuju i vole svoje, ali i poštuju i čuvaju drugog.

Ono što nama treba jeste da jednom trasom pričamo i ne damo da se zaboravi ono što se desilo, da svi oni koji su počinili zločine i genocid budu odgovorni za to, a drugi put, koji je isto tako jako važan i koji mora ići paralelno, jeste da kažemo kako želimo ovdje živjeti i da u Srebrenici zajedno mogu i Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, svi oni koji žele. Zato poručujem: Ljudi, politiko, državo, međunarodna zajednico, pomozite nam na tom putu! Nemojte nam davati pakete, ulje, šećer… Ne treba nam to. Dajte nam posao, dajte nam perspektivu i mogućnost da ovdje živimo, da nam bude kao što je u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru…

Povjeravaju li Vam se i srebrenički Srbi u nekom razgovoru, dođu li kod Vas, nađete li se s njima, jer je često govori kako žele pričati o onome što se dogodilo, ali ne javno?

Ef. Peštalić: Kada smo u razgovoru otvoreno pričamo, pogotovo sa mladim ljudima. Naravno da mi je žao što je većina njih još u grču, ne smiju govoriti. Dosta je ljudi koji su odgovorni za zločine i genocid u Srebrenici, a nisu privedeni pred lice pravde. Sad oni žive s takvim ljudima, a pričati o nekom drugom konceptu je rizično.

Zato je jako važno da srpski narod koji nema veze sa time počne da govori, jer genocid više nije stvar Bošnjaka. Mi smo ga doživjeli i preživjeli, mi ga živimo svaki dan, ali srpski narod treba da počne pisati jednu novu historiju u kojoj će to osuditi, distancirati se od toga. Prvenstveno mislim na pravoslavnu crkvu, koja nikada, nijednom rečenicom nije osudila genocid u Srebrenici, a kamoli da je došla ili da se izvinila žrtvama ili nešto slično. Mislim da bi to bio ključ rješavanja problema, jer imam osjećaj da bi onda, kad bi se to desilo, generacije Srba i Bošnjaka zajedno mogle na takvim temeljima da privuku i investitore i ozbiljne investicije, koje bi došle u ovaj grad kako bismo normalno živjeli.

Svjesni ste da su Vam mogućnosti u razgovorima s ljudima ograničene. Je li tim ljudima trebalo pružiti psihološku pomoć, pogotovo Bošnjacima čije su obitelji stradale u genocidu? Koliko je tu nedostajalo stručne pomoći i brige odgovornih?

Damir ef. Peštalić [Al Jazeera]

Ef. Peštalić: Vjerovatno je bilo timova ljudi koji su radili sa tom populacijom, posebno psihologa. Bilo je tih nekih organizacija, nekih ljekara kroz humanitarni rad, ali jedan dan dođu i prođu. Ništa konkretno. Ipak, možda je to i Bogom dano, da ti ljudi jednostavno vole, kao i svaki čovjek kad ima neki problem, sve što ih muči ispričati nekom svom bližem. Nekako ti bude lakše kad i prijatelju ispričaš. Dosta sam priča čuo, pa nekad imam osjećaj da sam preživio Srebrenicu i da sam rođen tu. Nekad totalno zaboravim da sam rođen u Gradačcu i da sam imao neki svoj život do dolaska u Srebrenicu. Svi su oni jake osobe, pogotovo majke. Dosta puta od njih tražimo tu neku snagu, neki savjet, jer bi odustali i teško nam je, imamo problema, a onda ih zovemo. Zovemo tako jednu majku koja je izgubila tri ili četiri sina, nema nikoga i sama živi u kući, a vi tražite od nje utjehu i potporu. To je valjda od Boga, pa zato oni nekako i žive.

Smatrate li da je pomoć dva središta, entitetskog i državnog, zapravo i njihova moralna obaveza – Banje Luke zbog 1995. godine, dakle onoga što se dogodilo jučer, a Sarajeva zbog 2020. godine, slikovito sam izabrao tu godinu i onoga što se treba dogoditi sutra?

Ef. Peštalić: Kad ulažu u Srebrenicu, treba to reći u Banjoj Luci, ne ulažete samo u Bošnjake, jer ovdje ljudi žive i dijele prostor. Ne želimo drugi grad. Niste čuli povratnika da je postavio ultimatum da će se vratiti samo ako Srba ne bude u Srebrenici. Ne! Bosna i Hercegovina je stoljećima ovakva i drugačiju je ne želim. Kad bi mi neko rekao da bude samo moja, odgovorio bih da mi ne treba takva, jer to ne bi bila više Bosna, ni Srebrenica, a ja ne želim da živim u drugoj državi. Normalni ljudi sa normalnim ambicijama mogu super živjeti.

I ta ignorancija Banje Luke i Milorada Dodika se da srediti, ali treba raditi na tome. Želim im poručiti: Banja Luko, daj nam Guber, rudnike, prirodna bogatstva koja smo imali! Pokažite svojim primjerom da želite da ovaj grad bude normalan, da bude sredina u kojoj ćemo živjeti i biti uspješni.

Srebreničani žive zajedno

Žive li Bošnjaci i Srbi jedni sa drugima, jedni uz druge, jedni pored drugih? Kako izgledaju ti odnosi?

Ef. Peštalić: Mala je ovo sredina i sve se zna. Vrlo dobro se zna ko je šta radio, gdje je bio, da li je mogao ili nije mogao nešto uraditi. Sa ljudima za koje znamo da su bili blizu ili direktno učestvovali u genocidu ne komuniciramo. Sa svima ostalima – da. Ono što mediji nikako da primijete jeste da svakodnevno ovdje živimo zajedno, svakodnevno se družimo. Moju djecu uče učiteljice srpske nacionalnosti i sa tim nisam imao problem, jer ih odlično uče. Ne bih ih mijenjao za neku drugu učiteljicu, jer smatram da odlično rade svoj posao i to mi odgovara. Moje dvije djevojčice su upisale karate kod Kristine Milošević, tri puta sedmično ih vodim na trening. I van karatea popijemo kafu, družimo se, prijatelji smo. Imam prijateljicu Natašu, prijatelja Miloša, vrlo često se viđamo i to je nešto što svaki dan živimo.

Srebrenica je trenutno u RS-u i da bih riješio neki problem moram otići u Banju Luku, a taj put je zarastao kad su u pitanju Bošnjaci i treba ga krčiti. Istovremeno i ovaj prema Sarajevu treba održavati. Ne može ni sama Banja Luka, ni samo Sarajevo pomoći, ali sam siguran da zajedno mogu napraviti Srebrenicu vrlo brzo jednim prelijepim gradom.

Što je najvažnije za budućnost Srebrenice, a što je najopasnije?

Ef. Peštalić: Najvažnije su tri stvari. Prva je raditi na prošlosti, ali to već ide svojim tokom, ne treba tu više puno raspravljati i to će završiti na pravi način. Druga stvar je ovim ljudima koji su tu poručiti da izdrže još malo, jer imam osjećaj da ljudi iz dana u dan, pogotovo omladina i sa jedne i sa druge strane, gube tu snagu. Kao da govore: ‘Nema života. Nema od ovoga ništa. Niko nas ne gleda. Idem tražiti neki drugi grad.’ Jako je važno da izdržimo još malo i da budemo tu. Treće i ne manje važno je ulaganje u Srebrenicu i posao ljudima. To su tri stvari koje se moraju dogoditi da bi mi jednostavno zaživjeli ovdje.

Najopasnije od svega što se može desiti je da se ovo ljudi što se vratilo počne vraćati odakle su došli u Srebrenicu. To bi bio potpuni kraj i ovo područje bi postalo jedan muzej. Treba jasno reći da imamo svega, bogata smo sredina, ali nam treba posao. Našoj djeci trebaju roditelji koji rade, zarađuju svoju platu i da mi školujemo svoju djecu, a ne da nam neko dijeli pomoć. Bez posla u Srebrenici sigurno neće biti života. Krajnje je vrijeme da se počne razmišljati o Srebrenici sutra, jer smo to dobro zaboravili i to me zabrinjava.

Izvor: Al Jazeera