Previše stranaca u košarci za očajan omjer

Piše: Zoran Čutura

Rana je faza sezone u košarci, načekat ćemo se još do podjele trofeja i priznanja, do proglašavanja stvarnih i moralnih pobjednika, do uspostavljanja nove regionalne klupske hijerarhije i do novih nacionalnih hijerarhija, ali to i nije poanta ovog teksta.

Iako je sezona, dakle, tek počela, uzorak odigranih utakmica dovoljno je velik da pokušam(o) pozicionirati regionalnu ligu među ostalim europskim ligama.

Motiv za ovakav tekst tražio sam i pronašao u najavama sezone – oni medijski osvrti koje sam vidio aktualnu su regionalnu sezonu najavljivali kao jednu od najjačih u trinaestogodišnjoj povijesti lige.

Niti želim kontrirati kolegama novinarima, niti mislim da bolje procjenjujem od njih, ali su povijesne košarkaške tendencije u ovim krajevima suprotne takvim najavama.

ABA liga svojedobno je bila proglašavana jednom od najjačih europskih liga – druga-treća, iza španjolske, možda još i ruske, a ako je ovo jedno od najjačih izdanja jedne od najjačih europskih liga – kvragu, to je čista ludnica. Za prste polizati.

Neoboriva matematika

Na stranu sve nelogičnosti i mijene unutar lige kroz proteklih dvanaest sezona, pokušat ću se baviti uglavnom matematikom, koja bi trebala biti neoboriva.

Za početak valja naglasiti da od 14 klubova ABA lige u europskim natjecanjima sudjeluje čak njih 11.

Eurochallenge, koji je ostao Fibin, ovom zgodom ćemo pustiti na miru, jer: a) još nije počeo, b) u njemu, uz dužno poštovanje, sudjeluje praktički svatko tko želi sudjelovati, pa ga ne bih analizirao čak i da jest počeo.

Prema tome, ostajemo kod devet regionalnih klubova koji su odigrali dva kola u Ulebovim natjecanjima – Euroligi i Eurokupu.

U dosadašnjih 18 odigranih utakmica klubovi iz regionalne lige imaju omjer 5-13. Usporedbe radi, Grci imaju omjer 7-1, Rusi 9-3, Španjolci 10-4, Turci 9-5, Nijemci 7-7, Talijani 6-6, Izraelci 4-2, čak i mučenici Francuzi, koji su tradicionalno prolaznici u Euroligi, pa tako ni ove sezone još nisu upisali niti jednu pobjedu u eliti, imaju 5-9.

Ostatak društva su Litavci (1-5 s dva euroligaša), Ukrajinci, Finci, Rumunji, Česi, Estonci, Bugari i nema smisla plasirati baš svaku zastupljenu košarku i svaku brojku.

Najavljeni jaki među manje jakima – za sada se baš i nisu iskazali.

Točna procjena kvalitete

Zapravo, Ulebova je prošlogodišnja odluka, kojom su promijenili način vertikalne protočnosti iz regionalne lige u Euroligu (do tada su u Euroligu ulazili najbolji predstavnici Hrvatske, Slovenije i Srbije prema kompliciranom bodovanju, od tada ulaze finalisti doigravanja), vizionarska i potpuno opravdana, iako je regija njome izgubila jednog predstavnika u Euroligi, a spomenuti nacionalni savezi jamstva da će imati euroligaša.

Svi u sezonu kreću s istih početnih položaja, pravila se znaju i izvolite se tim pravilima i prilagoditi kako znate i umijete.

Ljudi u Ulebu su točno procijenili kvalitetu košarke u regiji u usporedbi s ostatkom Europe. Iako je, eto, regionalna liga po procjenama onih koji je prate da bi kruh zaradili silno jaka. Ovo je bilo malo cinizma, ako niste prepoznali…

Svaki Cigo svoga konja hvali. Zapravo, svaki Rom svoga konja hvali, da budem politički maksimalno korektan, tako je oduvijek bilo, pa tako i svaki košarkaški novinar svoj sport hvali. I tu, ruku na srce, nema ničeg lošeg.

Samo što, s vremena na vrijeme, valja priču svesti u realne okvire, pa krenuti ispočetka slagati te benigne falsifikate s novim nategnutim premisama – kako bismo bili što uvjerljiviji.

I ja sam, sigurno, pisao bajke o košarci dok sam se njome bavio na dnevnoj bazi – to je neizbježno ako autor ne želi da prostor košarke, koja se doživljava kao ‘vlastiti sport’, u medijima uzmu drugi sportovi – atletika, rukomet, jedrenje, vaterpolo, skijanje…

Previše stranaca

Nije taj omjer 5-13 zabrinjavajući. Ma kako demistificirajuće i otrežnjavajuće djeluje, puno bi nas više trebalo zabrinuti ono što se krije iza tog omjera. Krije se 31 stranac i to bez Szolnokija, u kojem su svi stranci kako god okrenuli i to bez regionalnih igrača, koji ne igraju za klubove iz matičnih saveza.

Za ligu koja se predstavila ‘razvojnom’ – previše. Za regiju koja se ponosi košarkaškom tradicijom – previše. Za recesijsku situaciju – previše.

Zar za 5-13 treba 31 stranac? Kuda su, kvragu, nestali domaći košarkaši? Zašto je jedina košarkaška lopta čije nabijanje čujem ispod prozora ona koja pripada frendu Tommyju, koji time izbacuje frustracije nagomilane u korporativnom svijetu i ima okruglih 40 godina, pa nikada neće zaigrati ni u ABA ligi ni u Euroligi, a kamoli u NBA ligi? Danju igra košarku, noću svira gitaru po zadimljenim birtijama i tako se liječi od stresa.

Partizan kao svijetli primjer

Ima kroz povijest regionalne lige i svijetlih primjera klubova, koji su uspijevali paralelno razvijati igrače i ostvarivati dobar rezultat, što je u sportu najteže. Recimo – Partizan.

U ovaj tekst ni ne stanu svi igrači koje su uspjeli razviti, još tamo od Vujanića, preko Krstića, Pekovića, Veličkovića, pa da najsvježijeg primjera Lučića (otišao u Valenciju). Međutim, oni su izgleda potrošili domaće resurse i ove sezone imaju pet stranaca. Doduše, uglavnom mladih…

Onda i FMP. No, oni su, pak, prodavali prebrzo i bili su prisiljeni ući u fuziju sa Zvezdom.

Samo Mega Vizura u regionalnu je sezonu ušla bez stranaca, ali to je klub bez rezultatskih imperativa, klub čija je svrha i smisao postojanja upravo razvoj i prodaja igrača pod patronatom menadžerske agencije (da baš ne radimo reklamu…).

Dugogodišnji direktor Cibone Božo Miličević svojedobno je izrekao antologijsko: „Meni je lakše i jeftinije kupiti igrača, nego ga proizvesti“ i na tome je bazirao ekonomiju cijelog kluba, a što je, u krajnjoj liniji, velika i dugoročno pogubna istina. To je povijest Cibone i pokazala… I ta se povijest u velikoj mjeri može primijeniti na cijelu regiju.

Prokletstvo cijele ove konstrukcije leži u tome što je puno lakše razrušiti nego ponovo sagraditi. Kad bi se sad, ove sekunde, počelo sustavno i kvalitetno raditi na tome da broj od 31 stranca u regionalnoj ligi postaje sve manji, s tendencijom da se u perspektivi svede na nulu – prvi bi se rezultati vidjeli nakon pet godina, a cijeli bi proces trajao dobro desetljeće.

Tko se time uopće želi, s oproštenjem, zaj…….? Kad nas u tih 10 godina može pogoditi meteor… Jednostavnije je nazvati kakvog menadžera: „Halo, Bing! Kako obitelj? Hoćemo malo trgovati? Tebi pet posto, meni pet posto. Treba mi klipan od ‘dva i deset’, pa makar se u avionu i smanjio za nekoliko centimetara.“

I onda lijepo nastavimo plivati nizvodno, uz pomoć struje koja nas sama nosi.

Izvor: Al Jazeera