Sa novinarkama na prvim linijama fronta

Posao novinara sa sobom nosi brojne rizike koji utječu na sve nas, bez obzira na naš spol ili etničko porijeklo, jer izvještavamo sa mjesta i događaja iz kojih ljudi pokušavaju pobjeći: zona katastrofe, nasilnih sukoba i nemira.

Međutim, način na koji se taj rizik ispoljava može biti rodno specifičan.

Na terenu, žena može umiriti agresivnost i smanjiti tenzije u interakciji s vlastima koje imaju moć da olakšaju ili spriječe pristup i prolaz.

Taj isti “ženski faktor”, također, može izmaći kontroli i pretvoriti se u prijetnju od seksualnog zlostavljanja. Čuli smo užasne priče o američkim novinarkama koje su napadnute tokom egipatske revolucije 2011. Postoje mnogi drugi slučajevi o kojima nismo čuli, jer žrtve nisu sa zapada.

One nemaju isti pristup i publicitet; može im biti neugodno otvoreno govoriti o pitanju koje se smatra privatnim i osjetljivim u nekim kulturama, ili se mogu plašiti da bi ih svaka otvorena diskusija mogla prikazati kao slabe i nesposobne da se nose sa opasnostima terenskog novinarstva.

Seksualizacija žena na račun njihovih intelektualnih sposobnosti je šira društvena dinamika koja se, također, može uvući u područje medija.

Naprimjer, jedno je imati muškog sagovornika posebno predusretljivog prema novinarki; a drugo da ta novinarka osjeti kako oblak neželjene i neugodne seksualne energije lebdi iznad onoga što bi trebalo biti profesionalna interakcija.

Jedna stvar je za konzervativnog muškarca da se ponaša skromno u blizini novinarke, a druga stvar je da je tretira kao da je  zavodnica koja pripada privatnoj sferi doma, a ne profesionalnom svijetu.

Veliki koraci

Unutar medijskih organizacija novinarke su napravile velike pomake.

U današnjem svijetu uobičajeno je da žene u svojim 30-im godinama budu izvršni producenti, dopisnici i fotografi. Teško mi je zamisliti vrijeme – kada su te iste 30 i koju godinu stare žene još bile djeca – kada su muškarci dominirali tim poslovima.

No, žene se još uvijek moraju nositi sa problemima iz tog prošlog doba, poput pritiska na novinarke i voditeljice da zadrže svoj dobar izgled. Za razliku od muškaraca, većini žena nije dopušteno da graciozno stare na ekranu.

Nadam se da smo mi kao novinarska zajednica u stanju da pređemo na teritoriju poštenog razgovora o pitanjima koja se tiču novinarki na terenu i unutar medijskih organizacija.

Žene se, također, mogu naći u situaciji da navigiraju kroz krutu kulturu muškog povezivanja i druženja iz koje su one isključene.

Susreti uz piće nakon radnog vremena ili privatni razgovori sa nadređenima su prilike u kojima se pristup donositeljima odluka uspostavlja, a međuljudski odnosi razvijaju.

To nije nešto što možete dokučiti, možda čak nije ni svjesno; prije će biti da je kultura muškog povezivanja ukorijenjena u neizrečenim uvjerenjima o tome ko treba biti uključen u proces donošenja odluka, i pretpostavkama o tome koji spol može dati vrednije ideje i doprinos.

Smatram se sretnom što radim sa talentiranim muškarcima i ženama i učim od njih, i što se bavim profesijom koja hrani moju bezgraničnu radoznalost o svijetu i omogućava mi da svjedočim nevjerovatnim i ponekad srceparajućim događajima – od rata u Gazi do desetina hiljada ljudi koji okupiraju Wall Street u New Yorku, od izbora u Libanu do siromaštva i bolesti u Indiji i subsaharskoj Africi, izbjeglica ostavljenih usred ničega na iračkoj granici, alžirskoj Sahari i na ničijoj zemlji između Južnoafričke Republike i Zimbabvea. Usput sam upoznala prekrasne ljude; za razliku od stranih novinara koji dođu i odu, oni su ljudi koji su zbog sudbine ili okolnosti zapali u teške situacije.

Kroz sva moja iskustva, često sam se nalazila u situaciji da budem jedina žena u timu, i stalno dobivam veliku podršku od mojih kolega.

Muški producenti dodatno paze na mene dok izvještavam sa lokacija poznatih po velikoj učestalosti seksualnog zlostavljanja; kolega je jednom insistirao na tome da mi usred iznenadne ulične bitke da svoju pancir jaknu, dok smo čekali da ih više bude poslano na mjesto događaja.

Nadam se da smo mi kao novinarska zajednica u stanju da pređemo na teritoriju poštenog razgovora o pitanjima koja se tiču novinarki na terenu i unutar medijskih organizacija. Ovdje nije riječ o diferencijalnom tretmanu za svakoga, već o razgovaranju o stvarima koje smo tek počeli istraživati.

Faktički je pogrešno reći da te dinamike ne postoje – samo trebate pogledati koliko je novinarki bilo napadnuto u Egiptu kako biste vidjeli nedavne i grafičke dokaze da one postoje. Isto tako, ne mislim da bi nam koristilo pretvaranje ove diskusije u priču o viktimizaciji žena.

Stoga, vjerujem da bi našoj dinamici i novinarskoj kulturi, koja se stalno razvija, više koristilo bavljenje ovim pitanjima na način koji je konstruktivan za svakoga – novinarke i njihove muške kolege podjednako.

Zeina Awad je novinarka i voditeljica Al Jazeerinog programa Fault Lines. Možete je pratiti na Twitteru: @zeina_awad

Verzija ovog teksta objavljena je kao dio kolekcije “Na prvim linijama fronta sa reporterkama”, koju je sastavio Međunarodni institut za sigurnost medija.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera