Praznik je prošao, a pretvaranje radnika u robove nastavljeno

“Radnik nije rob”, jedna je od najupečatljivijih poruka koju su ispisali studenti i pet reprezentativnih sindikata, učesnici prvomajskog protesta u Beogradu.

Više  hiljada ljudi, neki kažu više nego ikad povodom Praznika rada, okupilo se ispred Vlade Srbije i zatražilo izmjene zakona o radu i štrajku koji su dali ogromne povlastice poslodavcima i državi kao najvećem među njima, a bolji položaj i više prava radnicima gurnuli u zapećak.

Tako je višegodišnje socijalno raslojavanje na bogate i siromašne u Srbiji na neki način javno žigosano i osuđeno, uprkos činjenici da je i ovaj put takozvanoj tihoj većini Prvi maj poslužio kao povod za sada već tradicionalno roštiljanje na omiljenim izletištima, a na na borbu za poboljšanje radničkih prava.

Ekonomski tigar s političkim šarama

Nema tu gotovo ničeg začuđujućeg i iznenađujućeg jer su svakojaki apsurdi odavno postali višegodišnja slika jednog po mnogo čemu razorenog društva koja se pokriva ružičastim televizijama i propagandnim servisima koje služe održavanju vladajućeg establišmenta i njegovih pristalica u ubjeđenju kako je Srbija navodno ekonomski tigar na Balkanu, prikrivajući političkim, najčešće nacionalističkim, sve ono što ne ide u prilog tako projektovanom “tigru” koji ne želi vidjeti ništa što mu ne ide u prilog. Pogotovo kada su u pitanju radnička i sindikalna pitanja koja su svjesno godinama, pa i decenijama gurana pod tepih.

Jedino važno je po svaku cijenu dovesti strane investitore u Srbiju koji i ne kriju kako im osim vlastitog profita ništa drugo i nije važno. Tako će neki od njih u jednom gradu na jugu zabraniti radnicima da idu u toalet s porukom da nose pelene na posao ili, kao u jednom gradu na sjeveru, dijeliti otkaze bez ikakvih kršenja radne discipline samo zato što su zaprijetili štrajkom.

Takvi i slični događaji, naravno, nemaju publicitet ili se otvoreno prešućuju, a česte pogibije radnika na gradilištima završavaju tek kao vjestice na crnim hronikama. Obavezna zaštita ne radu i neprimjenjivanje zakonskih mjera, uostalom kao i čitav ciklus proklamovanih radničkih prava, najčešće bivaju prešućeni, a sindikalna borba i njeni protagonisti gurnuti na marginu bez ikakvog stvarnog uticaja na odluke u svijetu rada.

Istovremeno, ekonomski tigar (čitaj: Vučić) često s pravom nazivan i tigar od papira, svoje uspjehe uspjehe kreira podastiranjem našminkanih podataka o ekonomskim parametrima koji mu idu u prilog i izbjegavanjem onih koji obaraju njegove tvrdnje, kao što su cijene i inflacija naprimjer.

Je li ‘obraćivač’ proglasio bankrot

A onda se vječiti i danonoćni “obraćivač” narodu preko medija pod njegovom apsolutnom kontrolom, ali i drugih i u zemlji i u inostranstvu, lider ekonomskog tigra lično još jednom obratio naciji najavljujući da će umjesto Srpske napredne stranke (SNS) napraviti tzv. veliki državotvorni i nacionalni pokret za opstanak i napredak Srbije, što je ličilo na odluku neuspješnog gazde da proglasi bankrot i osnuje novo preduzeće.

Bilo je to prije više od dvije godine, ali nastajanje nove političke stranke i to vladajuće, na način sličan onom kada je ugasio Srpsku radikalnu stranku i osnovao SNS, zapinje na mnogo polja, a ovaj je proces očigledno usporilo obrušavanje nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u kojem je nastradalo 16 ljudi.

Zapravo, taj će događaj i ovom majstoru za pravljenje i rješavanje vanrednih situacija, mnogo više zagorčati život nego što se i sam nadao uprkos činjenici da je dobio protivnike koje do mile volje može nazivati stranim plaćenicima i neprijateljima Srbije jer je i u njegovom slučaju, uostalom kao i svuda u svijetu, obračunavanje sa stranim i unutrašnjim neprijateljima, stvarnim ili izmišljenim, svejedno, jedan od osnovnih postulata autokratske ili diktatorske vladavine.

Protivnici su se, naime, pokazali mnogo tvrđim orahom, pogotovo kada su se kao glavni nosioci pobune pojavili studenti svih državnih univerziteta. Veliki dio naroda stavio se, naime, na stranu studenata, a ne na njegovu stranu.

Priča o ekonomskom tigru je naglo počela da se kruni, što je pokazao i prvomajski protest otvarajući zaboravljeni set pitanja iz oblasti radništva, radničkih prava i pravde.

Bolji samo od Bugarske

Jedna od ključnih kategorija iz svijeta rada svakako je famozna cijena rada koja dodatno razobličuje sve “uspjehe” srpskog ekonomskog tigra. Prema upravo objavljenim podacima Eurostata, tokom 2024. cijena rada po satu se u zemljama Evropske unije kretala se od 10,6 eura u Bugarskoj do 55,2 eura u Luksemburgu.

Nadnica za sat vremena rada u Srbiji, prema ovom obračunu je 11,4 eura. To je za nepun euro više od Bugarske, koja je na posljednjem mjestu istraživanja. Kako je navedeno, u prosjek se ubrajaju zarade državne administracije, odbrana, obavezno socijalno osiguranje.

Televizija N1 je kao nezvanične podatke iz Republičkog zavoda za statistiku, objavila kako precizno poređenje o zaradama u Evropskoj uniji i Srbiji nije moguće jer se primjenjuje drugačija metodologija, a podaci se ne šalju Eurostatu.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prosječna “bruto 1” zarada, u koju se ubrajaju doprinosi zaposlenog, u januaru 2025. bila je 148.440 dinara. To znači da je na 176 radnih sati, vrijednost jednog iznosi 843 dinara, odnosno 7,2 eura. Prema “bruto 2” zaradi u koju se računaju doprinosi i radnika i poslodavaca, bila je 171.876, što znači da se po satu zaradi 976 dinara, odnosno 8,3 eura po srednjem kursu Narodne banke Srbije.

Vašar bez ringišpila

Naravno, na sindikalnom i studentskom zboru, s obzirom da se Prvi maj poklopio sa polugodišnjicom tragedije u Novom Sadu, odata je još jednom 16-minutna pošta stradalima kao i u Novom Sadu gdje je masovnim okupljanjem takođe obilježeno šest mjeseci od tragedije koja je definitivno promijenila Srbiju.

Istina, u centru Beograda vlasti su postavile nove šatore za stanovnike Ćacilenda (za neupućene: “studenti koji žele da uče”) sa adrese Pionirski park pored Predsjedništva Srbije, gdje je uz muzički program dijeljen besplatan roštilj, a sve ličilo na običan seoski vašar, istina bez ringišpila.

Pristalice Aleksandra Vučića, o njima se ovdje radi, predsjednik ovaj put nije obišao iz opravdanih razloga: otputovao je u Miami na Floridi gdje se planirao njegov susret sa Donaldom Trumpom.

Izvjesno je samo da radnicima u Srbiji, kako onim “normalnim” i “pristojnim”, tako i njihovim opozitima, još dugo neće biti bolje. Bez obzira na nove izbore o kojima se sve više šuška i koji bi mogli ubrzati zahtjeve za radničkom i svakom drugom pravdom koji dolaze ne samo iz Beograda, nego i iz ostalih manjih i većih gradova i naselja Srbije.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.