Ko je Pepeljuga, a ko zla maćeha u srpskoj bajci

Kada je osnivačica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić na društvenim mrežama objavila fotografiju Trga Slavija sa nikad većim brojem ljudi i potpisala je riječima kako su studenti u Beogradu priredili “pravu bajku koja postaje život”, mediji bliski vlastima odmah su podsjetili kako je riječ u “srpskoj mrziteljki” koja se zalaže da Srbija prizna genocid u Srebrenici.

Kada je poslije izvedene Rossinijeve opere “Pepeljuga” u Narodnom pozorištu dirigentkinja Ana Zorana Brajović izašla da se pokloni publici sa crvenom rukavicom na ruci kao znak podrške protestima, gledaoci su primijetili kako je Pepeljuga, koju igra Ljubica Vraneš, usput i narodna poslanica SNS-a, odbila uhvatiti je za ruku da se publici poklone zajedno.

Bila je to još jedna mala, ali uvjerljiva potvrda o dubokoj podijeljenosti srbijanskog društva, što je potvrdio i incident samo nešto kasnije kada je dirigentkinja zbog crvene rukavice i fizički napadnuta pred ćerkom i potom završila u Urgentnom centru.

Sve je izokrenuto naopačke

Tako se srbijanska Pepeljuga, odnosno u ovom slučaju operska pjevačica, zapravo ponijela kao zla maćeha, a dirigentkinja postala Pepeljuga u jednom društvu u kojem je sve izokrenuto pa i jedna od najpoznatijih svjetskih bajki braće Grimm.

Pa kako je to moguće, upitaće se znatiželjni čitatelj ovog uratka, kada su i Pepeljugu i druge bajke čitali i dirigentkinja i operska pjevačica i uvaženi čitatelj, sa spoznajom kako su u literaturi, a posebno u bajkama koje se čitaju u najranijoj mladosti, dobro i zlo zauvijek sasvim jasno razdvojeni sa osnovnom idejom da dobro na kraju mora obavezno pobijediti. Princ će dakako poslije niza peripetija pronaći svoju pravu Pepeljugu, osim ako ona svog pravog i jedinog dirigenta vidi na sasvim drugom mjestu.

Srbijanska će se operska Pepeljuga, nositeljica silnih nagrada za svoje pjevanje, držati mišljenja jednog drugog princa koji baš i nije toliko ni mlad ni lijep, čak i ne zalazi na pozorišne, a kamoli operske predstave, ali se svojski trudi pokazati kako je nositi crvene rukavice ili imati krvave ruke, što je zapravo isto, nešto zlo, a nikako dobro, u svakom slučaju daleko od bilo kakve bajke, pa makar se zvala “Pepeljuga” i bila izvedena u operskom formatu.

Ne, nisu operska pjevačica kao niti njen glavni dirigent ostali indiferentni prema nezapamćenoj tragediji u Novom Sadu, ali jesu u odnosu na studente i sve one druge koji smatraju da dobro mora pobijediti zlo, ma koliko to bajkovito zvučalo i ma koliko svi poznavali činjenicu kako đavo uvijek leži u detaljima.

Pa će nadarena operska pjevačica izjaviti kako je u trenutku dok joj je dirigentkinja orkestra pružala ruku sa crvenom rukavicom baš tada “dostojanstveno pridržavala suknju i svoj kostim i radila svoj posao veoma dostojanstveno do samog kraja”.

Ili, kako bi to ironično rekao srpski glumac Sergej Trifunović: “Možda se uplašila da će je pretvoriti u bundevu!”

Prema riječima Ljubice Vraneš iliti Pepeljuge, scena nam služi za umjetnost, a ne za iznošenje političkih stavova.

“Ajde”, kako bi to nekad davno na najkoncizniji mogući način rekao nenadmašni Zoran Radmilović.

Što bi bilo sasvim tačno da nema onog čuvenog ali koje kaže da je upravo “Pepeljuga” članica skupštinskih odbora za kulturu i informisanje, za dijasporu i Srbe u regionu i odbora za evropske integracije.

Gdje se, samo po sebi, razumije kako izvedba arija, posebno onih bajkovitih, nema nikakave veze sa dirigentkinjom pozorišnog hora i orkestra već sa glavnim dirigentom kojeg ne samo studenti već i mnogi drugi odavno vide kao zlu maćehu ne samo srpske politike nego i cjelokupnog srbijanskog društva.

Orkestar uz dirigentkinju, upravnik uz solistkinju

Orkestar Narodnog pozorišta u Beogradu saopštio je da su se nakon opere „Pepeljuga“ desila dva incidenta, a u jednom od njih je napadnuta dirigentkinja orkestra Ana Zorana Brajović.

“Neposredno po završetku predstave dogodila su se dva ozbiljna incidenta koja su narušila sigurnost i dostojanstvo našeg kolektiva. U jednom od njih, naša dirigentkinja je verbalno i fizički napadnuta pred svojom maloletnom ćerkom i zbog povreda prevezena u Urgentni centar. Napadači su osobe koje su i ranije imale istoriju nasilnog ponašanja, ali čiji postupci nisu bili adekvatno sankcionisani“, saopštio je orkestar.

Reagirala je i Uprava Narodnog pozorišta (čitaj: Svetislav Goncić), koja tvrdi kako incident nije prouzrokovan neposrednim dešavanjima na sceni, “već je proistekao iz višegodišnjeg privatnog neslaganja aktera”. Kao “akteri” navode se dirigentkinja Ana Zorana Brajović i operski pjevač Stefan Pavlović.

Slučaj je preuzelo Prvo osnovno javno tužilaštvo u Beogradu, navodi Uprava, postupak je u toku, a Narodno pozorište će preduzeti disciplinske mjere u skladu sa zakonom i podzakonskim aktima koji regulišu tu pravnu oblast.

Nema ovdje nikakve bajke

Srpsku ili studentsku bajku, kako ju je nazvala Nataša Kandić, naravno, ne može se razumjeti kroz ovdje nimalo slučajno upotrijebljenu usporedbu s Pepeljugom i zlom maćehom. Ne može niti s bilo kojom drugom bajkom, zato što nikakve bajke ovdje nema.

Teška tragedija u Novom Sadu, u kojoj je poginulo 15 potpuno nevinih odraslih ljudi i djece i reakcije cijelog društva, bez obzira bile one političke ili obične ljudske i, naročito, studentske, odraz su univerzalne potrebe za pobjedom dobra nad zlom, potrebom da se u teškim trenucima pokaže solidarnost sa žrtvama, koja se, eto, pokazuje krvavom rukom ili crvenom rukavicom na završetku bajkovite operske predstave.

Nespornu činjenicu kako iza ove i mnogih drugih tragedija koje su se dešavale ili onih koje će se tek desiti stoji jedan korumpirani i pohlepni autokratski režim ne može prikriti ni iznenađujuće dugo odlaganje primjene represivnih mjera prema svakome ko se usudi tražiti malo više pravde.

A ko je ovdje Pepeljuga, a ko zla maćeha – poznato je odavno. I prije novosadske tragedije. Crvena rukavica u pozorištu ili na nekom drugom mjestu je samo podsjećanje da to građani znaju. I da je pobuna i studenata i građana u toku.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.