Ukrajina u problemima: Građani izbjegavaju mobilizaciju za rat
Mnogi su Ukrajinci shvatili da njihova država nepravedno raspoređuje terete i dobrobiti rata.

Tokom proteklih nekoliko mjeseci, Ukrajina je bila pod sve većim pritiskom svojih zapadnih saveznika da počne mobilizirati mladiće mlađe od 25 godina. To se dogodilo nakon što zakon o mobilizaciji usvojen u aprilu nije donio očekivani broj regruta. Čak ni smanjenje medicinskih zahtjeva – dopuštanje služenja muškarcima koji su imali HIV i tuberkulozu – nije puno pomoglo.
Neki prozapadni ukrajinski dužnosnici, poput Romana Kostenka, sekretara ukrajinskog parlamentarnog odbora za sigurnost, također su vršili pritisak na snižavanje dobne granice. Kostenko je rekao da ga članovi američkog Kongresa neprestano ispituju zašto ukrajinska vlada traži oružje, ali nije voljna mobilizirati svoju omladinu.
Nastavite čitati
list of 3 itemsRasprava u Ukrajini: Treba li mobilizirati pola miliona novih vojnika?
Zašto se ukrajinska vojska suočava s krizom dezerterstva
Do sada je predsjednik Volodimir Zelenski odbijao krenuti naprijed. Dio razloga je demografski strah: masovno žrtvovanje mladih ljudi u dugotrajnom sukobu riskira osuđivanje Ukrajine na još sumorniju budućnost, gdje demografski pad potkopava njezinu sposobnost da se obnovi ekonomski, društveno i politički.
No, ukrajinski predsjednik također se boji gnjeva javnosti. Među Ukrajincima postoji sve veća i opipljiva nevoljkost da se bore u ratu. I to uprkos činjenici da je njihovi lideri i civilno društvo oblikuju kao egzistencijalnu borbu za opstanak.
Mnogi su Ukrajinci zaista umorni nakon gotovo tri godine sveobuhvatnog rata, ali njihova umornost od rata nije samo stvar iscrpljenosti. Proizlazi iz već postojećih lomova u sociopolitičkim temeljima nacije, koje je rat samo produbio.
Ankete javnog mnijenja, izvještaji ukrajinskih medija i objave na društvenim mrežama koje smo ispitali, kao i detaljni intervjui koje smo proveli s Ukrajincima u sklopu našeg istraživanja o posljedicama postsovjetskih revolucija i ratova, pomažu razjasniti neke od tih dinamika.
Postsovjetski društveni ugovor
Kao i u svim postsovjetskim i postkomunističkim državama, 1990-ih se pojavio novi društveni ugovor koji je odražavao novu sociopolitičku stvarnost u Ukrajini. Odnosi država – građanin sveli su se na sljedeće: država ti neće pomoći, ali ti zauzvrat neće ni nauditi.
U međuvremenu, politika je postala animirana dramatičnim Maidan revolucijama 2004. i 2014. godine. Prilike stvorene ovim pobunama stalno su kooptirale uske elitne grupe – oligarsi, profesionalna srednja klasa i strane sile – ostavljajući velike dijelove ukrajinskog društva isključenima, a njihove interese nedovoljno zastupljenima.
Prije 2022. ova je situacija za mnoge Ukrajince bila donekle podnošljiva. Granice su bile otvorene, pa su milioni mogli emigrirati. U 2021. Ukrajina je zauzela osmo mjesto na listi zemalja s najviše međunarodnih migranata – više od 600.000 otišlo ih je samo te godine. Novčane doznake iseljenika pomogle su onima koji su ostali da održe prihvatljiv životni standard.
Ipak, dugoročno gledano, taj se put nije činio održivim. Godine 2020. premijer Denis Šmihal priznao je da će se država boriti s isplatom državnih penzija za desetljeće i pol. Nakon godina opadanja državnog kapaciteta i nazatka, Ukrajinci nisu bili iznenađeni. Vijest je primljena kao još jedan pokazatelj da treba štedjeti američke dolare i pokušati emigrirati.
Rat je ionako slab društveni ugovor stavio na iskušenje. Odjednom je država koja gotovo da i nije bila prisutna u životima Ukrajinaca zahtijevala od njih da se žrtvuju za njezin opstanak.
Nakon neuspjeha ruskog početnog plana invazije, val jedinstva potaknuo je val dobrovoljaca. Međutim, kako je rat odmicao, pojavila se surova spoznaja: država neravnomjerno raspoređuje terete i ratne zasluge. Dok neki segmenti društva dobivaju materijalno ili politički, drugi podnose nerazmjerne žrtve, potičući rastući osjećaj otuđenosti u velikom dijelu ukrajinskog stanovništva.
Država je malo učinila na jačanju odnosa s građanima u uvjetima sve slabijeg ratnog entuzijazma. Umjesto toga, vladini dužnosnici bombardirali su stanovništvo porukama o samopouzdanju.
U septembru 2023. ministrica socijalne politike Oksana Žolnovič pozvala je građane da ne ostanu ovisni o naknadama jer ih to čini “djecom”. Predložila je “novi društveni ugovor” u kojem građani prihvataju rezove socijalne potrošnje i žive samostalno kao “slobodni plivači”.
U septembru 2024. vlada je objavila da neće povećati minimalnu platu i isplate socijalnog osiguranja u ovoj godini, uprkos inflaciji koja je dosegla 12 posto.
Kriza motivacije
Kako je treća godina rata na izmaku, posljedice ovog slabog društvenog ugovora postaju sve očitije. Čini se da priča o vođenju egzistencijalnog rata više ne dotiče većinu Ukrajinaca.
Riječi jednog od naših sagovornika poprilično su poučne. Ova osoba prikuplja sredstva za nesmrtonosnu vojnu opremu za vojsku, ali ne za dronove ili drugo oružje, jer smatra da je “država potpuno zakazala u svojoj najkritičnijoj ulozi sprječavanja rata”. “Ne razumijem zašto bi ovaj rat u potpunosti postao moj rat u pravom smislu te riječi”, kaže.
Rekao je da mu je bilo teško otvoreno govoriti o svojim stavovima: “Kad želite živjeti kako želite, otvoreno govorite samo u uskim krugovima. Ili se morate odreći svih ambicija, dijela svog identiteta ili razmisliti o emigraciji jer će vam ova zemlja na kraju postati potpuno strana.”
Stav da ovo nije “naš rat” može se vidjeti u anketama provedenim tokom prošle godine, u kojima se čini da tiha većina nije spremna mobilizirati se za borbu.
U anketi iz aprila 2024. samo je 10 posto ispitanika reklo da je većina njihovih rođaka spremna za mobilizaciju. Anketa iz juna pokazala je da samo 32 posto “potpuno ili djelimično podržava” novi zakon o mobilizaciji; protivilo se 52 posto, a ostali su odbili odgovoriti.
U anketi provedenoj u julu, samo se 32 posto nije složilo s izjavom da “mobilizacija neće imati nikakav učinak osim povećanja smrtnosti”. Njih 27 posto smatra da je prisilna mobilizacija nužna za rješavanje pitanja na prvoj borbenoj liniji.
Prema drugoj anketi iz jula, samo 29 posto smatra da je sramotno pobjeći od regrutacije.
Dosljedan obrazac može se vidjeti u ovim istraživanjima: oni koji podržavaju nastavak ili jačanje vojne obaveze čine trećinu stanovništva; značajna manjina izbjegava odgovoriti na takva pitanja, što se ogleda u velikom broju odgovora “teško je reći” ili “ne znam”; a ostali otvoreno odbijaju mobilizaciju.
Ovi stavovi o služenju vojnog roka mogu se činiti u suprotnosti s rezultatima anketa o “pobjedi”. Većina u takvim istraživanjima još uvijek ukazuje da bi “pobjeda” za Ukrajinu trebala značiti vraćanje svih teritorija unutar njezinih granica iz 1991. i odbacivanje bilo kakvih ustupaka Rusiji.
I tu zapravo nema proturječja. Očito je da iako većina Ukrajinaca želi vidjeti “potpunu pobjedu”, oni nisu spremni žrtvovati svoje živote za ovaj cilj i suosjećati s drugima koji osjećaju isto. Zato se i većina zalaže za što brži mirovni sporazum.
Nedostatak motivacije za borbu vidljiv je i u stopama izbjegavanja prijava. Prema zakonu o mobilizaciji iz aprila, svi muškarci koji ispunjavaju uvjete za mobilizaciju trebali su svoje podatke predati vojnim uredima do 17. jula. Do roka je to učinilo samo četiri miliona muškaraca, dok njih šest miliona nije.
A za one koji su unijeli svoje podatke, razni dužnosnici su rekli da je od 50 do 70-80 posto imalo zdravstvene ili druge razloge koji su im dopuštali da legalno izbjegnu mobilizaciju.
U međuvremenu, grupe i kanali su se proširili na Telegramu kako bi upozorili ljude na prisutnost oficira za mobilizaciju u određenim područjima, a mnogi su nastavili izbjegavati uprkos hapšenju nekih članova.
Vlasti za mobilizaciju do sada su pokrenule istrage protiv 500.000 muškaraca zbog izbjegavanja vojnog roka.
Socioekonomska napetost
Izbjegavanje vojnog roka ne samo da je otkrilo opseg krize motivacije, već i opseg do kojeg je rat masovno produbio klasne podjele.
Tokom protekle godine redovno su se pojavljivali izvještaji o dužnosnicima koji su primali veliko mito u zamjenu za oslobađanje muškaraca od služenja vojnog roka.
U jednom slučaju objavljenom početkom oktobra, visoki medicinski dužnosnik koji je također služio u lokalnom vijeću koji je predstavljao vladajuću stranku Sluga naroda, zgrnuo je bogatstvo uzimajući mito kako bi omogućio izbjegavanje vojnog roka putem invalidnina. Lokalna policija rekla je da je pronašla šest miliona dolara u gotovini i objavila fotografiju člana porodice koji se fotografirao na krevetu s hrpama dolara.
Manje od dvije sedmice kasnije, ukrajinski mediji izvijestili su da su gotovo svi tužitelji u regiji u kojoj je medicinski službenik djelovao registrirani kao “invalidi”. Nakon skandala, Zelenski je smijenio neke dužnosnike i trijumfalno ukinuo instituciju odgovornu za izdavanje invalidnina. Neugodna pitanja o tome zašto najviši dužnosnici nisu primijetili te koruptivne šeme su odbačena.
Oni koji nemaju hiljade dolara da plate medicinsko izuzeće ili podmite graničnu policiju, pokušavaju opasno putovati na zapadnim granicama Ukrajine. Kao rezultat toga, značajan dio ukrajinske granične patrole stacioniran je na “mirnim” zapadnim granicama.
Od 2022. godine 45 Ukrajinaca utopilo se u rijeci Tisi na granici s Rumunijom i Mađarskom u očajničkim pokušajima bijega. Bilo je više slučajeva ukrajinskih muškaraca koji su pokušavali pobjeći iz zemlje, a ubile su ih granične patrole njihove vlastite zemlje. U martu je postao viralan video graničnog stražara koji ludo puca u Tisu kako bi pokazao šta radi s onima koji izbjegavaju regrutaciju, govoreći: “Hiljadu dolara za prijelaz ove rijeke nije vrijedno toga”.
Bilo je slučajeva da su deseci muškaraca odjednom pokušali preći granicu. Nakon što su uhvaćeni, fotografije ovih “sramotnih bjegunaca” dijele se na društvenim mrežama, uz naslove koji često navode da ih se šalje na front.
Zbog toga su oni koji stignu do prve linije ratišta obično presiromašni ili previše nesretni da bi ih uhvatili vojnici. Kako je sredinom septembra nakon posjeta prvim linijama kod Pokrovska izjavila saborska zastupnica Mariana Bezuhla, ljudi su tamo uglavnom bili oni koji nisu mogli “odlučiti” mitom. U TV intervjuu u novembru, vojni komandant rekao je da su 90 posto onih na fronti “prisilno mobilizirani seljani”.
Vojni oficiri često se žale na nisku kvalitetu ovih “prevoznih” trupa, izraz koji se odnosi na minibuseve u koje se vojnici odvlače s ulica. Nije ni čudo što je bilo na stotine paljevina ovih vozila.
Učinak takve nasilne prisile puštene na većinom osiromašene ukrajinske muškarce je izuzetno nizak moral na prvoj liniji. Od novembra 2024. na svakog dobrovoljca dolazila su četiri mobilizirana vojnika.
Masovna dezertiranja mobiliziranih vojnika dovela su do stalnih povlačenja. Posljednjih sedmica pojavili su se izvještaji da su stotine “uposlenih” ljudi iz 155. brigade dezertirale prije nego što su raspoređeni da zaustave napredovanje Rusa blizu Pokrovska.
U julskoj objavi na Facebooku, mobilizirani ukrajinski novinar požalio se na nedostatak patriotizma među svojim kolegama regrutima. Napisao je da je većina ljudi s kojima je radio bila iz siromašnih, ruralnih regija i da su bili više zainteresirani za raspravu o korupciji u vladi nego za bilo što drugo. Njegovi pokušaji da ih podsjeti na njihovu domoljubnu dužnost nisu ih uvjerili.
“Znatan dio ljudi otvoreno kaže: Za mojih 30-40-50 godina država nije dala ništa osim kalašnjikova. Zašto bih ja trebao biti patriot”, primijetio je.
Ti vojnici sigurno nisu nedovoljno upoznati s ratnom zbiljom. Oni nisu daleki civili umorni od snimaka s prve linije na televiziji. Ali oni imaju dobre razloge da budu sumnjičavi prema domoljubnim imperativima.
Problemi s moralom pogoršani su zlostavljanjem koje regruti trpe tokom mobilizacije i raspoređivanja. Svaki mjesec vidimo novi slučaj da je neko nasmrt pretučen u mobilizacijskim stanicama. U decembru su medijska otkrića ukazala na sistematsko mučenje i iznudu u redovima ukrajinske vojske.
U septembarskom intervjuu lokalnom mediju, ukrajinski oficir Yusuf Walid ustvrdio je da 90 posto oficira tretira mobilizirane mladiće “kao životinje”.
Walid je također rekao da je generacija rođenih 1980-ih i 1990-ih “beznadna” u smislu svojih patriotskih opredjeljenja, sve do čega im je stalo je ekonomski opstanak. To nije iznenađujuće, s obzirom na to da je postsovjetski ukrajinski društveni ugovor uvjerio pojedince da se fokusiraju na vlastiti opstanak, a ne da traže “milosrđe” od države.
‘Ratnička elita’
Dok je ruralna sirotinja prisiljena boriti se na prvim borbenim linijama, postoji dobrostojeća urbana manjina koja živi relativno zaštićenim, udobnim životom u Kijevu i Lavovu. Ova “ratnička elita”, sastavljena od aktivista, intelektualaca, novinara i zaposlenika nevladinih organizacija, održava patriotski narativ da se Ukrajina mora boriti do pobjede.
Ipak, čini se da mnogi članovi ove elite oklijevaju pridružiti se borbi na prvoj liniji. Bilo je nekoliko istaknutih domoljubnih novinara i aktivista koji su pozivali na masovnu mobilizaciju, dok su sami tražili izuzeća iz zdravstvenih ili drugih razloga.
Među njima je Jurij Butusov, vrlo poznati vojni novinar, koji je navodno tražio izuzeće na temelju toga što je otac troje djece, i Serhij Sternenko, istaknuti nacionalistički “aktivist”, koji je tražio izuzeće od invaliditeta zbog “lošeg vida”.
U junu je zaposlenicima 133 nevladine organizacije i preduzeća koja primaju inostrana sredstva odobreno službeno izuzeće od mobilizacije. Mnoge od tih organizacija nisu uključene u održavanje kritične infrastrukture.
Dok s entuzijazmom podržava proratni narativ borbe do potpune “pobjede”, ukrajinska domoljubna inteligencija za svu korupciju i rastuće neuspjehe države krivi etatističku sovjetsku prošlost.
Rješenje je, po njima, jednostavno nastaviti smanjivati ulogu države. No, štednja ne samo da je malo učinila da se Ukrajinci zaljube u njihovu vladu, posebno u vrijeme rata, nego je također u velikoj mjeri podbacila u smislu svojih deklariranih ciljeva.
Treba samo pogledati razne korupcijske skandale u preduzećima kojima upravljaju visoko plaćeni “reformski” dužnosnici, koje podržavaju zapadni saveznici. Ove “reformirane” kompanije uglavnom vode borbu protiv korupcije držeći ostatak na minijaturnim platama, poput državne željezničke kompanije Ukrzalyznytsia, ili otpuštajući svoje radnike.
Antikorupcijska retorika je slijepa za klasne podjele koje pomaže učvrstiti. Obični Ukrajinci često se šale na račun visokih plata koje primaju “antikorupcijski posmatrači” i mladi “reformski” članovi upravnih odbora vrhunskih državnih kompanija.
Antikorupcija najčešće služi kao opravdanje za neoliberalne politike koje favoriziraju poslovne interese međunarodnog kapitala. Ironično, demontaža državnih preduzeća vođena takvim razmatranjima ozbiljno je oslabila ukrajinski masivni vojno-industrijski kompleks iz sovjetske ere nakon 2014. godine, što je utjecalo na njezine ratne sposobnosti.
Umjesto da krive sebe za trenutno stanje stvari, nacionalisti su skloni kriviti ukrajinski narod. Dmitro Kukharčuk, poznati nacionalistički oficir, dao je dugi intervju u julu o slabim vojnim izgledima Ukrajine. Prema njegovim riječima, “danas ima mnogo više hohola [ruske “kolonijalne” klevete protiv Ukrajinaca]” nego što ima “pravih” Ukrajinaca. On definira hohole kao one koji se ne žele boriti za teritorijalni integritet Ukrajine.
Kukharčuk pripada vodstvu ekstremno desne stranke Nacionalni korpus i komanduje bataljonom u brigadi povezanoj s pokretom Azov. Osjećaji koje izražava mogli bi se činiti opisati marginalnim, ali njegova retorika je daleko od jedinstvene. Odjekuje narativom koji je dominirao ukrajinskim, i šire, postsovjetskim, nacionalno-liberalnim civilnim društvom i inteligencijom od 1990-ih. Ovaj narativ, koji se beskrajno ponavlja, ismijava većinu stanovništva – omalovažavajuće označeno kao bydlo (“stoka”).
Ovaj omalovažavajući izraz cilja na one koji se, prema mišljenju ovih elita, drže “sovjetskih” navika, daju prioritet ličnom blagostanju, cijene socijalnu pomoć koju pruža država i opiru se samožrtvovanju za izgradnju nacije. Takav diskurs nije samo etnonacionalistički nego i duboko klasistički, oslikavajući veliki segment stanovništva, prvenstveno radnike, siromašne ljude i penzionere, kao prepreke reakcionarno definiranom društvenom napretku, dok istodobno vrednuje usku, samodefiniranu avangardu nacije.
Prekid veze
Sve veći neuspjeh Ukrajine u ratu ne može se pripisati nadmoćnoj snazi Rusije ili nedovoljnoj pomoći Zapada. Historija pruža brojne primjere nacija koje savladavaju daleko jače protivnike u dugotrajnim sukobima, često uz malo ili nimalo vojne ili finansijske podrške moćnih saveznika poput NATO-a.
Uzmite u obzir ne samo Vijetnam 1960-ih i 1970-ih, potom Afganistan od 1979. do 2021. godine, ali i revolucionarnu Francusku nakon 1789. i revolucionarnu Rusiju nakon 1917. godine, koje su obje uspješno odbile kontrarevolucionarne intervencije drugih velikih sila. Ti revolucionarni pokreti ne samo da su preživjeli, već su i zavladali velikim dijelovima Evrope.
Uvijek iznova, socijalne revolucije i borbe za nacionalno oslobođenje pokazale su sposobnost stvaranja snažnijih i mobiliziranijih država uprkos svim izgledima.
Prema dominantnom narativu, Ukrajina bi se trebala uklopiti u ovaj obrazac: nacija koja izlazi iz ruskog i sovjetskog ugnjetavanja, vođena uzastopnim nacionalnim oslobodilačkim pokretima, disidentskom inteligencijom, Majdanskim revolucijama i otporom ruskom “hibridnom ratu” u Donbasu. Ova priča kulminira u jedinstvu i otpornosti ukrajinskog naroda koji odbija potpunu invaziju 2022. No čini se da je ovaj narativ u osnovi pogrešan.
To može biti zato što je Ukrajina jednostavno jedna od mnogih postsovjetskih putanja oblikovanih uspjesima modernizacije i kasnije degradacijom sovjetske revolucije. Kao i u mnogim drugim zemljama u regiji, državu su nakon osamostaljenja zarobile predatorske i kompradorske elite koje su vlastite interese stavile ispred javnog dobra.
Ovaj neuspjeh u pružanju značajnih mogućnosti i zaštite za većinu Ukrajinaca ostavio je državu nesposobnom zahtijevati mnogo od njih zauzvrat. Kao rezultat toga, Ukrajina danas nije u stanju u potpunosti mobilizirati svoje ljude koji su podijeljeni dubokom društveno-političkom nepovezanošću.
Suprotno popularnoj priči o nacionalnom jedinstvu, nije bilo kohezivnog projekta nacionalnog razvoja koji bi premostio jaz između onih koji su snosili najveći teret rata i političkih i intelektualnih elita koje tvrde da ih predstavljaju i kod kuće i u inostranstvu. Ova nepovezanost potkopava ideju zajedničke svrhe koja vodi naciju naprijed.
Sve više i više, čini se da je jedina emocija koja istinski ujedinjuje rascjepkanu ukrajinsku naciju strah. Ne uzvišeni ideali izgradnje nacije, već intuitivni strah od ličnog i društvenog uništenja. Taj strah proizlazi iz strepnje da će se izgubiti dom ako se linija ratišta približi, tjeskobe zbog postajanja nesigurnim izbjeglicama ili terora izdržavanja mjesecima u podrumima, skrivajući se od nemilosrdnog granatiranja i uličnih borbi. Čak i za one čiji su domovi ostali netaknuti, strah i dalje postoji – od bezakonja, pljačke, ubistava, seksualnog nasilja – sumorne stvarnosti koja često prati vojne okupacije.
Ako su Ukrajinci ujedinjeni samo temeljno negativnom koalicijom, zajedničkim strahovima, a ne zajedničkim težnjama, što se onda događa kada se ti strahovi počnu mijenjati i natjecati? Neki ih ljudi počnu odmjeravati jedne protiv drugih. Strah od gubitka doma zbog invazije mjeri se sa strahom od podnošenja prisilne regrutacije, postajući topovsko meso u ratu koji se čini sve težim za pobjedu.
Postoji strah od represije pod okupacijom, suprotstavljen strahu od hapšenja u državi u kojoj se civilno društvo i vlast sve više udaljavaju od vlastitih pogleda na slobodu i ljudska prava. Postoji strah od poniženja kao hohola od strane Rusa ili kao ruskoga mankurta (ponižavajući izraz za nekoga ko je izgubio dodir sa svojim korijenima) od vlastitih nacionalista.
Ti promjenjivi strahovi pokreću ukrajinsko stanovništvo, ali ga ne ujedinjuju.
Razgovarali smo s Ukrajincem od 50 godina koji nije napustio svoj grad u Harkovskoj regiji čak ni kada je linija fronte bila udaljena samo nekoliko kilometara od njega i kada su Rusi redovno granatirali. Mogao je otići u sigurniji dio Ukrajine, ali nije i ostao je pomagati, dijeleći humanitarnu pomoć svojim susjedima.
On nije kukavica; on je patriot. No, kako je rekao, nije spreman “umrijeti za državu kakvu sada imamo. Ne za onu Ukrajinu koja nam se sada nameće… Ovo je moja zemlja, ali ovo nije moja država.”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.