Plod dogovora Miloševića i Tuđmana: Slavlje i plač

Ni ovaj put niko nije spominjao kako su događaji koji su se odigrali početkom avgusta 1995. godine plod dogovora tadašnjih srpskih i hrvatskih lidera Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Srbi su oplakivali svoje žrtve, a Hrvati slavili pobjedu u akciji “Oluja”, u kojoj je nestala tvorevina koju su nazivali Republika srpska Krajina.

Neke poruke iz Loznice i Knina djeluju sasvim zabrinjavajuće i sigurno će značajno opterećivati i buduće odnose ne samo između Srbije i Hrvatske, nego u cijeloj regiji.

Dvije slike koje sve govore

Svako ko je prisustvovao obilježavanju 29. godišnjice istog događaja, najprije na novom stadionu Lagator u Loznici ili starom igralištu NK Dinara u Kninu, dva dana kasnije, mogao se uvjeriti kako se lideri dviju susjednih država, nastalih raspadom Jugoslavije i danas optužuju kako krivica za prolivenu krv hiljada ljudi leži isključivo na onoj drugoj strani.

Naizgled, sve je već viđeno. Dok se sa jedne strane, one srbijanske, ponavlja kako je riječ o “najvećem etničkom čišćenju u Evropi poslije Drugog svjetskog rata” ili o “zločinu za koji niko nije odgovarao”, sa druge strane, one hrvatske, “Oluja” se slavi kao legalna i legitimna i “čista kao suza” vojno-policijska akcija koja ne samo što je zaokružila nezavisnost mlade hrvatske države, nego je podizanjem državne zastave na Kninskoj tvrđavi označila i “ostvarenje tisućljetnog hrvatskog sna”, kako bi to rekao njen utemeljitelj dr. Franjo Tuđman.

Ipak, šta god govorili Vučić, Dodik i patrijarh Porfirije u Loznici ili Milanović, Plenković i Jandroković u Kninu, njihove će govore i ovaj put zasjeniti samo dvije fotografije, jedna ispod druge, koje ovih dana ponovo kruže društvenim mrežama. Nije ni to prvi put, ali vrijedi podsjetiti na njihovu simboliku i “govor” koji potvrđuje staru istinu o slikama koje kazuju “više od hiljadu riječi”.

Na prvoj je snimak kolone tenkova JNA koja 1991. godine kreće na Vukovar čije posade sa ispružena tri prsta pozdravljaju Novobeograđane  sa nadvožnjaka koji ih zasipaju cvijećem, a na drugoj snimljenoj 1995. godine dio nepregledne kolone izbjeglica koje na traktorima napuštaju Hrvatsku i traže utočište u Srbiji.

Dva lica iste medalje

Nije Vučić slučajno udarne autobusne brigade svojih pristalica ovaj put doveo u Loznicu na netom izgrađeni stadion. Doveo ih je s namjerom da i njima i državama u okruženju ponovi priču u vlastitoj veličini i mudroj politici upravo u gradu u kojem raste broj njegovih protivnika zbog memoranduma o eksploataciji jadarita i proizvodnji litijuma potpisanog nedavno s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom. Skupio je gotovo 15.000 tapšača, a beogradska Politika je za svaki slučaj taj broj pomnožila sa dva da potvrdi kako je bila i ostala uvijek vjerna vlastima.

Nimalo slučajno Vučić nije spominjao onu prvu “tenkovsku” sliku, odnosno događaje s početka rata koji su i doveli do egzodusa Srba iz Hrvatske četiri godine kasnije. Usput je izgovarao rečenice tipa kako je “mrak najgušći upravo pred zoru”, ne precizirajući na šta je tačno mislio.

Opet, sasvim namjerno, današnju Hrvatsku koja je ušla u Evropsku uniju i NATO, te u evrozonu, ponovo je poredio sa ustaškom nezavisnom državom u okviru Hitlerovog Reicha i Jasenovac kao simbol stradanja Srba.

S druge strane, ni Milanović ni Plenković nisu iskoristili svoja zakonska ovlaštenja i barem pokušali reći kako ustaškim pozdravima tipa “za dom spremni” na ovom ili bilo kojem drugom mjestu ne smije biti mjesta. Bez obzira je li riječ o jednoj od bojni HOS-a ili nekoj drugoj vojnoj formaciji koja je oslobađala grad Knin, koji je, usput, bio gotovo sasvim ispražnjen i pust i prije nego su u njega ušla hrvatske snage.

Hrvatski se predsjednik i premijer, koji inače rijetko i slabo komuniciraju, nisu sjetili ni riječju dati podršku onim desetinama hiljada građana vlastitie zermlje koji su iz straha od odmazde bježali u Srbiju i ne sluteći da im je Milošević pripremio novo pribježište – na Kosovu.

Ni jednom, ni drugom hrvatskom političkom čelniku nije na um palo da pozovu te ljude da se vrate u svoja sela i gradove i pokušaju graditi novi život na zgarištima svojih kuća u svojoj zemlji.

Zbog toga je komemoriranje teških i tragičnih historijskih događaja, kako god se uzme, bilo sa srpske bilo sa hrvatske strane, jedna te ista medalja sa dva lica koliko god se ovakva i slične konstatacije nekome sviđale ili ne sviđale.

Žrtvama ne trebaju politički govori

Najveća greška današnjih političkih vođa iz Beograda i Zagreba jest otvorena zloupotreba historijskih činjenica i onoga što se naziva kulturom sjećanja i pomena žrtvama “Oluje” koja i danas ruši višegodišnje napore da se vrati povjerenje među narodima.

Kome osim njima samima, narodnim vođama dakle, trebaju politički govori umjesto šutnje i paljenja svijeća za sve poginule i nestale? Vatreni govori ponajmanje trebaju žrtvama sa obje strane.

Može li se zamisliti kako Danu pobjede i domovinske zahvalnosti prisustvuju i pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj? Naravno da može, a takvih je primjera već bilo. Može li se uz malo dobre volje spriječiti sav taj ustašluk, uniforme i pokliči koji ruše ugled i hrvatske vojske i države? Kome bi pala kruna s glave ukoliko bi s hrvatske strane prisustvovao odavanju pošte srpskim žrtvama “Oluje”? Neko bi ipak morao napraviti prvi korak.

Ili, šta bi se desilo ukoliko bi Srbija priznala kako je ideja o velikoj Srbiji sa Šešeljevim granicama pod firmom “krnje Jugoslavije” bila velika Ćosić-Miloševićeva zabluda i da je naoružavanje i pobuna Srba u Hrvatskoj bila greška epskih razmjera koja se više nikad ne smije ponoviti? Šta bi se dogodilo da je plan Z-4 stvarno prihvaćen?

Ništa posebno. Samo bi umjesto oluje zapuhao maestral ili neki sličan vjetar. Kako sada stvari stoji, to se još zadugo neće dogoditi.

Jer, ako je suditi po jednoj sudionici televizijske emisije posvećene traktorskoj koloni iz 1995. godine, odnosi dvije susjedske države bi se mogle normalizirati isključivo ako bi se ponovo uspostavila Republika srpska Krajina. Ta je žena, jedna iz tužne kolone, bila tek dijete, ali nikako nije jedina sa takvim mišljenjem.

Jedini koji ovoj sumornoj slici daju barem nešto svjetlijih tonova su povratnici o kojima se premalo govori, oni kojima je uprkos protoku godina njihova Zapadna Slavonija, Banija, Lika ili Dalmacija ostala jedini pravi dom. Onaj koji stanuje u srcu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.