‘Hrvat je pucao na Đinđića zbog Republike Srpske’

Čovjek iz Hrvatske, koji je bio u Legiji stranaca, snajperista po specijalnosti, pucao je 12. marta 2003. godine na premijera Srbije Zorana Đinđića. Što znači da pravomoćno presuđeni za ubistvo presjednika prve post-Miloševićeve vlade – izvršioci Milorad Luković Legija i Zvezdan Jovanović (po 40 godina) te saučesnici Miloš Simović i Sretko Kalinić (po 30 godina) – nevini trunu u zatvoru.

Prva rečenica je nedavno javno iznesena tvrdnja beogradskog advokata Gorana Petronijevića, a druga logičan zaključak autora teksta. Jer, premijer nije ubijen sa lijeve strane, kako je zvanično objavio sud, „glavom garantujem“, nego sa desne strane. Imao je štake, nije izlazio iz zgrade vlade, nego u nju ulazio, nije ubijen istim kalibrom kojim je ranjen njegov tjelohranitelj, koji nije smio svjedočiti. Ni danas se ne zna ko je ubio Đinđića, sud nije dozvolio da se raščiste činjenice, njih 40 je nerasvijetljeno, pojasnio je Petronijević.

‘Kosovo i Republika Srpska sad i odmah!’

A taj „Hrvat, koji je bio u Legiji stranaca, snajperista po specijalnosti… čovek koji je pucao na Đinđića“, sa desne, a ne sa lijeve strane, prema advokatovim najnovijim informacijama, poginuo je proljetos, za vrijeme bombardiranja centra za vojnu obuku u Ukrajini, gdje bio instruktor snajperske jedinice. Eh, samo da je ranije, prije proljeća, dobio te informacije, da se moglo doći do tog nikad procesuiranog osumnjičenika kojeg je „prepoznao“ foto-robot prije kobnog bombardiranja centra za obuku, možda bi se saznala konačna istina ko je ubio premijera.

Ne znamo, dakle, po novom narativu iz zvaničnog Beograda, ko je bez razumne sumnje izvršio atentat, ali Petronijević je apsolutno siguran da je „Đinđić ubijen u političkom atentatu, ne iz unutrašnjih, nego iz spoljnopolitičkih razloga“. On zna da je cilj onih koji su planirali ubiti Đinđića bio kriminalizirati ga, povezati s kriminalom, a „okidač“ za akciju bio je kada je premijer za srpski radio u Chicagu te za Suddeutsche Zeitung otvoreno najavio: „Kosovo i Republika Srpska sad i odmah!“ Bio je bijesan jer su ga zloupotrebljavali kao demokratsku ikonu, koju su oni od njega napravili, da preko njega dođu do onoga što rade i danas – razbijanje RS-a, rastapanje ovog entiteta u centralistički oblik Bosne i Hercegovine, i odvajanje Kosova.

Nije „prvi demokratski premijer“ Srbije više htio ispunjavati naloge zapadnjaka, dosadilo mu je vraćati usluge onima koji su ga doveli na vlast, prekipjelo mu je kad mu je stavljeno do znanja nema govora da RS pripoji matici, da je Kosovo (srce Srbije) na putu bez povratka. Zaboljelo ga je što se najavljivalo da će se Crna Gora – koja je, kako tvrde neki „eksperti“, također trebala biti dio ondašnje Đinđićeve verzije „srpskog sv(ij)eta“ – vrlo skoro proglasiti nezavisnost i izaći iz Savezne republike Jugoslavije. Za zapadnjake je postao „tvrd i agresivan“, pa je „istog trenutka krenula aktivnost u jednom pravcu – uklanjanje.“

Vrijeme je da se ponove ‘politička suđenja’

Naučivši lekciju i podsjećajući se na tmurno desetljeće dugo popuštanje Slobodanu Miloševiću (od faktora stabilnosti do „Balkanskog kasapina“ i procesuiranju i nikad razjašnjene smrti u Hagu), „strani elementi“ nisu imali vremena satanizirati Đinđića, nego su se odlučili na „završni udarac – egzekuciju“. Njihove obavještajne službe, kako je to stručno pojasnio Petronijević, „ne šalju svoje agente da urade prljave poslove ovde, oni ih nađu ovde. Mogu to biti ljudi iz službe bezbednosti, iz sfere kriminala, iz susednih zemalja, što je najlakše ubaciti ih ovde…“ Eto kako je susjed „Hrvat, koji je bio u Legiji stranaca, snajperista po specijalnosti“, dobio smrtonosni zadatak.

Toga se evo već punu dvadeset i jednu i po godinu niko nije sjetio, sve dok se beogradskom advokatu nije „upalila lampica“, pa je u ponedjeljak u „Ćirilici“ sve to poredao kako treba: pucano je sa dvije lokacije, iz različitog oružja, različitom municijom ; premijer je ubijen sa desne strane; ulazna rana bila je pod desnim pazuhom; neki ljekari kažu da nije živ stigao do bolnice; kad je koljenima udario u pod bio je mrtav, sakrili su pantalone u kojima je ubijen; jedini snimak koji pokazuje trenutak atentata počinje u 33. sekundi, prethodne 32 sekunde su „nestale“…

I, šta sad? Jedino ispravno rješenje je da se sudski postupak ponovi, da se nađu i presude prave ubice i njihovi (strani, dakako) nalogodavci, Zemunski klan i ostali (naši?) kriminogeni i zabludjeli žestoki momci bili su samo kulisa za stvarne egzekutore – djelovali su sa drugog položaja kako bi odvratili pažnju od lokacije sa koje je pucano i odakle je premijer nedvojbeno ubijen. I ne samo ubistvo Đinđića, treba ponoviti i ostala „politička suđenja“ – ubistvo Ivana Stambolića, novinara Slavka Ćuruviju, četvericu članova Srpskog pokreta obnove (čelnik Vuk Drašković lakše je povrijeđen) na Ibarskoj magistrali, neuspio atentat na Draškovića u Budvi, pa još desetke teških zločina, ubistava, proganjanja…

Happy – bastion potiranja činjenica i istine

Brojne zločine nije počinio režim, pogotovo njihovu realizaciju nije naredio Slobodan Milošević, pa nije li on u Hagu molio Vojislava Šešelja (a četničkom vojvodi i nadaleko poznatom humanisti se mora vjerovati) da svima govori kako nije ubio Stambolića. Čovjeka koji je politički stvorio Miloševića i druge „nepodobne“ ubili su oni kojima je trebao razlog da za to optuže Miloševića, koji nije imao razloga da naručuje i izvršava politička ubistva, bio je to dobar čovjek, zar ga nisu u Hagu svi ostali optuženici za ratne zločine (a to je mjerodavno i apsolutno tačno) oslovljavali s „predsjedniče“, imao je kod njih poseban status…

Sve je ovo rečeno u „Ćirilici“, „biseru“ beogradske televizije Happy, bastionu potiranja činjenica i istine, veličanja nacionalizma, ratnih zločina i zločinaca, „urnisanja“ svih onih koji su smetnja normalnosti i koji se usude kritizirati nacionalističku i apsolutističku vlast. Nema te tragedije, zločina i nesreće u posljednja tri i po desetljeća za koju probrani gosti ovog „zabavnog“ talk showa za koje nisu kao odgovorni i krivci proglašene strane obavještajne službe, domaći izdajnici (opozicija), plaćenički mediji, prevrtljivi susjedi i pokvarene komšije.

Prošlogodišnji masakr 3. maja prošle godine u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u centru Beograda, kada je maloljetni K. K. ubio osmero učenika i radnika obezbjeđenja; smrtonosni pohod Uroša Blažića (21) samo dan kasnije, kada je u dva sela kod Mladenovca ubio devet i ranio 12 osoba; pad nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 15 i teško povrijeđeno dvoje ljudi… sve se to sada relativizira i traži neka vanjska „spona“, potencira „Crni labud“, taktika najužih (stranih, naravno) obavještajnih krugova – „pravi nesreću i preko nesreće voljenih ljudi udariš na vlast, i dovedeš ljude da priznaju nezavisno Kosovo, da priznaju genocid u Srebrenici, da otcepiš i preuzmeš Vojvodinu…“

‘Ala ga je odbranio, svaka mu čast!’

Jedna od udarnih pesnica „Ćirilice“ je upravo Petronijević, bivši sudija i sadašnji advokat, poznat po agresivnim, nacionalističkim, desničarskim nastupima, a njegov najpoznatiji klijent bio je Radovan Karadžić. Kako ga je branio pokazuje pravomoćna presuda Haškog tribunala za lidera bosanskih Srba – doživotna zatvorska kazna, jer je kriv za genocid počinjen u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja. (Što bi, parafraziram, rekao Bata Stojković u Maratoncima…: „Ala ga je odbranio, svaka mu čast!“). I tu nije stao, nego je, po vlastitom priznanju, postao „lični biograf [još jednog na doživotni zatvor presuđenog ratnog zločinca, generala] Ratka Mladića“ i „ekspert za dešavanja [koja su zvanično potvrđena kao genocid] u Srebrenici“…

Aktuelni značajniji angažman mu je u Bosni i Hercegovini, gdje je do prošle godine imao zabranu ulaska, kao član advokatskog tima predsjednika RS-a Milorada Dodika, kojem se sudi pred Sudom Bosne i Hercegovine. Opet je „na braniku srpstva“, jer je cilj stranaca da „Dodika sklone sa političke scene, razgrade RS i naprave unitarnu Bosnu i Hercegovinu“. Zašto? Pa zato što je „neoliberalni globalizam zasnovan na prevari, a ne na dobroj veri“, a „potvrda“ za to je Dejtonski mirovni sporazum. „Neoliberalistička nakana je da naprave (ne)sporazume, koji se čim budu potpisani ne poštuju i ne sprovode, to je model da se prevari druga strana…“ Šta li će tek reći i kako opravdati još jedan neuspjeh ako mu i ovog klijenta pravomoćno osude?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.