Kao da je Crna Gora bila u zajednici s Kamerunom, a ne Srbijom

Crna Gora i njena vlast bi najradije da zaborave devedesete, da ih nekako prebrišemo i zaboravimo da su uopšte postojale.

Napad na Dubrovnik, kao početak crnogorskog dijela udruženog zločinačkog poduhvata, zapravo je bio i prvi zločin protiv njenih građana i postojanja nje same, piše autor (EPA)

U Hagu je izrečena konačna presuda u slučaju Stanišić-Simatović. Kazna je malo reći preblaga s obzirom šta se pomenutom dvojcu sve stavlja na dušu. Obojica su dobili po 15 godina zatvora. Ali ono što nadilazi samu zatvorsku kaznu jeste to što se u presudi jasno kaže da su osuđeni dio udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem potpunog istrebljenja nesrpskog stanovništva iz dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

U Srbiji je u povodu toga, da citiram Svetislava Basaru, zavladao low mukajet. Ni vladajuće partije, ni opozicione, i one koje su za Putina i Rusiju, i one koje su deklarativno za Zapad, nisu našle za shodno da se oglase povodom ove presude koja jasno uspostavlja vezu između ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i države Srbije.

Ni to što su već neka udruženja žrtava najavila da će podnijeti tužbe protiv Srbije, slično kao u predmetu potomaka žrtava genocida u Srebrenici protiv Holandije, nije potaknulo nikakvu reakciju. Dogovor ili direktiva da se ratovi devedesetih nisu zapravo ni dogodili je nešto što nije karakteristično samo za politički život Srbije.

I u svim drugim sferama, posebno kada su u pitanju obrazovanje i kultura, ova omerta je čvrsta kao granit. Ko god iole pokuša da je naruši odmah biva žigosan od strane svih onih koji su neka moć u srpskom društvu.

Da se razumijemo, ovo je posljedica istine koja se i dalje ignoriše, a to je da je Milošević uklonjen s vlasti, ne zato što je počinio užasne zločine, već zato što nije bio dovoljno efikasan u njima i što je u konačnici izgubio rat. Oni sa takvim političkim stavovima drže sve poluge moći nesmetano od pada Miloševića do danas. Zbog zaštite njihove vlasti i lične slobode mnogih od njih, uostalom i nema suočavanja sa prošlošću u Srbiji.

‘Crna Gora bi najradije zaboravila devedesete’

Ali ono što često prolazi ispod radara jesu stavovi vlasti u Crnoj Gori i raspoloženje javnosti kada su u pitanju ratni zločini.

Iskreno, Crna Gora i njena vlast bi najradije da zaborave devedesete. Da ih nekako prebrišemo i zaboravimo da su uopšte postojale.

Iako je, ruku na srce, za razliku od Srbije, nakon promjene političkog kursa 1997. godine, tadašnja vlast u Crnoj Gori javno priznala i pokajala se zbog počinjenih zločina. Ali, ono što takođe treba podvući, bojim se da su to uradili više iz moranja, a manje iz moralnih principa.

Naravno, čovjekovo pravo na zaborav ružnih događaja je potpuno legitimno i prije svega razumljivo. U crnogorskom ignorisanju postojanja devedesetih ima samo jedna sitnica: ono je brutalno neljudsko, jer od žrtava zahtijevamo da nestane svaki trag njihovog postojanja.

Mi od vas, žrtava Dubrovnika, Mostara, Foče, Trebinja, ondje gdje je sigurno zlo iz Crne Gore devedesetih van svake sumnje pružilo svoje pipke, zahtijevamo da se samoponištite. Jer, vidite, nama je jako neugodno kada nas neko podsjeti da smo bili dio mašinerije zla. Da smo ubili 88 civila u Dubrovniku, da smo preko 100 ljudi samo zbog imena poslali Karadžiću i Mladiću na klanje.

Jer mi smo, a kada sami sebe hvalimo to je sigurno tako, jedna zajednica časnih, hrabrih i poštenih ljudi.

Zato nam ovih par “zločinčića”, u kojima su i vaša imena, kvari tu sliku o nama koju smo mi sami kreirali.

‘Korak nazad u odnosu prema zločincima’

Shvatite nas, neugodno nam je, zato je najbolje da se to ne pominje. Jer ne daj Bože, ako se istina sazna, ako se izgrade spomenici našem varvarizmu pa nas sinovi i kćeri naši, onda sasvim logično zar ne, upitaju: A kako si se ti tada ponio tata? Ili ako su još politički pismeni upitaju: A koja je bila tvoja politička agenda tata?Čiju si sliku nosio po mitinzima i bacao parole što strašno zvuče?

Vidite, moglo bi da nam se desi da se stidimo pred potomstvom, a mi kao časni, hrabri i pošteni ljudi to nikako sebi ne mogli da dozvolimo. Zato rata nije ni bilo. A ako ga je i bilo Crna Gora u njemu nije učestvovala. A ako i jeste učestvovala mi tamo nismo počinili nijedno nepočinstvo.

Jer mi smo, pogađate, zajednica časnih, hrabrih i poštenih ljudi.

A ako krenemo od toga da su i crnogorski političari ljudi iz naroda, onda vam je jasno da i oni misle da bi, ako je već bilo šta loše od strane Crne Gore u ratovima devedestih, najbolje bilo da se to zaboravi, a onda i nestane iz našeg kolektivnog pamćenja.

Mi smo, kada je odnos prema zločinima u pitanju, uspjeli da napravimo i korak unazad. Da se ne lažemo, sadašnja vlast u Crnoj Gori dominatno ignoriše zbivanja iz devedesetih. Jedina njihova iskrena zamjerka Đukanoviću nije u tome što je bio dio devedesetih, već zato što se distancirao od njih.

Za njih je Đukanović sa svojom promjenom političkog narativa kratko, jasno, postao izdajnik.

Jer, iako to ne smiju javno da kažu, za njih su Slobodan Milošević i njegovi šrafovi zla, među kojima i ovaj presuđeni dvojac, heroji.

Zato je i u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, da opet citiram Basaru, low mukajet o presudi.

Sa promjenom vlasti u Crnoj Gori, ignorisanje devedesetih je potpuno sinhronizovano sa zvaničnim Beogradom.

Biće da Crna Gora tokom ratova devedesetih nije bila u zajednici sa Srbijom već sa Kamerunom. Mogli bi i to da stavimo kao dio službene državne istine ako se partije u Crnoj Gori slože.

‘Zlo je hiperzarazna stvar’

Ali, ono što je važno kada je presuda Stanišiću i Simatoviću u pitanju su ipak dvije krucijalne činjenice u prilogu zadovoljenja djelića pravde:

  • Prvo, to što je, u tome su stručnjaci za ovu oblast prava saglasni, otvoren put da žrtve tuže počinioce i zatraže obeštećenje.
  • Drugo, ništa manje važno, je to što je presuda jasno definisala da rat na prostoru bivše Jugoslavije nije bio građanski rat, već međunarodni sukob.

Da li presuda u slučaju Stanišić-Simatović može proizvesti pravne posljedice po Crnu Goru?

Da li je i Crna Gora ovom presudom dio udruženog zločinačkog poduhvata?

E pa vidite, ja ovdje malčice drugačije gledam na stvari.

Izađimo za trenutak iz oblasti zakonske norme i u prvi plan stavimo moralnu.

Prošlost nas uči da su državnici moralni zakon držali iznad strogo propisane norme.

Ilustrovaću to jednostavim primjerom: Nigdje nikakav zakon nije propisao da Willy Brandt klekne u Varšavskom getu 1970. godine. Ali mu je onaj moralni itekako nalagao da to uradi. Brandtovo klečanje od 30 sekundi je postalo primjer državničkog gesta i iskrenog doprinosa pomirenju među narodima i državama.

Da zaključim, da u ovoj državi trenutno postoje političke vođe koji moralne zakone drže iznad svih ostalih, ne bi nama nikakve presude u Hagu ili bilo gdje trebale.

Da u ovoj državi ima imalo osjećaja za pravdu, do sada bi država Crna Gora isplatila obeštećenje svakoj nedužnoj žrtvi koja do sada nije obeštećena, od Dubrovnika pa kasnije redom.

Ali nije i bojim se bez prisile zakona neće.

A i većina građana, kao što rekoh u tekstu, vjeruje da je zaborav lijek i da je nepravda, ako je prema drugome, u redu.

Pri tome ne shvatajući da ni prema građanima Crne Gore ne može biti pravde dok je nema za žrtve zločina u kojima je sudjelovala Crna Gora.

Napad na Dubrovnik, kao početak crnogorskog dijela udruženog zločinačkog poduhvata, zapravo je bio i prvi zločin protiv njenih građana i postojanja nje same.

Tu je započeo proces našeg neminovnog duhovnog i ekonomskog propadanja.

A mi i dalje vjerujemo da ćemo se spasiti ako budemo ćutali, ne kapirajući da je zlo hiperzarazna stvar. I kada ga počiniš, sve dok se iskreno ne pokaješ, ono se stalno vraća, uvijek u monstruoznijem izdanju.

Dakle, nebitno je, ako jesmo ljudi, hoće li ova presuda proizvesti posljedice po Crnu Goru jer činjenje ovog dvojca i nalogodavaca im, evo proizvodi posljedice već više od tri decenije.

Sve zavisi od nas hoćemo li konačno biti zajednica časnih, hrabrih i poštenih ljudi i kazati svojim potomcima istinu a ona jedino može da glasi ovako:

Da, mi, tada većinska Crna Gora, aktivno smo učestvovali u kreiranju i sprovođenju zločinačke politike Miloševića i kompanije. Iskreno se kajemo i učinićemo sve da naše društvo u budućnosti ne ponovi iste ili slične stvari.

Do tada, pošto žrtve, vjerujte, koliko se god trudili, ne možemo više poniziti i uvrijediti, ostaje samo kompletnom crnogorskom društvu da trpi posljedice svoje neljudskosti i necivilizovanosti.

Samo od nas zavisi do kada će to trajati.

Kako sada stoje stvari i kako izgleda sadašnja, a bojim se i buduća vlast, a s obzirom da dominiraju nemoral i politički kukavičluk, trajaće to dugo.

Veoma dugo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera