Dan pobjede na koji Putin nije imao pobjedu za proslaviti

Obilježavanje Dana pobjede bila je jedna od najvažnijih proslava širom Sovjetskog saveza. Moskva je odlučila 9. maja slavili poraz nacističke Njemačke 1945, dan nakon Zapada, jer je bila prošla ponoć u sovjetskoj prijestolnici kada je dokument predaje bio potpisan u poraženome Berlinu.

Za ruskog predsjednika Vladimira Putina, Dan pobjede je u srži sekularne religije koju on 23 godine pravi silom – vjere da je Rusija i nepobjediva i pravedna.

No, proslave Dana pobjede ove godine istakle su kako je Putinov kult uradio sve pripreme za svoj vlastiti poraz. Dva su razloga za to: Prvo, ruski predsjednik prikazuje svoj rat u Ukrajini kao nastavak pravedne borbe koja se slavi na Dan pobjede, ali nije uspio održati tu obmanu; te drugo, neuspjeh njegovog nepravednog i krvavog rata omogućava Ukrajini i drugim istočnim europskim državama da povrate narativ pobjede u Drugom svjetskom ratu.

Parada i njen rast godinama

Ne može se potcijeniti koliko je važan kult Dana pobjede bio u Putinovoj propagandi i legitimnosti njegovog režima. Tokom posljednjih 20 godina, parada za Dan pobjede je stalno rasla u veličini i pompi.

Putin je povratio brojne sovjetske tradicije, među kojima i pokazivanje velikog vojnog oružja na glavnim paradama za Dan pobjede; također je prigrlio takozvane marševe “besmrtnog puka” u kojima građani hode ulicama sa portretima svojih predaka koji su se borili u Drugom svjetskom ratu.

Od 2014, Kremlj je pomiješao ovo javno prisjećanje sa propagandom i prikazivao Ukrajinu kao nasljednika nacističkog režima. Čak i moskovski Muzej pobjede kombinira priču o Velikom patriotskom ratu – kako se Drugi svjetski rat naziva u Rusiji – sa pričom o sukobu u Ukrajini.

No, iako nema sumnje kako u Rusiji postoje oni koje je prevario ovaj narativ, dešavanja iz protekle godine ga žestoko potkopavaju.

Samo treba pogledati koliko je Rusa pobjeglo iz države tokom protekle godine. Procjenjuje se kako ih je između 500.000 i milion – više od broja onih koji su primorani na obaveznu regrutaciju koju je Putin nametnuo prošlog septembra jer nije imao dobrovoljaca za borbu protiv “Nacista” u Ukrajini.

Jasan manjak entuzijazma ruskog stanovništva za “specijalnu vojnu operaciju” – kako je invaziju Kremlj od početka nazivao – natjerao je Putina da se oslanja na plaćenike.

Najvažnija bitka u posljednjih šest mjeseci – ona koja se vodi za Bahmut, grad pod opsadom u ukrajinskoj regiji Donjeck – u rukama je regruta privatne vojne kompanije Wagner čiji je vlasnik Jevgenij Prigožin, također poznat i kao “Putinov kuhar”.

Posljednjih dana, Prigožin je javno iznio svađe koje vodi sa Ministarstvom odbrane, prijeteći da će se povući iz borbe ako njegove snage ne dobiju adekvatne vojne potrepštine. Javna svađa je vjerovatno tek nešto više od pokušaja da se prikrije činjenica da ni Prigožin ni lideri vojske nemaju veliku pobjedu u Bahmutu, niti bilo gdje drugdje, koju bi poklonili Putinu za Dan pobjede.

Ono što je još gore, uoči ovogodišnjih proslava činilo se kako Rusija nije mogla osigurati ni vlastitu teritoriju. U najmanje šest ruskih regija su otkazane parade zbog upozorenja da bi mogle biti meta ukrajinskih napada. Čak je i moskovski marš besmrtnog puta – u kojem je i Putin lično učestvovao lani – otkazan.

Na početku ove otvorene invazije, Kremlj je tvrdio kako će osvojiti Kijev za tri dana. No, 440 dana kasnije, ruska armija i njeni plaćenici su daleko od pobjede – čak i u Bahmutu.

Ipak, Putin ne pokazuje znakove promjene strategije. Otišao je predaleko i povezao legitimitet svoje vladavine sa sukobom u Ukrajini. I dalje vjeruje kako može dočekati prestanak zapadne podrške Kijevu. No, njegova igra čekanja nosi i opasnosti za Putina jer je rat u Ukrajini srozao njegov legitimitet.

U drugim dijelovima post-sovjetskog prostora dolazi do jačanja novog narativa o Danu pobjede, onog koji je zaista ukorijenjen u početni duh otpora fašističkoj agresiji. Uoči njega je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski predložio da se Ukrajina pridruži drugim europskim državama u slavlju pobjede nad nacizmom 8. maja, te da 9. maja obilježava Dan Europe.

Veći broj ukrajinskih stanovnika je poginuo tokom Drugog svjetskog rata u odnosu na Rusiju. Kijev danas ima svako pravo polagati vlasništvo nad zaostavštinom borbe protiv fašizma otporom Putinovoj invaziji, a ima i koaliciju međunarodne podrške po uzoru na Saveznike iz 1940-ih.

Druge istočnoeuropske države, poput Poljske, Češke, Slovačke i Bugarske su također odustale od proslava Dana pobjede 9. maja iz vremena komunizma i sada ga obilježavaju 8. maja, zajedno sa drugim članicama EU. I oni također osporavaju pokušaje Kremlja da oživi sovjetske narative o ratu i unižavanja njihovih doprinosa porazu nacizma.

Ovo je važan proces koji direktno dovodi u pitanje, ne samo Putinovu propagandu, već i njegovo preuzimanje legitimnosti.

Osnovi za vlastitu propast

Uoči invazije, Putin se žalio kako je Zapad pretvorio Ukrajinu u “protiv-rusku” i optužio je da ukrajinske snage, uz pomoć Zapada, pokušavaju izbrisati ruski jezik, kulturu i historiju.

Naravno, njegova priča o etničkom čišćenju se ispostavila lažnom. Neprijateljski prijem koji su priredili Ukrajinci koji govore ruski ruskim vojnicima rasturila je ovaj mit. No, Putin je bio u pravu u jednom – a to je da Ukrajina postaje “protiv” Rusije, naročito protiv putinističke Rusije.

Pokretanjem rata u Ukrajini i nastavljanjem ove smrtonosne borbe bez obzira prema ruskim životima, Putin je napravio osnove za vlastitu propast. Ne samo da gubi bilo kakve veze sa Danom pobjede, već ga još i prepušta protivnicima njegovog režima.

Budući Dani pobjede će slaviti i poraz nacističke Njemačke i Putinove Rusije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.