Sturgeon ostavlja stranku i pokret u stanju neizvjesnosti

Nedugo prije nego što je izabrana za čelnicu Škotske nacionalne stranke (SNP) krajem 2014, Nicola Sturgeon je krenula na turneju po Škotskoj u stilu rok zvijezde, pojavljujući se pred punim dvoranama širom zemlje, obično obasjana nizom svjetala na pozornici.

U mirnijem georgijanskom okruženju Bute Housea, oficijelne rezidencije škotske premijerke u Edinburghu, Sturgeon je najavila svoju odluku da podnese ostavku na mjesto čelnice SNP-a i šefice škotske poluautonomne vlade u Holyrodu.

Kontrast između ta dva trenutka – jednog drskog i slavljeničkog, drugog sumornog i neočekivanog – je veliki. U proteklih osam godina, Sturgeonina politička sreća bila je spojena sa srećom njene stranke i pokreta. Njen odlazak signalizira duboku generacijsku promjenu unutar škotskog nacionalizma – promjenu od koje bi se kampanja za nezavisnost mogla teško oporaviti.

Rane faze Sturgeoninog mandata bile su eksplozivno uspješne. Škoti su na referendumu u septembru 2014. odbacili SNP-ov raison d’être škotske samouprave, ali je podrška za napuštanje Velike Britanije porasla na historijskih 45 posto. Nakon tog, SNP je napravio niz brzih političkih napredaka, slomivši svog tradicionalno dominantnog rivala Škotsku laburističku stranku, na općim izborima u Velikoj Britaniji 2015, prije nego što je pobijedio na uzastopnim izborima 2016. i 2021.

Entuzijazam Škotske za nezavisnošću produbio se kako su složene krize Brexita i COVID-19 narušile kredibilitet britanskih političkih elita. Kao odgovor, Sturgeon se pozicionirala kao antipopulistička liberalna i ultrakompetentna administratorka škotskih decentraliziranih institucija.

Kada je Westminster srezao potrošnju Velike Britanije na socijalnu zaštitu, Sturgeon je uspostavila alternativni škotski sistem socijalnog osiguranja. Kada su konzervativni ministri u Londonu kritikovali imigrante i EU, Sturgeon je predstavila Škotsku kao siguran prostor za tražitelje azila i ojačala veze Škotske sa Briselom.

No, čak se i na vrhuncu Sturgeonine popularnosti – njen rejting je dostigao 72 posto tokom pandemije COVID-19 – kultura inercije počela širiti unutar SNP-a. Iako je imala jasnu zakonodavnu većinu u škotskom parlamentu, ova stranka je odustala od radikalnih društvenih reformi, i Sturgeon se sve više okruživala vojskom savjetnika iz privatnog sektora.

Postavljala su se pitanja i o načinu na koji su Sturgeon i njen muž, izvršni direktor SNP-a Peter Murrell, pomno upravljali svakim aspektom unutrašnjih operacija te stranke, često nauštrb njenih demokratskih struktura. Prošle godine se ispostavilo da je Murrell dao SNP-u beskamatni kredit u iznosu od više od 100.000 funti (120.000 dolara), navodno da bi pomogao sa problemima „protoka novca“. Ovaj kredit sada je predmet policijske istrage.

Uzavrele unutrašnje tenzije izašle su na vidjelo 2019. i 2020. kada se Alex Salmond, Sturgeonin prethodnik na mjestu čelnice SNP-a, suočio sa višestrukim optužbama za seksualni napad još iz vremena kada je bio premijer. Salmond je na sudu oslobođen svih optužbi, ali je pokrenuo konzervativnu otcijepljenu stranku Albu, koja je od tada nemilosrdno napdala Sturgeon s desne strane, posebno u vezi njenih napora da se ažuriraju škotski zakoni o rodnom priznavanju.

Osjećaj da Sturgeon gubi stisak nad škotskim političkim pejzažom intenzivirao se prošle godine kada je britanski Vrhovni sud donio značajnu presudu o nezavisnosti.

Holyrood, rekao je sud, nije imao ustavna ovlaštenja da organizuje drugi referendum o škotskoj ustavnoj budućnosti, što je bio centralni politički cilj SNP-a od Brexita. Umjesto tog, Škotska će morati osigurati dozvolu Westminstera prije održavanja novog takvog glasanja, kazale su sudije.

Ova presuda je blokirala posljednji legitimni izlaz Škotske iz Velike Britanije i za Sturgeon je označila lični rasplet. Ona je bila glavni zagovornik SNP-ove strategije „smanjenja rizika“, ideje da bi se, uklanjanjem najremetilačkijih elemenata škotskog nacionalizma, Škotska mogla neprimjetno otcijepiti, uz minimalnu političku pompu i maksimalnu međunarodnu podršku. Ta ideja sada je propala zajedno sa Sturgeoninim planom da iskoristi naredne opće izbore u Velikoj Britaniji kao „de facto“ glasanje o nezavisnosti.

Ovi preklapajući neuspjesi i kontroverze uporno su nagrizali SNP-ovo nekada željezno vođstvo na anketama. Istraživanje škotskog javnog mnijenja objavljeno ovaj mjesec pokazalo je da je 40 posto škotskih birača već željelo da Sturgeon podnese ostavku.

Nezadovoljstvo zato što se škotska vlada bavi pitanjima decentralizirane politike, uključujući zdravstvo, prevoz i obrazovanje, raste već neko vrijeme. U međuvremenu je podrška za nezavinost pala na dugoročni minimum od 37 posto.

Tokom svoje konferencije za medije u Bute Houseu, Sturgeon je navela „brutalnost“ moderne politike kao suštinski faktor u svojoj odluci da napusti škotsku političku pozornicu. Na njoj se u protekle dvije ili tri godine primijetila vidljiva sjenka lične iscrpljenosti. Bilo je zasigurno više od nagovještaja Jacinde Ardern u njenom emotivnom govoru povodom ostavke u srijedu.

Ali, za pokret za nezavisnost Škotske, nemoguće je preuveličati značaj njenog odlaska. Sturgeon je bila jedinstveno nadarena političarka čija je instinktivna opreznost održavala konzervativni senzibilitet većine škotskih birača.

Znala je da Škotsku trebu uljuljkati u nezavinost, prije nego katapultirati prema njoj. To što se na kraju zalagala za djelilačku i nepopularnu „de facto“ referendumsku politiku pokazuje u kako lošem stanju je bila njena politička antena nakon gotovo 10 godina na poziciji premijerke.

Sturgeon ostavlja SNP u stanju neizvjesnosti. Ova stranka je na vlasti u Holyrodu od 2007. Opterećena je štrajkovima javnog sektora i krizom troškova života. Sturgeon nema očitog nasljednika, a stranka se sada suočava sa potencijalno teškom bitkom za vođstvo. Što je još gore, nacionalistički san o nezavinosti ostaje živopisno neispunjen. Dok se Sturgeon priprema za izlaz, blještava svjetla iz 2014. izgledaju kao da su iz prošlog života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.