Rusi u inostranstvu nisu neprijatelj, nego izbjeglice koje bježe od Putina

Ljudi nas vide predstavnicima ruske države, ali većina nas smo samo izbjeglice koje bježe od Putinovog rata.

Gruzijci protestuju zbog ruske invazije na Ukrajinu (Anadolija)

Nadrealna stvar u činjenici da je vaša zemlja u ofanzivnom ratu je da možete nastaviti s normalnim životom. Možete ići na posao, obavljati kupovinu i zaljevati svoje biljke kao da se ništa ne događa. Možete čak i otići na zabavu, ako vaš stomak to može podnijeti.

Tako, otkako su ruske trupe počele okruživati ukrajinske gradove i granatirati ukrajinske domove, bolnice i vladine zgrade, to je većina Rusa i radila. Išli su na posao, u kupovinu, igrali se sa djecom, čavrljali sa poznanicima…, kao da se u njihovo ime ne vodi brutalan rat protiv njihovih susjeda.

Naravno, neki se tako ponašaju jer podržavaju akcije režima, ili jer jednostavno ne mare šta se dešava izvan granica države. Kako god, za mnoge druge, nastavak života po ustaljenim pravilima je odbrambeni mehanizam – način da se izvjegne doživljavanje osjećaja krivice, mentalna tjeskoba i anksioznost zbog nečega što ne mogu kontrolisati. Znaju da je rat nepravedan, nepotreban i brutalan, ali ne mogu dići glas, protestovati, raditi na objelodanjivanju istine, iz ovog ili onog razloga.

Za njih, gluma da se ništa ne dešava je validna odluka u službi mentalnog zdravlja.

Rat koji nije ‘rat’

Da ne radim posao koji se odnosi na informacije, vjerovatno bih i ja radila to isto. No, nemoguće je ignorisati katastrofu koja se odvija dok dnevno prolazim kroz više od hiljadu ažuriranja o “specijalnoj vojnoj operaciji” moje zemlje u Ukrajini. Stres i frustracija postepeno su postali nepodnošljivi, pogotovo zato što nisam smjela koristiti jednostavne riječi poput “rata” i “invazije” da opišem ono što se događa.

Ruski mediji su svedeni na ono što su bili u sovjetsko doba i dopušteno im je samo širenje državne propagande. Nakon sedam dana pokušaja prikrivanja rata koji navodno nije bio rat, moje tijelo je odustalo – provela sam sate na WC-u i povraćala.

Nisam se samo osjećala odvratno i fizički iscrpljeno, već i uplašeno, budući da sam svoje stavove o “specijalnoj operaciji” jasno iznijela na internetu i prisustvovala protestima. Znala sam da će mi policija na kraju pokucati na vrata. Tako smo moj partner i ja odlučili napustiti Rusiju prije nego što bude prekasno.

Uradili smo to brzo i prikriveno, čak se nismo niti pozdravili sa onima koje volimo.

Kad smo došli na aerodrom Šeremetjevo u Moskvi, osjećaj vanrednosti koji nas je dočekao natjerao nas je da shvatimo da nismo sami – hiljade drugih, noseći više kofera, kućne ljubimce, pa čak i male komade namještaja, također su krenule van. Sve je izgledalo kao masovna evakuacija, a možda i jeste – svi smo bježali od rata, iako je njegov front bio miljama daleko.

Uskoro je postalo jasno da smo bili u pravu što smo otišli. Dok smo bili na putu za Gruziju, predsjednik Vladimir Putin objavio je zakon po kojem se „diskreditiranje ruskih oružanih snaga“ može kazniti sa 15 godina zatvora. Sada je zvanično zabranjeno rat zvati ratom, dijeliti informacije koje su kontradiktorne zvaničnom stavu države, kao i protestovati protiv njega.

Tokom putovanja u Gruziju, razmišljala sam ne samo o onima koji pate u Ukrajini, već i onima koji pate u Rusiji – hrabrim Rusima koji nastavljaju protestovati znajući da svaki put kada izađu na ulice rizikuju višegodišnji boravak u zatvoru. I onim običnim ljudima koji nisu imali pravo glasa o tome što je Kremlj odlučio učiniti, ali se sada bore prehraniti svoje porodice. Ne mogu a da se ne osjećam krivom zbog odlaska, ali i sretnom što sam imala mogućnost da to učinim.

‘Rusi, idite kući’

No, čim sam došla u Gruziju i bila na putu ka Tbilisiju, shvatila sam da ni ja nemam sreće – da nisam baš uspjela “pobjeći” od ovog rata. Shvatila sam da Rusi, čak i mi koji smo u opoziciji i koji smo protiv invazije, nisu dobrodošli u Gruziju.

Shvatila sam da smo mi svi, u očima većine Gruzijaca, krivci samo zato što imao ruske pasoše; svi smo odgovorni za ono što Putin radi; svi sponzorišemo rat našim porezima. I, što je još važnije, mi smo odgovorni za rat iz 2008. koji je devastirao njihovu državu.

Danas, Tbilisi izgleda divno, od glave do pete prekriven ukrajinskim zastavama – inspirirajuće je vidjeti čitavu naciju koja u solidarnosti stoji uz državu u nevolji. No, srce lomi činjenica da ta predstava dolidarnosti uključuje neprijateljstvo prema nama, Rusima koji pokušavaju pronaći utočište u toj prelijepoj zemlji. Između ukrajinskih zastava, uobičajeno je vidjeti grafite poput – „Rusi, idite kući“ , „Vratite se u svoju ružnu zemlju“.

Ove riječi, koje bole, nisu namijenjene oligarsima koji zapravo podržavaju i finansiraju Putinov rat – oni o krizi razgovaraju u svojim palačama u Švicarskoj i u Londonu. Ove riječi povrijedit će samo nas, Ruse koji su došli u Tbilisi da pobjegnu od istog agresora. Ruse koji, kao i ja, znaju da mogu završiti u zatvoru ako se vrate kući.

Prvog dana u Tbilisiju, jedan od naših prijatelja je bio fizički napadnut samo zato što je progovorio na ruskom jeziku. Nakon tog incidenta, odlučili smo bilo gdje u javnosti govoriti na engleskom jeziku. Ali rusofobični napadi su naša najmanja briga u Gruziji.

Za sve Ruse – a i Bjeloruse – pristup osnovnim uslugama u Gruziji je ogromna borba.

‘Slažem se da je Rusija okupator’

Banka Gruzije, naprimjer, zahtijeva da ruski državljani potpišu specijalni formular sa aplikacijom za otvaranje računa.

„Osuđujem rusku agresiju na Gruziju i Ukrajinu. Slažem se da je Rusija okupator koji je napao Gruziju 2008. i Ukrajinu 2014. i 2022. Slažem se da neću dijeliti propagandu ruske vlade i da ću pomoći borbu protiv nje“, piše u formularu, uz napomenu da će kršenje potpisanog voditi ka gašenju računa.

Čak i ruskom državljaninu koji se svi srcem slaže sa ovim izjavama, potpis na nju ujedno znači i pristanak da se nikada ne vrati kući. Ruski tužioci mogu lako klasificirati potpisivanje izjave kao akt izdaje.

Na kraju, uspjeli smo otvoriti račune u drugoj gruzijskoj banci bez potpisivanja smrtne presude, ali doći do smještaja je bio još teži zadatak.

Mnogi vlasnici nekretnina ne žele nam ih izdati samo zbog naše nacionalnosti. U reklamama koje smo vidjeli u novinama i na internetu stoje upozorenja da se Rusi i Bjelorusi ne trebaju prijavljivati. Kada sam na grupi na Facebooku zatražila pomoć u pronalaženu smještaja na duži period, jedan vlasnik odgovorio mi je da „potražim stan u Harkovu“, ukrajinskom gradu koji je pod teškim ruskim bombardovanjem.

Svakako da shvatamo da se u Ukrajini dešava velika tragedija i da su Gruzijci s pravom ljuti. Čak možemo prihvatiti i to da bi se ukrajinskim izbjeglicama trebao dati prioritet za smještaj u Gruziji. No, mi samo želimo da Gruzijci shvate da mi nismo neprijatelji – da i nama treba pomoći. Naravno, naše kuće nisu uništene projektilima, ali mnogo nas neće imati šansu da se u doglednoj budućnosti vrati u njih. Da, Rusi moraju progovoriti i reći istinu o ratu, ali ne možemo to raditi iz zatvorskih ćelija.

Srećom, čini se da gruzijska vlada razumije našu nevolju. Trenutno razmatra izmjene zakona o pravima potrošača kako bi se osiguralo da kompanije u Gruziji nikome ne uskraćuju usluge na temelju nacionalnosti. Takve inicijative čine da se osjećamo dobrodošlim, ali također želimo da nas gruzijski narod počne gledati onakvim kakvi zapravo jesmo – susjedima u nevolji.

Čaj, sendviči i sir od ukrajinskih izbjeglica

Sve ovo ne znači da su sva moja iskustva u Gruziji negativna.

U hostelu u kojem smo smješteni je i ukrajinska porodica koja je izbjegla iz Kijeva. Na početku nisam znala kako ću s njima postupati. U glavi sam pripremila izvinjenje i nadala se da ću skupiti dovoljno hrabrosti da im priđem i obasnim da i ja mrzim ovaj rat. Ali, oni su to već znali.

Kada nas je primijetila, majka se samo tužno nasmijala. Napravila nam je po šoljicu čaja i sendviče, te dala komad sira. Kasnije tog dana, srela sam taksistu koji me pitao kako se snalazim u Gruziji. Ispričala sam kako se mučim da pronađem smještaj. Odmah mi je ponudio da ide sa mnom na sljedećem obilasku smještaja da vlasniku na gruzijskom jeziku objasni da „ja nisam simpatizerka Putinove agresije“.

Kao Rusi, znamo da je bilo kakva bol ili neugodnost koju doživimo u Gruziji i negdje drugo, beznačajna u poređenju s onim kroz šta danas prolazi ta porodica iz Kijeva i bezbroj drugih Ukrajinaca.

Ali i mi smo žrtve ovog besmislenog rata. Ruska agresija također je uništila naše porodice, slomila naš osjećaj postojanja i učinila nas beskućnicima.

Sve što želimo je samo malo razumijevanja od naših susjeda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera