Crna Gora, Foča i haška pošta

Na pitomim obalama Drine i Ćehotine, đavolje sluge su raspakovale mrak.

Tamo, na pitomim obalama Drine i Ćehotine, đavolje sluge su raspakovale mrak, navodi autor (EPA - Ilustracija)

„Stigla pošta iz Haga“ – nerado su konstatovali u Crnoj Gori. Shodno preuzetim obavezama o saradnji sa Haškim Tribunalom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, države nastale raspadom bivše Jugoslavije su prihvatile da sude onim licima za koje Hag dostavi odgovarajuće dokaze o počinjenim zločinima.

Kako su mediji prenijeli, radi se o najmanje 15 državljana Crne Gore koji se sumnjiče za učešće u ratnim zločinima.

Politički navođeno pravosuđe

To što su predmeti predati Crnoj Gori treba zahvaliti i razlozima koji su praktične prirode. Na prostoru bivše Jugoslavije počinjeno je toliko zločina da ni Haški sud nije mogao sve da obuhvati. Zato je Hag sudio samo najviše rangiranim zločincima, a ostale predmete delegirao nacionalnim pravosudnim sistemima.

Između ostalog Hag se morao baviti i najgnusnijim zločinima koje je čovječanstvo izmislilo -genocidom. To naravno ne znači da su ovi zločinci koji su dopali da im sude nacionalni sudovi manje neljudi, već samo da su im dometi i mogućnost odlučivanja o životu i smrti bili manji.

Iako je Crna Gora činila koliko je mogla da nikada ne osudi nikog ni za jedan ratni zločin, ipak se desilo nekoliko puta da pritjerani uza zid moraju osuditi nekog protiv koga postoje neoborivi dokazi.

Pravosuđe u Crnoj Gori je nesposobno i politički navođeno. Svoju nesposobnost je dokazalo u raznim sudskim procesima vezanim za korupciju i organizovani kriminal. Procesi za ratne zločine su tek posebna priča.Tu se radi o odsustvu lične volje i političke podrške udružene sa nesposobnošću.

O tome koliko smo ozbiljno radili na kažnjavanju ratnih zločina svjedoče i presude. Crna Gora je vazda bilo „čudo neviđeno“, pa tako imamo da nesumnjivo postoje ratni zločini i sudovi to konstatuju, ali zanimljivo nema ratnih zločinaca. Biće da su crnogorski sudije vičniji alhemiju nego pravu.

Zločini iz Foče

Ali, vratimo se pošti iz Haga. Informacije koje naravno cure na sve strane, govore da se najveći dio predmeta iz Haga odnosi na zločine počinjene u Foči, gradu u istočnoj Bosni na obalama Drine i Ćehotine.

Zločini se odnose na period 1992. godine. Oni koji su živjeli u Crnoj Gori u tom periodu posvjedočiće vam, ako žele biti iskreni, da ste u proljeće i ljeto 1992. godine mogli da vidite puno automobila po drumovima Crnoj Gori sa tablicama ovog grada. Ali, automobile nisu vozili vlasnici, nego državljani Crne Gore koji su aktivno učestvovali u pljačkama, ali i u zločinima. Naravno, granice su bez problema prelazili i kamioni natovareni bijelom tehnikom. Ako vas nije mučila savjest mogli ste po jeftinoj cijeni tih dana doći do novog frižidera, televizora, ugaone garniture, itd.

Nemoguće je da tadašnje vlasti u Crnoj Gori, a prije svega policija, nisu znali šta se dešava preko granice. Ako čak i da nisu znali, zar im nije makar na trenutak bilo sumnjivo učestalo prelaženje granice od strane lica koja su i u Crnoj Gori od iste te policije označene kao osobe sklone kriminalu.

Od počinjenih zločina je prošlo 30 godina. Mnogi svjedoci ovih zločina su već umrli, kao što su vjerovatno umrli i neki od počinilaca. Većina osumnjičenih za ratne zločine su sada u ozbiljnim ili poznim godinama. Logično, postavlja se pitanje koliko svrhe ima suđenje nakon tolikog protoka vremena.

Nažalost, žrtvama i potomcima malo znači, ali bi značilo Crnoj Gori, jer da se razumijemo, upravo je rat majka svog ovog društvenog i socijalnog haosa kojeg živimo.U ratnim pljačkama i zločinima akumulirao se kapital. A upravo likovi sa takvom prošlošću i kapitalom postajali su ugledni građani ove zemlje.

Poznat epilog

Zato bi zrno pravde bilo prijeko potrebno ovom istraumiranom društvu. Ali, bojim se da je od toga slaba vajda, jer kao što rekoh, imamo nedostatak volje udružen sa nesposobnošću.

Tako da se bojim da je epilog ovih sudskih procesa nažalost unaprijed poznat. Doduše, to će vam reći i zadnji seljak pod Durmitorom ili Hajlom ako ga upitate za sudove u Crnoj Gori. Jer tamo imate svega osim onog za šta formalno sud i služi, to jest, da postupa po pravu i u skladu sa tim dijeli pravdu.

Ali, ono što će biti mnogo gore je to što, počinjeno zlo uvijek reaguje po bumerang principu, samo treba vremena. Dakle, svako zlo se vrati i naplati sve sa kamatom. I da se razumijemo, to nam se zlo odavno vraća, i to vidi svako sa dvije čiste u glavi. Mafijaška ubistva, porast samoubistava, to što su mladima uzori mafijaši i ratni zločinci. Realno, za svakog iole normalnog to je ovozemaljska verzija pakla.

Tamo, na pitomim obalama Drine i Ćehotine, đavolje sluge su raspakovale mrak. Oni koji su na oba oka bili slijepi naivno i konformistički su mislili da će mrak tamo i ostati. Naravno, oni koji su odlučivali o tome u Crnoj Gori u tom periodu nisu čitali Hanu Arent. Jer da su je kojim slučajem čitali znali bi da se mrak širi i da za njega nikakve granice ili sile ne znače ništa.

I širiće se sve dok ne naiđe na „svjetlo u tami“.

Pravda i nada

Za sada tog svjetla nema, šta više, reklo bi se da su jahači zla dobili potporu iz centra mraka, svakako.

Na kraju, nada je ipak jedna uglavnom nedefinisana i neodređena stvar. Nadi pribjegavamo kada ne vidimo nijednu realnu mogućnost da se nešto normalno i ostvari, a to je u ovom slučaju pravda.

Zato nam ostaje nada da će se možda ipak stvari preokrenuti, zločinci primjereno kazniti, a njihova nedjela biti predstavljena mladima tako da više nikome nikada ne izgledaju kao heroji.

Zato, nadajmo se , jer objektivno ne možemo ništa lijepo očekivati u ovakvom ambijentu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera