Kome prijeti Zakon o zabrani negiranja genocida?

Zakon o zabrani negiranja genocida je akt koji mora trajno da zabrani svaku mogućnost da se genocid latentno negira, formom koja glasi: da, desio se.

Zakon koji predlaže Valentin Inzko bio bi uvod u lustraciju i ključni mehanizam za sticanje preduslova za tranzicijsku pravdu (Arhiva)
Zakon koji predlaže Valentin Inzko bio bi uvod u lustraciju i ključni mehanizam za sticanje preduslova za tranzicijsku pravdu (Arhiva)

Kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine biće kažnjen onaj ko negira genocid, umanjuje zločin ili ga relativizuje. To je odluka koju je donio Valentin Inzko, visoki predstavnik Savjeta za implementaciju mira (PIC) u Bosni i Hercegovini. Odluka koju je Inzko dugo najavljivao donesena je u skladu sa Bonskim ovlastima. Iste one ovlasti koje su prethodni put iskorištene za smjenu političkih zvaničnika Srpske demokratske strane, sada mogu biti povod Srpskoj demokratskoj stranci i opoziciji u Republici Srpskoj da se trajno odredi prema svom i političkom projektu svog lidera Radovana Karadžića.

No, umjesto Srpske demokratske stranke, odlučno ne ovakvom korištenju Bonskim ovlastima izrekao je javno dugogodišnji simpatizer politike Srpske demokratske stranke devedesetih i petnaestogodišnji zastupnik svih njenih stavova i mišljenja od osnivanja do danas. Čovjek koji je reputaciju stranke koja je osmislila genocid zamijenio reputacijom države koja stoji iza genocida, kao pravno i političko nasljeđe. I potom postao neprikosnovena vlast, što je svakako bila nadoknada za preuzimanje autorskih prava nad Republikom Srpskom.

To je saglasje koje su srpski lideri već konstruisali i prećutno usaglasili. A sada ga moraju potpisati, ukoliko žele da sačuvaju ono bez čega njihova politička karijera nema smisla – režim Milorada Dodika. I ukoliko žele da zaštite imovinu, reputaciju i ugled koji u Republici Srpskoj imaju svi oni koji su svojim odlukama provodili masovno, etničko čišćenje, masovna zatočenja, ubistva nepodobnih, etnički nepoželjnih. I na kraju, vrhunac koji je bio toliko zločinački da je cijeli svijet upozorio da tom obračunu mora doći kraj – a to je genocid u Srebrenici.

Šta to znači desilo se?

Zakon o zabrani negiranja genocida je akt koji mora trajno da zabrani svaku mogućnost da se genocid latentno negira, formom koja glasi: da, desio se. Ta formulacija ima opipljiv, vidljiv i čujan podtekst: riječ je o najvećem zločinu koji se desio na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. A taj genocid se, naime, uopšte nije desio. To je možda formulacija koju će nespretno iskoristiti neki srpski političar u namjeri da srpskom narodu u BiH objasni da je plan bio zaposjesti cijelu BiH, zavladati njome, provoditi volju i želju istaknutu u Šest strateških ciljeva srpskog naroda: ubistvo gotovo svega što jeste grad, svega što je formirano uz rijeke Bosne i Hercegovine.

To ubistvo grada u Srebrenici je dovedeno do krajnje tačke – ubistvom svih za koje se pretpostavljalo da pripadaju kulturi koja nije i ne može biti poželjna u državi koja treba da nastane na ruševinama tog i svakog drugog grada koji je rušen s položaja Vojske Republike Srpske. Državi koja treba da zamijeni grad, prihvatajući kao moguće i realno postojanje samo jedne kulture i jednog naroda. I ta formulacija „genocid se desio“ može tako i biti tumačena: kao posljedica do koje je došlo sprečavanje mogućnosti kohabitacije dviju ili tri kulture, kao posljedica rušenja gradova kao mjesta susreta ljudi i kultura. Plana koji je u Srebrenici realizovan do kraja.

Pažljivim čitanjem Šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koje je napisala i usvojila Srpska demokratska stranka u Skupštini srpskog naroda 10. jula 1992. godine, vidljivo je da taj plan nije bio namijenjen isključivo za Srebrenicu. Danas svjedočimo da je – baš kako je napisano – taj plan do kraja realizovan samo u Srebrenici. Kao urbicid kakav je počinjen u Banjaluci i kao etničko čišćenje kakvo je počinjeno u drugim opštinama pod kontrolom vlasti Srpske demokratske stranke i njenih političkih satelita: Srpskog pokreta obnove i drugih.

I to je prva i osnovna zadaća Zakona o zabrani negiranja genocida: utvrditi da je genocid počinjen, da njegovi počinioci imaju ime i prezime i funkcije. Drugim riječima, omogućiti građankama i građanima Republike Srpske da shvate da se za počinjeni genocid ne terete ni oni ni cijeli srpski narod, već da su za genocid – počinjen u njihovo ime – njegovi nalogodavci već kažnjeni. Sve što stanovništvo Republike Srpske treba da uradi jeste da prizna tu kaznu kao kaznu pojedinaca koji su predstavljali taj bh. entitet. I da u skladu s tim omogući prestanak političkog dejstva onih koji tvrde da cijeli srpski narod mora stati iza glorifikacije zločinaca poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

E, da bi se to srpiječilo, Milorad Dodik osmislilo je najsinkretičniju kampanju svih vremena koja se da objasniti u samo jednoj rečenici: „Neće srpskom narodu niko objašnjavati da nije u potpunosti kriv“. Drugim riječima, za Milorada Dodika i političare poput njega ne postoji ta instanca u Bosni i Hercegovini ili šire koja srpskom narodu smije da objašnjava kakvi su sve zločini počinjeni u njegovo ime. Preciznije, nema te instance u državi kojoj će Milorad Dodik dopustiti da ugrozi njegovu i političku karijeru svih političara koji su spremni omogućiti srpskom narodu tako trijumfalan bijeg od vlastitog sjećanja i pamćenja:

1) znanja da je njihova privatna svojina i njihova javna svojina bila pod kontrolom onih koji su krivi za sve zločine počinjene u njihovo ime,

2) znanja da je njihova privatna svojina i njihova javna svojina pod kontrolom svih onih koji te zločince podržavaju,

3) znanja da sve što onemogućava pravedan tretman pred zakono stoji upravo iza nasljeđa stečenog genocidom,

4) znanja da sistem izrastao na genocidu još uvijek finansiraju svim mogućim načinima, 5) znanja da će sve što privrijede u budućnosti budžetu RS biti uloženo za kontinuirano podsticanje amnezije, za uslugu i servis negiranja istorije o porijeklu države

Kako da priznati porijeklo države i porijeklo privatne svojine vlastele imaju neraskidivu poveznicu? To je pitanje s kojim se bh. entitet Republika Srpske još uvijek ne suočava, jer je njeno stanovništvo ubijeđeno da taj bh. entitet nije država, ali će to biti uskoro – čim njena vlastela ojača dovoljno da to stanje promijeni. Naravno, vlastela koja stoji iza svih koji su ta vlastela postali upravo u vrijeme provođenja genocida, upravo u institucijama koje su taj genocid osmislile.

Pitanje promjena

Podrži li Srpska demokratska stranka inicijativu Valentina Inzka, u namjeri da se odredi prema zločinu koji je osmišljen i počinjen nalozima iz njenih i kabineta kojima je upravljala, velika je šansa da Milorada Dodika trajno udalji iz pozicije političkog vrha. A to je način i da mu se oduži za dugogodišnju krađu uvjerenja, stavova, mišljenja – u najkraćem političkog dejstva. Problem je što to Srpskoj demokratskoj stranci ne odgovara, jer njihovo političko djelovanje nema smisla ako ta stranka nije opozicija Miloradu Dodiku, i ako Milorad Dodik nije izvan političke sfere Bosne i Hercegovine.

Pa i da Milorada Dodika tek tako odjednom nema u političkom životu Republike Srpske, opet bi Srpska demokratska stranka imala ozbiljan problem. Kako za godinu i tri mjeseca osmisliti kampanju koja će biti tako snažna i jaka da zamijeni nepostojanje i zabranu kampanje koju je razvijala dvadeset i više godina? Dakle, ako SDS već godinama ne može ubijediti političko tijelo u Republici Srpskoj da je SDS originalni vlasnik onog što nudi Milorad Dodik, a to je politički identitet baziran na negiranju genocida, kako će tek dobiti biračko tijelo ako ga u ubijede da ne mogu ponuditi više ni onu retoriku koju im je Dodik navodno ukrao?

To je ključno pitanje promjena do kojih u Republici Srpskoj može dovesti nametanje Zakona o zabrani negiranja genocida koji bi bh. entitetu omogućio da pravno i simbolički definiše zakon o porijeklu države. Precizno, entiteta  koji je sada novi idrugačija jer se posramio i izvinio zbog svih zločina koje je počinila. U najkraćem, to je ponudila dobra volja Valentina Inzka građankama i građanima Republike Srpske: smjenu cjelokupnog sistema koji tlači, ponižava i manipuliše stanovništvom ovog entiteta. Šansu da se stanovništvo RS oslobodi ne samo režima Milorada Dodika, već i sistema koji je omogućio formiranje takvog jednog režima na tlu Bosne i Hercegovine. Pridodajte tome ukupan broj populističkih, klerofašističkih i kvazipatriotskih organizacija čije bi članstvo moralo odustati od manekenske provedbe negiranja genocida i homogenizacije mase retorikom koju zastupaju negatori, nećete vidjeti više od prilike za formiranje zdravog javnog mnjenja. Generatora javnog diskursa koji konačno može razmišljati o zajednici koja finansira i održava državu kao javni servis brige o zdravlju, prosvjeti, kulturi, nauci, tehnologiji, sportu, itd.

Kuda dalje s tranzicijom?

Donošenje zakona o zabrani negiranja genocida aktiviralo bi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i svakako vodilo ozbiljnijem posvećivanju pažnje ove institucije ratnim zločinima i neprocesuiranim kriminalnim djelatnostima ljudi koji čine aktuelni politički vrh, a čija je pomoć provedbi genocida i etničkog prečišćavanja već dokazana. Dakle, kada bi RS pristala na negiranje genocida, kako bi njen politički predstavnik uopšte mogao biti Nenad Stevandić, čovjek čije je hvaljenje kampanjom obračuna s neistomišljenicima zabilježio čak i Ratko Mladić, u svom ratnom dnevniku koje je trenutno u posjedstvu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Zakon koji predlaže Valentin Inzko bio bi uvod u lustraciju i ključni mehanizam za sticanje preduslova za tranzicijsku pravdu. I otud inicijativa Milorada Dodika da zabrani rad Suda BiH, Tužilaštva BiH i Agencije za istrage i zaštitu u BiH na teritoriji Republike Srpske. A osnovni razlog zbog kojeg to već nije učinjeno i zbog kojeg Narodna skupština RS nije po hitnom postupku odobrila Referendum o Sudu i Tužilaštvu je neustavnost te inicijative. I takođe, mogućnost da se tim referendumom manipuliše do izbora koji BiH očekuju sljedeće godine.

U međuvremenu, ova tema biće definitivan argument za neposvećivanje pažnje svim drugim problemima s kojim se građani i građanke Republike Srpske suočavaju u nemogućnosti da trajno definišu porijeklo države i opresivnog aparata.

Sve dok ne utvrde ono što je već odavno moralo biti temeljno pitanje Agencije za istrage i zaštitu i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Ključno pitanje kriminala, korupcije i nepotizma koji se krije iza spektakularnog negiranja istorije i pitanja koje je generator naelektrisanja u cjelokupnoj peći javnog diskursa. Peći koja se grije spaljivanjem sjećanja i pamćenja, ličnog i kolektivnog, čija se vatra potpiruje manipulacijom transgeneracijske traume. A to je u Bosni i Hercegovini, dvadeset i šest godina nakon genocida, pitanje koje objašnjava zbog čega BiH uopšte i ne živi vrijeme „nakon“ već vrijeme „neposredno poslije“. Pitanje pred kojem se mora posvetiti barem onoliko pažnje koliko se posvećuje zakonu o zabrani negiranja genocida: da li je porijeklo privatne svojine pojedinaca i porodica koje su aktuelni politički vrh u neraskidivoj vezi sa porijeklom države.

Donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida ključni je trenutak da se građanke i građani u Republici Srpskoj zapitaju da li je negiranje istorije u kojoj je RS stvorena dovoljna usluga koju političari RS nude? Da li je to zalog koji može biti dovoljan da zamijeni svaki njihov politički rad i angažman koji može biti usmjeren na donošenje odluka o poboljšanju onih servisa i usluga koje ovaj bh. entitet nudi?  To jest, da li postoji išta drugo što politički predstavnici u RS mogu, znaju i hoće?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO