Dijalog vlasti i opozicije u Srbiji: Farsa koja ne vodi ničemu
Kojom metodom pobijediti nekoga ko se u javnosti prosječno pojavljuje 40 minuta dnevno, pita autor mišljenja.

Srbijanska vlast i deo opozicije nedavno su se sastali što je najavljeno kao početak dijaloga koji bi trebalo da rezultira omogućavanjem slobodnih, fer i demokratskih izbora. I da odmah na početku budemo više nego jasni i otvoreni, ovakav dijalog neće dovesti ni do čega, a najmanje do onoga što se stotine hiljada građana Srbije nada.
Ali, idemo redom.
Dijalog koji je, eto, otpočeo, organizovan je u Skupštini Srbije. Njemu je, pored predsednika Skupštine Srbije Ivice Dačića, koji je i zvanični domaćin, prisustvovao i predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Ovom skupu su prisustvovali predstavnici svih partija koje čine vladajuću većinu u Srbiji, stranaka desnice koje su izašle na prethodne izbore, kao i jedna bojkot stranka – Dveri. Bila je to prilika da se prvi put, posle mnogo godina, oči u oči pogledaju Vučić i Boško Obradović, lider Dveri.
Sastanak je, prema očekivanju, protekao u finoj atmosferi, bez povišenih glasova, a o čemu je bilo reči i kakvi su rezultati ovog skupa niko od učesnika nije hteo da priča. Navodno, to je jedan od dogovor koji je postignut – da se ne izlazi u javnost dok se ne bude znao konkretan rezultat.
Otkud Vučić na sastanku?
Otkud Vučić na ovom sastanku, jedno je od pitanja koje je interesovalo društvenu scenu u Srbiji. Kada je postalo jasno da veći deo bojkot opozicije ne zanimaju pregovori bez posrednika, Vučić je krenuo da iskazuje želju da učestvuje u njima. Za njega kao predsednika je neprihvatljivo da bude deo procesa koji za posrednike ima strani faktor.
Nešto slično su mesecima unazad govorili i neki od njegovih zvaničnih i nezvaničnih koalicionih saradnika. Naravno da ova vrsta pregovora ima za cilj razvodnjavanje i otupljivanje oštrice koju je opozicija htela da iznese tokom pregovaračkog procesa. Ona predstavlja najobičniju farsu i za cilj ima marginalizovanje stranaka koje su bojkotovale prethodne izbore i proces pregovaranja uz pomoć Evropske unije. Predsednik Srbije je uvek na onoj strani koja njemu omogućava političke poene i mudro je zaključio da je ovom pregovaranju je, po njega, pametno biti uz “svoju” opoziciju koja je spremna na sve samo da bi opstala kao omiljena.
Tim pregovorima je, ponavljamo, prisustvovala samo jedna od stranaka iz nekadašnjeg Saveza za Srbiju. U slučaju da dođe do nekog odlučivanja na tom nivou, Dveri bi ostale usamljene, jer bi gotovo kompletan preostali sastav tog pregovaračkog procesa ne vidi da u Srbiji postoje osnovni problemi koji se tiču slobode i demokratije. Kao po nekoj matrici ponavljaju da je tako bilo i za vreme prethodnih vlasti zaboravljajući da su tada bile u parlamentu, a sada su izvan njega. To su sve one stranke kojima je vlast i pomagala da se sakupe potpisi za kandidovanje na prethodnim izborima, izuzev Dosta je bilo nekadašnjeg ministra u prvoj SNS vladi – Saše Radulovića.
Ono što je osnovni problem nekadašnje bojkot opozicije jeste taj što su skoro sve stranke iz tog nekadašnjeg saveza ovoga puta spremne da izađu na izbore bez obzira da li će se ili neće popraviti izborni uslovi i atmosfera u društvu. Jedino se Narodna stranka Vuka Jeremića izjasnila o tome da neće učestvovati ni na predstojećim predsednički, parlamentarnim i lokalnim izborima za grad Beograd. Dok jedni tvrde da će izaći na te izbore, drugi su ubeđeni da će vlast morati da popusti i da će, onda, i oni da izađu na glasanje. Stidljivo o bojkotu i ovih izbora nedavno je počela da govori i Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa.
Vlast se gubi na predsjedničkim izborima
Vlast nema nameru da učini predstojeće izbore suštinski slobodnijim od prethodnih. To je aksiom, a ne teorema. Razlog je vrlo prost. Pred Vučićem se nalaze, za njega, najvažniji izbori, a to su predsednički. Na tim izborima Vučić traži drugi petogodišnji mandata. Vlast u Srbiji se gubi na predsedničkim izborima. Tako je bilo i sa Slobodanom Milošević i sa Borisom Tadićem. I toga je Vučić svestan. Poznavajući njega i njegov način vladavine, ništa neće prepustiti slučaju. Eventualni ulazak u drugi krug izbora sa nekim opozicionim kandidatom isuviše je rizično i on će učiniti sve što je u njegovoj moći da ostvari veličanstvenu pobedu u prvom krugu.
Opozicioni zahtevi dobijaju svoj obris u vidu zahteva za promenom uređivačkog tima i politike Javnog servisa Radio-televizijije Srbija, i dodeljivanjem jedna nacionalne frekvencije jednoj od kablovskih televizija koje nisu pod Vučićevom kontrolom. Čak i da se to desi, a to je ogromna stvar, opozicija nema šanse da dobije predstojeće izbore. Izbori u Srbiji moraju da budu razdvojeni, jer svi oni imaju samo jednog kandidata. Samo jedno ime se pojavljuje na glasačkom listiću bez obzira da li se radi o predsedničkim, parlamentarnim ili lokalnim, a to je Vučićevo ime.
Predsednik Srbije je u pravu kada kaže da su tu situaciju koristili i drugi predsednici, primera radi i Boris Tadić, ali trenutak je da se to prekine kako bi demokratija imala malu priliku da ponovo zaživi u Srbiji. Bez toga, opozicija nema šanse da ostvari povoljniji rezultat. Da ne govorimo o tome da opozicija nema ni finansijski sredstava da parira bitku na tri fronta.
Bugarski i drugi vozovi
Opozicija nema ni ljude na terenu koji bi mogli da pokriju sva biračka mesta u Srbiji kojih ima više od devet hiljada, jer su svi zastrašeni i ucenjeni. Džaba joj i RTS i nova nacionalna televizija ako nema ljude od poverenja u biračkim odborima. Ništa joj ne vredi pojavljivanje na televizijama ako su birači iz javnog sektora zaplašeni gubitkom posla ako ne glasaju za Vučića. Bugarski i razni drugi vozovi su smrt za izborni proces u Srbiji, a ne da nisu iskorenjeni, već su unapređeni. Izborni sistem u Srbiji je odavno kompromitovan.
Proporcionalni sistem omogućava partijsko rukovođenje državom. Građani biraju stranke, a ne ljude. To je tragično, naročito kada je reč o lokalnim izborima. Opozicija u Srbiji kao da nema snage da se za ovakve suštinske izmene izbori.
I na kraju, kojom metodom i taktikom pobediti nekoga ko se u javnosti prosečno pojavljuje 40 minuta dnevno 365 dana u godini? Čak i da se ostvari to što je Vučić rekao da će da pokuša da ubedi vlasnike privatnih medija da se “otvore” za opoziciju, ne može da popravi situaciju na terenu u koju su uložene godine i godine uvreda, kleveta, laži. Sa ljudima koji su doveli do ovakvog stanja u društvu se ne može samo pregovarati.
Protiv tih ljudi se mora boriti svim demokratskim sredstvima i sa mnogo rada na terenu. Pred veliku pobedu 2000. godine, opozicija je bila isto slaba i razjedinjena, ali kada je trebalo, bila je pametna. Pamet, rad, novi ljudi i bunt, možda su tajna formula koja će dovesti do početka kraja poslednjeg tajnog vilajeta u srcu Evrope.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.