Nikšićem će vladati dvije liste: Crkvina i Vučićeva

Pobjeda srpskog bloka u drugom po veličini crnogorskom gradu bila je neizbježna; drugačije bi bilo suprotno logici procesa kroz koji ova država prolazi.

Rezultat lokalnih izbora u Nikšiću postavlja niz zanimljivih pitanja, piše autor (Zoran Žestić / Tanjug)
Rezultat lokalnih izbora u Nikšiću postavlja niz zanimljivih pitanja, piše autor (Zoran Žestić / Tanjug)

U Nikšiću će vladati dvije liste – jedna Crkvina, druga Vučićeva – koje će, ili neće, iz sadake u vlast pozvati i URA-u – jer ta im partija nije potrebna da bi formirali vlast. Istinski pobjednik izbora su Demokrate Alekse Bečića – lista iza koje je stala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Najveći pad doživio je Demokratski front: preko deset posto. Njihov rezultat je katastrofalan, uzme li se u obzir nezapamćena, skandalozna pomoć koju su dobili kako od Aleksandra Vučića, tako i od Milorada Dodika.

Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića, uprkos svemu, nije pala u gradu koji je ekonomski urnisala. Dobila je više glasova nego na parlamentarnim izborima u avgustu. Svejedno: ta partija više nije vlast, ni u državi, ni u Nikšiću.

DPS gradio traljavo, ali je rušio temeljito

U odgovoru na to, valja nam poći od odgovora na drugo pitanje: šta se u Crnoj Gori desilo 30. avgusta 2020. godine, kada je Demokratska partija socijalista, nakon tri decenije – što izgradnje, a što, bogami, i razaranja Crne Gore – izgubila izbore. Demokratska partija socijalista na izborima je poražena zato što je ono što je izgradila – izgradila traljavo, a ono što je razorila – razorila temeljno. Pa onda ruševine prekrila solju.

Gradila je tako da izgrađeno ne nadživi nju, partiju. Gradila je tako da ono što je podigla ne može stajati uspravno i samostalno, nego ga u ravnoteži održavaju pobočne grede, ovlašno zabodene u zemlju – a te bi vam grede bez kojih bi sve palo bile, da prostite, sama Demokratska partija socijalista. Ono što je izgradila ličilo je na traljavo izrađenu kontrukciju, kakvu koriste majstori za fasade, a jednako je tako, rekoh li, bilo i čvrsto.

Da nije bilo tako, Crna bi Gora danas imala institucije koje, bez obzira na smjenu vlasti, rade svoj posao. O ovim za društvo izazovnim vremenima bi nešto imala da kaže akademija nauka. No, tako to biva kada ljude u akademiju birate ne da govore, naročito ne da govore ono što se vođi i sviti mu neće dopasti, nego ih birate da – ćute.

Ustavni se sud ne bi krio u mišjoj rupi, odlučan da ničim ne iritira nove vlastodršce i da u, doduše ponešto skučenom miru, dočeka kraj mandata i penziju, nego bi imao šta reći o zakonu koji su Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović donijeli, a kojim se kompletna crnogorska duhovna baština proglašava vlasništvom državne crkve druge zemlje – Srbije. Da nije bilo tako, tužilaštvo koje je bilo slijepo za kriminal DPS-a ne bi sada bilo slijepo za javno počinjena krivična remek-djela funkcionera nove vlasti.

Krađe, nepravda, besudnost su ubrzali kraj

Đukanovićeva strategija bila je, prosto: slaba država, jaka partija. A u toj i pri toj partiji, bogati ljudi. Građani koji su željeli nezavisnu i evropsku Crnu Goru, dok su osjećali duboko neslaganje sa turbo-kapitalističkim, predatorsko-klijentelističkim sistemom ogrnutim u državne zastave, bili su izloženi ucjeni u produženom trajanju – prisiljeni da na izborima podrže Partiju, ne bi li sačuvali državu.

Na kraju DPS nije pao zato što su mu ti građani okrenuli leđa – iako jedan dio njih jeste. To je padu pomoglo. Krađe, nepravda, besudnost – sve je to ubrzalo kraj. No, Đukanovića nije oborio nikakav progresivni pokret, nego snažni udar srpskog nacionalizma. Pokazalo se da je taj nacionalizam najveća društvena sila u Crnoj Gori. Od 1989. godine naovamo vlast je u Crnoj Gori promijenjena samo dva puta – oba puta vlast je pala pod udarom srpskog nacionalizma. Jednom pod firmom “antibirokratske revolucije”, drugi put pod firmom “ne samo svetinje” litija.

Na nivou političke taktike, Đukanovića su u poraz odvela dva pakta koja je napravio. Prvi: onaj sa Vučićem. Gdje su sada ona vremena harmonije, kada su crnogorski ambasadori u Beogradu pjevali ode novim, boljim odnosima sa Srbijom, a vlasti u Podgorici imale poteškoća da pronađu poetski govor kojim bi opisali milinu sloge i ravnoteže koja vlada između dvije zemlje? Gdje su sada ona vremena kada su Ivica Dačić i funkcioneri Vučićeve partije crnogorske Srbe pozivali da uđu u Đukanovićevu vladu?

I drugi, koji je bio fatalan, onaj iz kojega je proizašao coup de grâce: višedecenijski pakt sa Amfilohijem. Upravo je Đukanovićeva vlast omogućila Amfilohiju da svoju crkvu u Crnoj Gori najprije učini eksteritorijalnom, a potom i neosvojivom utvrdom. Kada je vojska iz te utvrde krenula u napad na Đukanovićevu labavu konstrukciju za krečenje, za njeno rušenje nisu joj bile potrebne Jerihonske trube: bio je dovoljan precizan udarac u trulu gredu. Koju? Bilo koju: sve su bile takve.

‘Ponekad kršimo zakon, ali iz najboljih namjera’

Šta radi nova vlast? Isto što i stara: eno je, diže skelu za molerske radove. Pitura je: “inkluzivna”, “evropska”, “centristička”, “pomiriteljska” i “korupcioboračka”. No, ta pitura krije žalosnu stvarnost. Nova je Vlada, bukvalno, sastavljena u manastiru, od SPC-a. Ta Vlada ne da nije inkluzivna, nego je ultra-ekskluzivna. Ta je Vlada praktično jednovjerska: jasno je da je uslov za ulazak u nju bio pripadništvo SPC-u, ili barem prihvatljivost za tu organizaciju. Argumenti tipa “nije jednovjerska, eno u njoj Dritan” tjeraju suze od smijeha na oči, jer su lokalna verzija one znamenite: “Kako ja mogu biti rasista kad imam i jednog crnca za prijatelja…”

To je Vlada koju Crnogorci osjećaju tuđom – da se izrazim eufemistički. Vlada je to koja se potrudila da je takvom osjećaju i Bošnjaci, Hrvati, i Albanci, što je kulminiralo sukobom Vlade sa građanima i vođstvom Opštine Tuzi, dakle Albancima. Ta Vlada sprovodi identitetski i etnički inžinjering: punom parom, samo naprijed! Način na koji je ta Vlada vodila korona krizu je zločin prema građanima Crne Gore, o čemu neporecivo svjedoči broj od korone preminulih građana.

To je Vlada koja je već stigla donijeti niz nezakonitih odluka. Vlast je to od koje smo čuli: da, ponekad kršimo zakon, ali to činimo iz najboljih namjera – izjavu koja bi, da je Feral Tribune živ, bila ozbiljan kandidat za laskavu titulu Shit Of The Year. To je Vlada koja nogama i rukama partijski zapošljava. I otpušta. Ima ta Vlada i svoje tajkune (a ti su, gle čuda, bili i Milovi tajkuni), koji su u neviđenoj ljubavi sa popovima. Kako se ono zove tvrdi brak krupnog kapitala i crkve i šta ono iz njega, po pravilu proizađe?

Nova vlast pokazuje interes za antikorupcijsku borbu, što je za svaku pohvalu: u principu. Vlast to shvata kao najefikasnije sredstvo obračuna sa političkim protivnicima. Ali, vlast će brzo shvatiti: antikorupcijska borba koju Evropska unija očekuje od njih ne može se iscrpiti u otkrivanju afera stare vlasti. Daleko važnije od toga su odlučne antikorupcije protiv trenutno vladajućih. Ova vlast istinsku posvećenost korupcioborstvu dokazaće tek kada počne da hapsi – sebe. Do tada, svaki prigovor da je njihova gromopucateljna antikorupcijska retorika fasada za politički revanšizam ne može biti uvjerljivo odbačen.

Pobjeda srpskog bloka u Nikšiću bila je neizbježna: drugačije bi bilo suprotno logici procesa kroz koji Crna Gora prolazi. Rezultat izbora postavlja niz zanimljivih pitanja. Evo nekoliko.

Zašto mislite da će biti drugog puta?

Vladin “centristički blok” (Bečić – Krivokapić – Abazović), koji kroz svoje medije promovišu tajkuni nove vlasti, u Nikšiću je osvojio 30 posto. Može li taj blok odbiti zahtjev Demokratskog fronta za rekonstrukciju Vlade, koji neumitno slijedi? Ako ga odbije, Vlada bi mogla pasti. Ako ga ne odbije i Front direktno, a ne kao do sada, “po dubini” pusti u vlast, kako će na to reagovati njihovi zapadni sponzori?

URA ne raste. Džabe je Dritan sebe predstavio kao Eliot Nesa, heroja borbe protiv kriminala. Na Balkanu, potvrdilo se, ta priča ne znači mnogo. Partija potpredsjednika Vlade, koji je praktično privatizovao borbu protiv korucije, dobila je jedan od 41 mandata. Kao i u Budvi, gdje je podržavala srpski blok, URA sada i u Nikšiću nije više tas na vagi. U oba grada rezultat njihove kolaboracije sa srpskim listama je isti: one rastu, URA ne. Misle li u toj partiji da tako nije i na nivou države?

I, konačno: Quo vadis, suverenisti? Hoćete li i dalje, kao kockar koji se “vadi”, sve ulagati na DPS, sve u nadi da se istorijski proces, kao loša sreća, može preokrenuti? Ili će se nesporna suverenistička energija, koja neće padati (neće, jer je pod opsadom i strahovitim napadom, time i mobilisana i homogenizovana), usmjeriti na proces ozdravljenja i izgradnje društva obećanog u maju 2006. godine? Taj se proces uspješnom kraju ne može privesti bez DPS-a, koji će ostati najjača suverenistička stranka. Ali, bude li DPS, kao prošli put, ekskluzivni realizator (ili bi trebalo reći: korisnik) Ideje, zašto mislite da će ishod, ovoga puta, biti drugačiji? Zašto, zapravo, mislite da će uopšte biti drugog puta?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO