Pirove pobjede na Bliskom istoku su neuvjerljive

Tokom proteklog pola stoljeća, šira oblast Bliskog istoka svjedočila je većem broju ratova od ijedne druge regije. Čak i kada su nasilni sukobi posustali u većini ostatka svijeta po okončanju Hladnog rata, u ovoj zlosretnoj regiji oni su se nastavili nesmanjenom žestinom. Sukobi na Bliskom istoku sačinjavaju trećinu svih oružanih sukoba širom svijeta od početka 21. stoljeća.

Suprotno zapdnjačkom vjerovanju, ovi ratovi nisu pokrenuti drevnim rivalstvima, niti se vode proteklih 4000 godina, kako izvjesni imperijalni glasnici tvrde. Ovo su, većim dijelom, imperijalni i postkolonijalni ratovi ukorijenjeni u politici modernih regionalnih uslova, osmišljeni od strane zapadnjačkih cinika i regionalnih siledžija, koji iskorištavaju strah i vjeru da unaprijede svoje interese.

Izgovori za ove jalove bliskoitočne ratove pokazali su se još jednom neiskrenima, njihovo ponašanje sramotno, a ciljevi iluzorni. Uništili su države, pocijepali njihovo nacionalno jedinstvo i ‘osakatili’ njihove ekonomije.

Dvolični, skupi i neproduktivni američki ratovi

Tako su se američki ratovi u Afganistanu i Iraku pokazali kao dvolični, skupi i krajnje neproduktivni. Još gore od tog je to što je više Afganistanaca, Iračana i Amerikanaca umrlo uzalud nakon što je Washington objavio da su njegove ratne misije „ostvarene“ nego tokom stvarnih borbi. I nakon brojnih godina okupacije i bezbrojnih tvrdnji o napretku, Washington se konačno povukao poražen.

Rusija se također proglasila pobjednicom pet godina nakon što je intervenisala u Siriji na strani Bashara al-Assada. Ali šta je zaista postigla izuzev što je produžila vladavinu jednog od najkrvavijih diktatora stoljeća po cijenu uništenja većeg dijela njegove države?

Čak i kada su zapadne sile intervenisale u naftom bogatoj Libiji pod izgovorom da zaustavljaju masakr njenog ekscentričnog lidera, nekako su uspjele upropastiti svoju „humanitarnu intervenciju“. Ova država je brzo utonula u građanski rat, a Libijci su se blesavo okrenuli jedni protiv drugih.

Da su zapadnjačka sigurnost, energetska sigurnost ili izraelska sigurnost – koji su zapravo „interesi“ – ikada bili dobri razlozi za zapadnu vojnu intervenciju u proteklom stoljeću, a to zasigurno nisu bili, takav slučaj ne bi mogao opstati danas, kada je Izrael dominantna sila u regiji, a karbonska energija je dostupna i nepoželjna. Ali opet, imperijalne sile oduvije brzo smisle nove izgovore da legitmiziraju svoju upotrebu sile.

Ukratko, ove sile nisu naučile lekcije iz prošlog stoljeća. Ponavljaju iste krvave neuspjehe i očekuju drugačije rezultate, da bi zauzvrat dobile još neželjenih posljedica.

Isto bi se moglo reći za regionalne unutardržavne ratove i sukobe. Osim što je stanje mnogo gore.

Izraelski stalni rat

Izrael je vodio i većinom „dobio“ desetak ratova u proteklih 70 godina. Koliko ih još mora voditi prije nego što konačno prizna da ne može pobjeći od okončanja okupacije i podjele zemlje jednako i pošteno sa Palestincima; da ne može nastaviti živjeti u stanju stalnog rata i nazivati to mirom.

Ništa se nije pokazalo krvavijim i glupljim od iransko-iračkog rata iz 1980-ih koji je donio samo smrt i uništenje. Ništa. A ipak je Iran ostao čvrst u nakani da zapodjene građanski sukob u Iraku i oslabi svoje arapske susjede kako bi unaprijedio svoje uske regionalne interese.

Ali dok Iran zaista iskorištava tenzije između i unutar arapskih država, arapski diktatori su istinski krivci – oni su autori sektaških i građanskih sukoba među svojim ljudima i susjedima.

A zbog čega!

Nema pobjednika i gubitnika u građanskim ratovima koji sakate nacije i uništavaju društva. Pogledajte samo Siriju, Jemen, Somaliju, Irak, Libiju, Liban, Sudan, Alžir, Južni Sudan, Etiopiju, Afganistan itd.

Zašto se, dakle, Libanci igraju s vatrom, zar nisu naučili lekciju iz svog 14 – godišnjeg krvavog građanskog rata? Zar nisu dovoljno propatili?

A šta je sa Sudancima, koji su pretrpjeli brojne oružane sukobe? Nakon višegodišnjeg građanskog rata, stanovnici Južnog Sudana su dobili nezavisnost od Khartouma, ali onda su se okrenuli jedni protiv drugih nemilosrdno. A ove sedmice su njihovi susjedi iz Sjevernog Sudana ti koji se okreću jedni protiv drugih, ponovo, dok generali izvode još jedan vojni udar, koristeći silu da ostvare svoj naum.

Alžircima je možda dosta jedan građanski rat i oni, barem za sada, izgledaju kao da ne namjeravaju gurnuti državu u još jedan.

Nevjerovatno je koliko se Arapa i muslimana uspjelo oduprijeti stranoj dominaciji, samo da bi se okrenuli jedni protiv drugih sa još jačom osvetom.

Tragedije Sirije, Jemena i Somalije

Sramotno je da talibani, koji se ponose time da su porazili svjetsku supersilu, ugnjetavaju svoj narod, koji se hvale da su oslobodili. Ili da govore o inkluzivnoj vladavini dok se okreću protiv svojih sunarodnjaka Afganistanaca zato što ovi prihvataju drugačiju, manje konzervativnu, viziju za budućnost njihove države. Umjesto da se udruže sa svojim sunarodnjacima u Kabulu, oni su poharali glavni grad, otjeravši doktore, advokate i inženjere i veći dio humanitarne i druge međunarodne pomoći za ovu državu.

Palestinci se nisu potrudili da pobijede u ratu protiv kolonizatora prije nego što su se okrenuli jedni protiv drugih! Sada se svađaju oko toga ko je glavni u životu unutar izraleskog zatvora zvanog Palestina!

A tu su i tragedije Sirije, Jemena i Somalije. To su tragedije svoje vrste. Koliko će još godina rata biti dovoljno? Koliko još ljudi mora umrijeti? Koliko još djece mora biti gladno? Koliko još miliona ljudi mora živjeti bez skloništa?

Kada je sirijski ustanak započeo poprilično mirno, režim je zaprijetio narodu: „Ili prihvatite Assada ili ćemo spaliti državu“. Na kraju su dobili oboje – i piromana i požar. Tokom proteklih 10 godina, sirijski rat je usmrtio više od 500.000 ljudi i raselio 11 miliona ili polovinu populacije ove države. Sve ovo povlači za sobom pitanje: koja je svrha predsjedavati državom koja izgleda i daje osjećaj napuštenog groblja?

Kada je intervenisala vojno u Jemenu 2015, Saudijska Arabija se nadala da će za nekoliko sedmica okončati rat. Taj rat je trajao godinama, bez kraja na vidiku. Država koju su nekoć zvali „sretni Jemen“ sada je postala jadna nacija koju je UN proglasio najgorom humanitarnom katastrofom stoljeća. A nekada prosperitetna i sigurna Saudijska Arabija je u daleko lošijem položaju nego što je bila kada je ušla u ovaj rat bombastično i hvalisavo.

Svjestan sam da se ne mogu izjednačiti žrtve i napasnici; i iako ne mogu biti protiv prava ljudi na samoodbranu, ja sam pacifista koji prezire nasilje i čvrsto je protiv svih ratova, jer svi su budalasti i bolni; uništavaju sve i ne rješavaju ništa.

Ignorisanje lekcija naše historije

Također sam svjestan da možda uzalud pričam; i da jadikovanje i naricanje nisu dovoljni da donesu promjenu, ali ne očekujte od mene da se primim oružja i ustanem protiv rata.

Historija nam je pokazala toliko puta još od drevnih Grka i Rimljana da je pobjeda u ratu ravna porazu kada je cijena nevjerovatno visoka. Referirajući se na njih, zovemo je „Pirovom pobjedom“.

Ali dok su drevne vođe znale ponešto o hrabrosti i časti i predvodile su svoje vojske na bojnom polju, današnje vojskovođe regrutuju plaćenike, okrećući siromašne protiv siromašnih, dok se žure nazad na svoje jahte, rančeve i u privatne klubove.

Da ljudi provode onoliko vremena odvraćajući i izbjegavajući ratove koliko provode vodeći ih i noseći se sa njihovim razornim posljedicama, svijet bi mogao biti bolje mjesto.

A ipak, iluzija pobjeđivanja ubijanjem i dominiranjem kroz uništavanje i dalje je duboko ukorijenjena u svijest regije i svijeta.

Nerazborito je ne učiti iz historije i grešaka drugih, ali krajnje je ludo ignorisati lekcije naše historije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.