Slučaj ‘Kavala’ – nova kriza na relaciji Turska – Zapad
Osman Kavala uhapšen je u oktobru 2017. godine pod optužbom da je finansirao i upravljao protestima u parku Gezi.
Tursko ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je ambasadore deset zapadnih zemalja koji su akreditirani u toj državi i uručilo im upozorenje zbog miješanja u rad turskog pravosuđa. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je potom zaprijetio da će ih proglasiti personama non grata u svojoj zemlji, a onda je odustao od tog poteza nakon zajedničkog saopćenja ovih ambasadora o suđenju turskom poduzetniku Osmanu Kavali.
Osman Kavala
Osman Kavala je rođen 1957. godine u Parizu. Studirao je na nekoliko univerziteta, a onda je 1982. napustio svoj doktorski studij u inostranstvu i vratio se u Tursku nakon smrti oca kako bi nastavio porodični posao, prije svega upravljanje kompanijama Kavala grupe.
Kavala je osnovao kulturnu organizaciju Anadolu Kultur i predsjedava njenim upravnim odborom. Također je i član upravnih odbora u nizu drugih organizacija civilnog društva koje se bave pitanjima politike, kulture i povijesti. Kavla je i član fonda “Otvoreno društvo” poznatog mađarskog poduzetnika Georgea Sorosa.
”S političkog gledišta, ambasadori su prekoračili granice svog djelovanja predviđene Bečkom konvencijom, direktno se uplićući u unutrašnje stvari Turske. Izjava koju su dali izgledala je kao diktiranje turskom pravosuđu šta da radi ili davanje instrukcija u kom smjeru da ide”.
Osman Kavala uhapšen je u oktobru 2017. godine pod optužbom da je finansirao i upravljao događajima u parku Gezi. Riječ je o protestima organiziranim protiv rušenja parka u centru Istanbula 2013. godine koji su prerasli u nerede. Vlada je ovakva dešavanja okarakterizirala kao pokušaj njenog svrgavanja.
U oktobru 2019. Kavala je oslobođen optužbe za ”pokušaj rušenja ustavnog poretka” i pušten je na slobodu. Također, u februaru 2020. donesena je oslobađajuća presuda u slučaju ”Park Gezi”, ali mu je pritvor produžen pod optužbom za špijunažu i neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. On je još uvijek u pritvoru do daljeg postupka u predmetu.
Kavala se pod stavkom “pojedinačni zahtjevi” obratio Ustavnom sudu, tražeći puštanje na slobodu zbog povrede prava na slobodu i sigurnost, ali je sud odbacio slučaj. Zatim je sličan zahtjev podnio Evropskom sudu za ljudska prava, koji je u svojoj odluci donesenoj u decembru 2019. naveo da je zatvaranje Kavale političkog karaktera i ”kazna za njegovo protivljenje vladi”. Istaknuto je da se daljim pritvorom krše njegova prava. Evropski sudi za ljudska prava je naložio da se pritvorenik “odmah pusti na slobodu”, što se nije dogodilo.
U februaru 2021. Kazneni sud u Istanbulu ukinuo je oslobađajuću presudu Kavali i još osmorici optuženika u slučaju ”Park Gezi”, što znači da će mu se nastaviti suditi u nekoliko spojenih predmeta.
Politički i pravni aspekti
Ambasadori Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Njemačke, Francuske, Holandije, Danske, Švedske, Norveške, Finske, Kanade i Novog Zelanda objavili su 18. ovog mjeseca zajedničko saopćenje u vezi s Osmanom Kavalom. U saopćenju se navodi da “stalna odlaganja njegovog suđenja” kroz spajanje različitih predmeta i “stvaranje” novih nakon oslobađajuće presude “baca sjenu na načela poštivanja demokratije, vladavinu prava i transparentnost” u turskom pravosuđu. U saopćenju se poziva Turska da “odmah oslobodi Osmana Kavalu”, te izražava uvjerenje deset zemalja da slučaj treba okončati pravedno i brzo, te “u skladu s međunarodnim odgovornostima Turske i domaćim zakonima”.
Tursko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je ambasadore i otpravnike poslova koji su izdali saopćenje te ih upozorilo zbog “neprihvatljive i neprimjerene izjave” u vezi s pravnim procesom koji vodi tursko pravosuđe. U saopćenju Ministarstva vanjskih poslova se navodi da su ambasadori upozoreni da se ova izjava, kojom se žele “ispolitizirati pravna pitanja i pokušati izvršiti pritisak na tursko pravosuđe”, smatra neprihvatljivom, te da je u suprotnosti s vladavinom prava, demokratijom i nezavisnošću pravosuđa koje “spomenute ambasade tvrde” da brane. U saopćenju turskog Ministarstva vanjskih poslova također je skrenuta pažnja na “dvostruke standarde i nedostatak kredibiliteta” onih koji su ignorirali brojne odluke Evropskog suda za ljudska prava protiv drugih zemalja koje se godinama nisu provodile, dok se pažnja usmjerava na pitanja koja se tiču Turske, a posebno na slučaj Kavala.
Erdogan je rekao da njegova zemlja “ne može priuštiti sebi” da te ambasadore zadrži na svom tlu, a zatim je rekao da je naložio Ministarstvu vanjskih poslova da ih proglasi ”personama non grata” u Turskoj, što je pojam koji se upotrebljava u diplomatiji za “protjerivanje” ambasadora jedne zemlje s teritorija druge zemlje.
Gledano s političkog aspekta, ambasadori su izašli iz okvira svog djelovanja koje je predviđeno Bečkom konvencijom, izravno se miješajući u unutrašnje stvari Turske. Izdatim saopćenjem kao da diktiraju turskom pravosuđu šta treba da radi ili davanja instrukcija u kom pravcu da ide.
Ovo diplomatsko prekoračenje nije jedina čudna stvar u cijelom slučaju. Među državama čije su ambasade potpisale izjavu ima i onih koje nisu članice Evropske unije, pa se ne može reći da je izjava došla u sklopu ”pokroviteljstva” potonje nad Turskom, s obzirom na to da joj se nastoji pridružiti i da se vrše procjene. Također, nisu ni sve potpisnice izjave evropske države kako bi se moglo reći da ih se tiču odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Osim toga, riječ je o zajedničkoj izjavi, a ne samostalnoj izjavi svake države ponaosob. Zatim, izjava dolazi od ambasadora tih zemalja u Turskoj, a ne od ministarstava vanjskih poslova, na primjer, što je samo po sebi upečatljivo te nameće pitanja o glavnom cilju izjave.
Jedan od onih koji su postavljali ovakva pitanja bio je i turski pisac i novinar Kemal Ozturk, koji je istaknuo da ovakva izjava nije u interesu Kavale i njegovog slučaja. Naprotiv, dovodi u neugodnu poziciju njegove branitelje, pogotovo jer je izjava izgledala kao diktiranje turskom pravosuđu šta treba činiti i davanje instrukcija. To je nešto što, prema Ozturku, ove države veoma dobro shvataju, pa se čini da pomaganje Kavali nije glavni cilj.
Pravno posmatrano, nema sumnje da u slučaju Kavale i drugih pritvorenika postoje propusti, što mnogi turski pravnici i političari ne poriču. Takvi propusti su i otvorili prostor za izjave zapadnih ambasadora. Prije svega, tu su dva propusta: prva je dužina pritvora do daljeg postupka u slučaju, pogotovo jer postoje oni koji tvrde da razlozi za nastavak pritvora (kao što su uništavanje mjesta zločina ili manipuliranje dokazima, itd.) nakon svih ovih godina više ne postoje, te da postoje druge zakonske opcije osim produženja pritvora. S druge strane, predsjedničkim dekretom je određen maksimalni period od pet godina za zločine koji se tiču državne sigurnosti, ustavnog poretka i podrške terorizmu. To znači da trajanje pritvora u njegovom slučaju ostaje u zakonskim okvirima, pogotovo ako se uzmu u obzir novi predmeti protiv njega.
Drugi propust je nepoštivanje odluke Evropskog suda za ljudska prava, sudske institucije Vijeća Evrope (organizacija koja okuplja 47 država, različita je od Evropskog vijeća ili Vijeća Evropske unije) i njegove odluke bi trebale biti obavezujući prema članu 90. Ustava Turske. Prema tome, pojedine turske ličnosti i stranke, tačnije opozicija, odbacile su izjavu ambasadora, ali su istovremeno pozvale da se obrati pažnja na ove i slične propuste te da se isprave, pogotovo jer vlada trenutno radi na paketu reformi pravosuđa.
Refleksije
Naknadna izjava koju su pojedine zapadne ambasade objavile o svojoj predanosti Bečkom sporazumu i nemiješanju u unutrašnje stvari Turske smirila je krizu i spriječila Ankaru da izvrši svoju prijetnju da će ambasadore proglasiti personama non grata na svom tlu. Prema tome, zasada je isključen scenarij protjerivanja ambasadora, a možda i poduzimanja recipročnih mjera prema ambasadorima Turske, kao i izbijanje velike krize koju bi takvi potezi mogli izazvati, uključujući političke i ekonomske reperkusije, no čini se da je to samo privremeno rješenje.
Ankara još uvijek gleda na Kavalu kao na ”crvenog Sorosa” kako ga zovu, te da njegove organizacije za kulturu i ljudska prava nisu ništa drugo nego krinka za glavne aktivnosti koje su, s jedne strane, povezane s biznismenom Sorosom (koji se obično tereti za neprijateljstvo prema pojedinim režimima i podršku udarima protiv njih), a s druge strane podržavaju Kurdistansku radničku partiju (PKK). Ankara je, čini se, uvjerena da je on igrao ulogu u finansiranju i upravljanju događajima kao što su protesti u parku Gezi, a možda i neuspjelom puču.
Također, zapadne zemlje, prvenstveno Sjedinjene Američke Države, neće oklijevati da ponovo kritiziraju Tursku u sličnim slučajevima, a posebno u slučajevima Kavale i bivšeg čelnika Narodne demokratske partije (HDP) Selahattina Demirtasa.
Među stvarima koje upućuju na to su neki presedani u kojima su pravni procesi bili povezani s političkim kontekstima. Prije svega, tu je slučaj američkog sveštenika Endrua Bransona koji je pušten na slobodu nakon krize sa Sjedinjenim Američkim Državama 2018. godine, zatim slijedi slučaj njemačkog novinara (turskog porijekla) Deniza Yucela koji je oslobođen nakon intervencije njemačke kancelarke Angele Merkel iste te godine.
Ukratko, Turska je izbjegla veliku krizu, a možda i prekid odnosa s nizom zapadnih zemalja, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkom, Francuskom i Holandijom, kao i očekivane posljedice toga, posebno u oblasti ekonomije. Turska je ostvarila relativnu pobjedu, budući da su zapadni ambasadori povukli svoju izjavu i potvrdili da će poštivati ograničenja diplomatskog djelovanja i da se neće uplitati u unutrašnja pitanja Turske. Međutim, čini se da će tursko-zapadni odnosi ostati turbulentni i podložni tome da budu uzdrmani nakon kratkog vremena uz političke, pravne ili ekonomske izgovore. Ovo pitanje postaje sve važnije i opasnije kako se približavaju predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj, na koje se gleda kao na posebne i sudbonosne.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.