‘Foreign Policy’ o predsjednikovom zdravlju i post-Erdoganovoj eri

Američki portal tvrdi da turski predsjednik možda neće moći nastaviti vladati nakon 2023. godine iz zdravstvenih razloga i razmatra alternativne opcije i mogućeg nasljednika.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u Ujedinjenim narodima (Reuters)

Početkom ovog mjeseca američki portal Foreign Policy objavio je članak koji se dotakao pitanja zdravstvenog stanja turskog predsjednika. U članku se tvrdi da turski predsjednik možda neće moći nastaviti vladati Turskom nakon 2023. godine iz zdravstvenih razloga, a potom razmatra, kako su nazvane, alternativne opcije nakon njega. Članak je pokrenuo brojna pitanja koja se tiču njegovog sadržaja, vremenskog okvira, poruka koje nosi, onoga na šta želi ukazati i pojedinih detalja koje navodi.

Steven A. Cook, istraživač koji se bavi pitanjima Bliskog istoka, objavio je 1. oktobra članak u Foreign Policyju pod naslovom “Erdogan je možda previše bolestan da bi mogao voditi Tursku”. Cook u članku tvrdi da Erdoganovi problemi u vezi s predstojećim izborima 2023. godine nadilaze pad popularnosti njegove stranke posljednjih godina i gubitak nekih važnih općina, poput Istanbula i Ankare, na nedavnim općinskim izborima. Stvari idu dotle da se dovodi u pitanje njegova sposobnost da nastavi vladati, ili, bolje rečeno, sposobnost da se kandidira za predstojeće izbore, iz zdravstvenih razloga.

Mogući nasljednici: Soylu, Akar i Fidan

Članak se dotiče nekih događaja za koje smatra da postavljaju očigledna pitanja o predsjednikovom zdravstvenom stanju, kao što su poteškoće pri hodanju, naslanjanje na drugu osobu prilikom penjanja uz stepenice ili njegovo zaplitanje u govoru, u različitim prilikama u posljednjih nekoliko mjeseci. Iako Cook priznaje da nije moguće vjerovati i oslanjati se na te “informacije” ili indicije, smatra da mogu poslužiti kao osnova za preispitivanje budućnosti turskog predsjednika nakon 19 godina neprekidne vladavine Turskom.

Cook potom brzo prelazi na razgovor o “post-Erdoganovoj eri” i “snažnim” ličnostima koje su kandidati da ga naslijede, dajući prednost trojici nad ostalima: ministru unutrašnjih poslova Suleymanu Soyluu, ministru odbrane Hulusiju Akaru i šefu obavještajne službe Hakanu Fidanu. Cook vjeruje da je Soylu postao gubitnički ulog nakon što su procurjele informacije od odbjeglog mafijaša Sedata Pekera te da Fidan više voli ostati iza kulisa, zbog čega se čini da je Akar najistaknutiji i najjači kandidat za Erdoganovog nasljednika.

Cook ovdje nastoji objasniti razloge zbog kojih je Akar u boljoj poziciji da preuzme vodstvo nego Soylu i Fidan. Prije svega, riječ je o podršci vojnog establišmenta koju Akar ima, ne samo zbog njegovog vojnog iskustva i činjenice da je obavljao dužnost načelnika Generalštaba, već i zato što je odigrao ključnu ulogu u restrukturiranju oružanih snaga nakon neuspjelog puča 2016. godine i prilikom unapređenja većine oficira u vojnoj instituciji tokom posljednjih godina, zbog čega ima “njihovu lojalnost”, prema autoru.

‘Erdoganov nasljednik nije problem’

Cook u članku zaključuje da neki u Washingtonu mogu smatrati Akara “pragmatičnom osobom, s kojom se može raditi “. To nije nelogično, ali upozorava da Akar ima istu ideološku pozadinu kao i Erdogan te da je odgovoran za tenzije s Grčkom na istočnom Mediteranu. Također, Akar predstavlja antizapadnu struju u turskom vojnom establišmentu, rekao je. Zanimljivo je da se u članku spomenuti događaji tumače u kontekstu bolesti, iako su imali logičnije objašnjenje, a to je umor. Potom je cijela diskusija izgrađena na ovoj hipotezi, ali to nije bila jedina i najvažnija stvar na koju se željelo ukazati.

Prije svega, do izražaja dolazi odabir same teme, odnosno ideja da se raspravlja o zdravlju turskog predsjednika i iznese tvrdnja da on možda neće moći izaći na izbore 2023. godine te kako neće nastaviti vladati Turskom nakon toga. Tu je još jedna važna stvar koja se odnosi na aktuelni trenutak i kontekst: tursko-američka neslaganja, koja su se nedavno pogoršala i nagnala Erdogana da iznese niz negativnih izjava, prvenstveno protiv administracije Joea Bidena.

Postoji i treći pokazatelj koji se tiče web stranice na kojoj je objavljen članak – Foreign Policy, pogotovo jer to nije bio jedini članak u ovom kontekstu. Ista web stranica je objavila i drugi članak četiri dana nakon prvog, u kojem se navodi da “Erdoganov nasljednik nije problem”, odnosno Hulusi Akar.

Klauzula Zakona o vanrednom stanju

Čini se da su u glavnom gradu Turske ozbiljno shvatili ove znakove, u smislu da odražavaju određeno usmjerenje u Washingtonu, ili, u najmanju ruku, nastoje stvoriti takav trend. Turski predsjednik je objavio na svom Twitter nalogu videosnimak na kojem igra košarku, samo dva dana od objavljivanja ovog članka. Rekao je da ”vježba tri puta sedmično”, očito potvrđujući svoje zdravlje i aktivnost. Ovakve implikacije potkrepljuje činjenica da se članak nije zaustavio na postavljanju pitanja o Erdoganovom zdravstvenom stanju, već je prešao na raspravu o mogućim kandidatima koji će ga naslijediti. Zatim nastavlja detaljno diskutirati o tome, favorizirati jednog od njih ili mu davati prevagu.

Indikativno je i to što članak aludira na mogućnost da će Erdogana naslijediti “druga snažna osoba, možda prema klauzuli Zakona o vanrednom stanju”, a ne u kontekstu normalnih izbora. Zato se u članku i spominju tri kandidata koji dolaze iz vojnih i sigurnosnih struktura, kako je ranije spomenuto. Čini se da ovakva situacija govori o dvostrukim aršinima Sjedinjenih Američkih Država i Zapada općenito kada je u pitanju strana koju smatraju protivničkom, ili se, u najmanju ruku, ne kreće u potpunosti u njihovoj orbiti.

Možda je posljednja indikativna stvar davanje prevage ministru odbrane Akaru nad druga dva potencijalna kandidata zbog prethodno navedenih razloga. Spomenuto je daleko važnije ako se uzme u obzir drugi članak objavljen u Foreign Policyju (autora Khalila Karavelija) na koji smo prethodno ukazali. Prema tom članku, Akar je ”lojalan nacionalist, ali to ne znači da je antizapadnjak”, što se činilo kao promoviranje ovog čovjeka ili pokušaj ubjeđivanja donositelja odluka na Zapadu da je on najbolja opcija za njih.

Tursko-američki odnosi ‘ne slute na dobro’

Bez obzira na to kakve je namjere imao autor članka i u kojoj mjeri je to odraz usmjerenja američke administracije, jasno je da nedavni tursko-američki odnosi “ne slute na dobro” i ne idu u željenom pravcu, kako je to izjavio sam Erdogan. Zanimljivo je i to da su članke ili izjave o Erdoganovom zdravlju i njegovim šansama na predstojećim izborima, ili bilo kojima od njih, objavili i neki ruski autori.

Osim ideje da se na ovaj način želi izvršiti pritisak na Erdogana, može se primjetiti da posmatrači izvana ne vide snažnog kandidata koji bi mogao naslijediti Erdogana u Partiji pravde i razvoja, bolje rečeno u tvrdoj jezgri i njenoj osnovi. Akar i Fidan nisu članovi stranke, a Soylu joj se pridružio tek 2012. godine i predstavlja struju bližu nacionalističkoj nego idejnim korijenima stranke.

Ovo se ne odnosi samo na posmatrače izvana, jer stvarnost govori da u vladajućoj stranci danas nema, posebno među utemeljiteljima, ličnosti koja je snažna poput jednog od ove trojice, u smislu da posjeduje harizmu, snagu i sposobnost da okupi stranku pod svojom zastavom u post-Erdoganovoj fazi, kako bi se očuvala njena snaga, a posebno jedinstvo, te da u svojim rukovodećim strukturama i kadrovima okupi više rivalskih struja.

Sve veći izazovi za vladajući AKP

Prema tome, vrlo je indikativno i opasno da reformistička stranka poput AKP-a, nakon svega što je postigla za svoju državu tokom gotovo dva desetljeća vladavine, možda neće moći predstaviti kandidata iz svojih redova koji će naslijediti Erdogana i iznositi stranačke projekte, njene osnovne ciljeve i “fabričke postavke”. Ovo nameće pitanje o budućnosti stranačkog projekta na dugoročnom planu, kao i o tome u kojoj mjeri je stranka blizu ili daleko od svog prvobitnog projekta i svojih prvih reformskih polazišta.

Opozicija nastavlja s izbornim savezom i da priča o tome da na predstojećim predsjedničkim izborima namjerava predstaviti svog konsenzualnog kandidata. Time izazovi za AKP postaju veći, a posebno za Erdogana, jer to znači da predstojeći izbori neće biti jednostavni kao prethodni i da ovog puta nose drugačiju vrstu izazova. Sažeto rečeno, postoje izazovi s kojima će s AKP suočiti na predstojećim predsjedničkim i parlamentarnim izborima i s kojima će se suočiti njen predsjednički kandidat, sadašnji predsjednik Erdogan. Međutim, sposobnost stranke da sačuva snagu, jedinstvo, koheziju i kontinuitet svog projekta ostat će glavni izazov u post-Erdoganovoj eri.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO