Da li je riješena kriza u Vijeću zaljevske saradnje?

Regionalni utjecaj blokade Katara bit će trajan i neće otići pukim potpisivanjem deklaracije.

Sporazum o „solidarnosti i stabilnosti“, tekst koji nije objavljen javnosti, je značajan napredak u naporima da se prevaziđe najdublja podjela u 40-godišnjoj historiji GCC-a (EPA)

Nakon tačno 43 mjeseca otkako su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Egipat prekinuli političke i ekonomske veze sa Katarom, a to se desilo 5. juna 2017. godine, deklaracija A-Ula potpisana na samitu Vijeća zaljevske saradnje (GCC) u Saudijskoj Arabiji formalno je okončala blokadu Katara.

Sporazum o „solidarnosti i stabilnosti“, tekst koji nije objavljen javnosti, je značajan napredak u naporima da se prevaziđe najdublja podjela u 40-godišnjoj historiji GCC-a, pred postavljanje Joea Bidena koji će na mjestu predsjednika SAD-a 20. januara zamijeniti Donalda Trumpa.

Međutim, iako se kriza, koja je počela dolaskom Trumpa u Bijelu kuću, okončava pred njegov sami odlazak iz Kuće, dugoročne posljedice regionalnog spora će sigurno tražiti više vremena za oporavak i ne mogu se jednostavno ukloniti potezom olovke.

Teško je odvojiti blokadu Katara od trajektorije veoma nekonvencionalnog i višeakcionog Trumpovog pristupa stranoj politici. Različiti stavovi o regionalim pitanjima Katara i nekih njegovih susjeda, naročito UAE-a, stariji su značajno od blokade 2017. godine i viđeni su tokom devetomjesečnog povlačenja saudijskih, emiratskih i bahreinskih ambasadora iz Dohe 2014. godine.

Kuvajtske medijacije

Taj raniji sukob je riješen strpljivom medijacijom Kuvajta koja je dovela do potpisivanja Rijadskog sporazuma novembra 2014. godine. Tokom naredne dvije i pol godine, Katar je slao jedinice u sklopu koalicije koju je predvodila Saudijska Arabija u Jemenu, dočekivao Kralja Salmana u Dohi decembra 2016. godine i ratificirao sporazume o saradnji na nivou GCC-a.

Nakon svega ovoga, izbijanje blokade 2017. godine, dvije sedmice nakon posjete Trumpa Rijadu kao njegovog prvog putovanja kao predsjednika SAD-a, mnoge je posmatrače regionalne politike u potpunosti iznenadilo. Među njima je bio i emir od Kuvajta, šeik Sabah Al Ahmad Al Sabah, koji je kasnije govorio kako je „iznenada ovaj spor nastao“ nakon što „smo se susreli u Rijadu, gdje je bio predsjednik Trump, i tada niko nije mogao reći da postoji neki spor između nas“.

Osjećaj da se nešto desilo u Rijadu što je doprinijelo blokadi, kasnije je pojačao i sam Trump kada je na Twitteru objavio: „Tokom moje nedavne posjete Bliskom istoku poručio sam kako se više ne smije finansirati radikalna ideologija. Lideri su prst skrenuli ka Kataru – pogledajte!“

Premda je šeik Sabah od Kuvajta bio ključan u sprečavanju dalje eskalacije situacije i koji je otišao toliko daleko da je septembra 2017. rekao kako je „važno to što smo spriječili bilo koju vojnu akciju“, on je preminuo septembra 2020. godine, a kriza još nije bila riješena.

Uloga Trumpovog zeta

Posljednjih mjeseci je Trumpov zet i savjetnik Jared Kushner najgorljivije zagovarao dogovor koji bi pomogao administraciji da dodatno izolira Iran kroz kampanju „maksimalnog pritiska“. Kushner i njegovi pomoćnici su posjetili Saudijsku Arabiju i Katar početkom decembra da pronađu okvire dogovora i govori se kako su riješili probleme koji su nastali u posljednjoj minuti.

Kushnerova uloga i prisustvo na ceremoniji potpisivanja u historijskom saudijskom gradu Al-Ula poljuljalo je tvrdnje kvarteta da će kriza biti „riješena u Rijadu“ a ne od strane SAD-a.

Komunike samita GCC-a, koji je imenovan u čast najvećih boraca za balans regionalne politike – šeika Sabaha i Sultana Qaboosa bin Saida od Omana koji je također preminuo prošle godine – sadrži malo detalja o određenim obavezama svih strana kako bi se okončala blokada i krenulo naprijed. Stgoa, postoji rizik da deklaracija Al-Ula doživi istu sudbinu kao Rijadski sporazum iz 2014. koji nije imao mjera kontrole i potvrde ispunjavanja obaveza svih potpisnica, pa je i sam postao sporno pitanje nakon početka krize 2017. godine.

Postoji šansa za GCC da osigura da njegov vlastiti mehanizam rješenja sporova bude angažiran kako bi se riješili budući sporovi koji mogu nastati među članicama i da ovakve regionalne igre nadjačavanja, kao ova iz 2017. godine, ne budu ponovljene.

Postoje navodi kako je UAE više odbijao sporazum od Saudijske Arabije i primjećeno je da ni kralj Hamad bin Isa Al Khalifa od Bahreina niti egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi nisu lično došli na samit da potpišu sporazum.

Udar na društva i porodice

Na samom kraju, dobijeno je priznanje egipatskog ministra vanjskih poslova Anwara Gargasha da je maksimalističkih 13 zahtjeva, koje je kvartet izdao Kataru juna 2017. godine, zamijenjeno „oćim vodiljama na upravljanju odnosima“ između članica GCC-a. Gargash je dodao kako „smo mi (UAE) veoma zadovoljni ovim ishodom“.

No, ostaje da se vidi da li će ukidanje blokade u potpunosti značiti i okončanje podjele u Zaljevu ili je više bilateralno pomirenje Saudijske Arabije i Katara. Nejasno je koliko će se UAE, naročito Abu Dabi, i Bahrein uključiti u ovo novo doba regionalnih odnosa. Veze povjerenja i međuljudska povezanost ovih država i Katara možda će tražiti dodatno vrijeme za oporavak.

Ono što čini ovu krizu drugačijom od ranijih sporova je to da je otišla mnogo dalje od okvira političkog spora elita i direktno je pogodila porodice i pojedince koji su trpjeli godine razdvajanja i čestim prijekornim izdvajanjima i prozivanjima na socijalnim medijima. Društvene posljedice katarske blokade će najvjerovatni biti najteže riješiti, čak i nakon nestanka razarajućih efekata pandemije, pa ljudi budu mogli ponovo putovati Zaljevom.

Na političkom nivou, dogovor do koga se došlo sa jednim okom na Washingtonu i pozicioniranju vis-a-vis dolaska Bidenove administracije mogao bi biti samo dokument koji prekriva dublje pukotine koje je kriza u Zaljevu otkrila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera