Mišljenja

Vladika, akademik i bokser u fajtu čije je ‘naše Kosovo’

Je li rasprava o Kosovu samo nova kulisa za prikrivanje glavne političke utakmice u Srbiji?

Valja očekivati da će se napadi na Vladiku Grigorija ne samo nastaviti, nego i pojačati, piše autor (Anadolija)
Valja očekivati da će se napadi na Vladiku Grigorija ne samo nastaviti, nego i pojačati, piše autor (Anadolija)

Šta povezuje vladiku dizeldorfskog i Njemačke Grigorija (Durića), predsjednika Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimira Kostića i boksera Veljka Ražnatovića, poznatijeg kao sina Željka Ražnatovića Arkana i njegove udovice Svetlane – Cece Ražnatović, naizgled potpuno nemoguću galeriju likova na jednom mjestu po bilo kom osnovu? Samo naizgled…

Glavni lik u priči je svakako vladika i jedna njegova izjava o Kosovu, bez koje nikakve veze sa akademikom i bokserom ne bi ni bilo. Razvoj događaja, međutim, pokazaće da kosovska veza među njima možda i nije jedina koja ih međusobno povezuje, već obična kulisa za predstavu, koja će potrajati malo duže, ali se već sada da naslutiti kako se za omiljenog u dijelu naroda vladiku Grigorija, zbog njegovih političkih aluzija, odavno sprema – svilen gajtan.

Šta je to toliko sporno vladika rekao o Kosovum uz ocjenu da ga “crkva sigurno neće izgubiti”? “Crkva nije politička organizacija, ona nema jedan ili dva mandata, već mora da gleda 1.000 godina unazad, a onaj ko gleda 1.000 godina unazad, može da vidi 100 godina unapred“, poručio je vladika Grigorije i konstatovao da zbog toga Crkva neće izgubiti Kosovo. Dodao je i kako riječ Crkve “treba da bude blagovest. Da ta blagovest bude upućena onima koji su Srbi i onima koji su Albanci na Kosovu i da sadrži osnovnu istinu – da nema veće svetinje na zemlji od ljudskog života“, rekao je vladika.

Crkva (neće) izgubiti Kosovo

“Kosovo nije naše, to treba što pre treba shvatiti”, kazao je akademik Kostić i poručio Grigoriju da se “ostavi parola“ pod kojima se Srbi “osećaju herojski”. Utisak da se SANU uključio u fajt sa dizeldorfskim vladikom po nečijem nalogu i zadatku, s obzirom da se izuzetno rijetko oglašava o dnevno-političkim pitanjima, pojačan je naročito nakon saopštenja Sinoda Srpske pravoslavne crkve, kojim se crkvena vlada ogradila od izjava episkopa dizeldorfskog i njemačkog Grigorija, ocjenjujući da su one isključivo političkog, čak i stranačkog karaktera, te da nemaju dodirnih tačaka sa misijom SPC-a. Sinod je obavijestio sve one koji te političke izjave pripisuju SPC-u ili ih na bilo koji način dovode u vezu s njom da se radi o “isključivo ličnom stavu i angažovanju pojedinca, i to ne u svojstvu episkopa, nego isključivo u svojstvu građanina”.

Nepodnošljiva lavina pokrenuta je u srbijanskoj javnosti zbog izjave vladike Grigorija da Crkva sigurno neće izgubiti Kosovo i reakcije predsjednika SANU-a “kako bi vladika morao znati da Kosovo nije naše”, a u fajt se, jakako još neočekivanije, uključio i rečeni bokser, kojeg ipak nećemo citirati, jer je, od 11 riječi koje je na Instagramu upotrijebio u napadu na Kostića, najmanje devet bilo najprostačkija psovka.

Najnoviji srpski igrokaz uskoro će pokazati da je odnos prema kosovskom pitanju, kao i do sada, biti ona tema od koje (na izborima) može profitirati samo ekipa koja je jezero Gazivode nazvala “jezero Trump”. Dakle – vlast. Niko ko misli drugačije nije dobrodošao na političku scenu. Otuda valja očekivati da će se napadi na Grigorija ne samo nastaviti, nego i pojačati.

Graknuće i vaskolika strogo kontrolisana srbijanska javnost, oponašajući spikera u bezmalo jednopartijskom parlamentu Ivicu Dačića, koji je namah zatražio decidiran odgovor na pitanje šta se krije iza vladičine mantije, odnosno da li se Grigorije kandiduje za novog patrijarha SPC-a ili, možda, i samog predsjednika Srbije? Jer u oba moguća ishoda, ali i bez toga, Grigorije je postao opasan za režim Aleksandra Vučića. Zbog toga je birvaktile i sklonjen u Njemačku, jer mu je, za vrijeme službovanja u stolici vladike zahumsko-hercegovačkog, naglo počela rasti popularnost sa obje strane Drine, a isti trend se pokazuje i na početku ove godine, kada su se pojavile prve spekulacije kako bi upravo vladika Grigorije mogao ponijeti barjak razjedinjene i do besmisla usitnjene opozicije u narednom okršaju sa Vučićem i njegovim brojnim trabantima.

Nijedan čovjek ne može biti spasitelj

Pa šta je to srbijanska vlast detektovala kao opasnost u najavi po nju samu, opasniju i od nepredvidivog virusa koji mjesecima hara svijetom? Ne, nije to Kosovo, na kojem će, za razliku od srbijanske administracije, sigurno ostati Crkva i njena eparhija (raško-prizrenska), sa sveštenstvom i narodom u svim političkim ishodima. Uostalom, Grigorijev stav o Kosovu potpisali bi mnogi i u Crkvi i van nje, i u vlasti, i u opoziciji, iako je potpuno suprotan mišljenju predsjednika SANU-a: “Kosovo je – i de jure, i de fakto, naše. De jure je naše, jer da nije tako, niko od nas ne bi tražio saglasnost da ga se odreknemo, a de fakto je naše zato što tamo živi naš narod i što su tamo naše svetinje”, rekao je vladika Grigorije.

Drugi dio izjave je naljutio vladajući establišment i cijeli pogolemi pripadajući mu vlastodržački prostor. Iako se to ne ističe u prvi plan, radi se o dijelu u kome vladika kaže kako ne postoji nijedan čovjek koji može biti spasitelj i da ima “plan kako okupiti što više mladih ljudi koji su spremni da se žrtvuju kako bi napravili sistem u kome ništa neće zavisiti od jednog čovjeka. Ako nešto mogu da učinim za moj narod i ako to narod očekuje, ja želim da skupim 30, ako je moguće i 300 ljudi između 30 i 60 godina, koji su spremni da se žrtvuju za Srbiju”, precizirao je vladika.

I to je rečenica koja je, sudeći po reakcijama, uplašila postojeći sistem u kojem jedan čovjek donosi sve važne odluke. Ne zbog tih 30 ili 300 ljudi koje spominje vladika, nego zbog činjenice što se još ne zna ko su ti ljudi, njihova imena i prezimena, kako bi ih režim stigmatizirao i lako se obračunao s njima prema već toliko puta primijenjenom obrascu autoritarnih sistema i njihovih vođa.

Šta se i ko krije iza vladikine mantije

Na novinarsko pitanje da li se Dragan Đilas krije ispod mantije Grigorija, Lider Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić je odgovorio kako misli da je to “glavna poruka”, navodeći da se i predsjednik SANU pominje kao jedan od kandidata za predsjednika Srbije. “Svaki građanin ima pravo da učestvuje u tome. Ovde se samo postavlja pitanje da li će biti vladika, ili će biti kandidat za predsednika. Da li ima političke simpatije, pa mi to znamo, jer decenijama unazad on se deklarisao kao prijatelj sa ljudima iz Demokratske stranke“, ocijenio je Dačić.

I premijerka Srbije Ana Brnabić je ponovo pokazala kako brzo uči, potvrdivši to izjavom u maniru svoje izborne i svake druge baze, predsjednika Vučića. Kao navodno slobodnomisleća osoba, sa nemalom dozom cinizma, ona vidi da postoje već dva predsjednička kandidata, a to su potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić i vladika Grigorije, te da su “oba kandidata izuzetno jaka” i da vjeruje kako će neko od njih pobijediti na predsjedničkim izborima 2022. godine.

Oglasili su se i drugi jurišnici beogradskog režima, pa i onaj na funkciji šefa policije Aleksandar Vulin, poznat po tom što mu je tetka iz Kanade kupila stan u Beogradu. “Nije se Grigorije ni do sada isticao kao duhovnik, ali jeste u pokušajima da bude političar, vinar, građevinac”, reći će Vulin i najviše mu zamjeriti sljedeće: “Izvinjavao se u Dubrovniku, Mostaru, a često je nazdravljao i Borisu Tadiću, čiju je lepotu u zdravicama hvalio. Ako želi da se kandiduje za svetovne funkcije, morao bi vladika najpre da skine mantiju, ali ne verujem da će to i učiniti.“

Sezona lova na vladiku Grigorija je otvorena. Puca se iz svih oružja i oruđa bliskih vladaru sa Andrićevog venca, a ona “svaka mu je ka’ vladikina” odavno se više ne odnosi na vladiku, nego na vladara, neki kažu i vlasnika, svega ovoga. O tome kako su vladikinu božićnu poruku iz Diseldorfa propratili beogradski tabloidi, čuveni i po tome što se o njihovom “stilu” pisanja često raspravlja i u Evropskom parlamentu, ne treba trošiti riječi, jer već danima razrađuju ideje gore pomenutog boksera, sa tek malo sofisticiranijim psovkama upućenim na adrese i vladike Grigorija, i akademika Kostića.

Ko je srpski Zdravko Krivokapić?

Usred ove gungule, naravno, oglasiće se i Đilas: “Ne krijem se iza mantije vladike Grigorija, vladiku znam 30 godina, mi se znamo iz vremena studentskog protesta 1992. godine, kada su Dačić i Vučić bili vlast, a znamo do čega je to dovelo.” Podržao je riječi vladike Grigorije i njegov plan da okupi što više mladih. “Svaka ideja da ljudi koji su kvalitetni i pametni prihvate da deo svoga života odvoje za državu Srbiju, da rade stvari za dobrobit ovog naroda, treba da bude prihvaćena od svih”, rekao je Đilas i indirektno potvrdio da je sa Grigorijem na istoj političkoj strani, i to onoj koja bi crnogorsku recepturu za promjenu vlasti pokušala primijeniti u Srbiji.

Ulogu mitropolita Amfilohija, prema tom scenariju, koji se, zasad, može čitati u nezvaničnim rukopisima i prijedlozima na društvenim mrežama, mogao bi igrati upravo vladika Grigorije, ali ko bi odigrao ulogu Zdravka Krivokapića nije nepoznanica samo za Vučića i njegove pristalice, nego i za samu opoziciju. Uostalom, i pisac Svetislav Basara, koji je (o tempora, o mores) svoju redovnu kolumnu iz uglednog Danasa preselio u tabloidni Qrir (pod nepoznatim novčanim i drugim okolnostima) poručio: “Grigorije, okani se ćorave politike, proći ćeš kao bos po trnju!”

Što je potpuno u skladu sa njegovim transferom u Qrir i odgovorom na pitanje čije je naše Kosovo, s kojim smo otvorili priču o vladiki, akademiku i bokseru. Jer, Srbija svog Krivokapića već ima. Bezbeli je čvrsto ukopan na tronu, odakle svaki dan kao da poručuje, suprotno vladiki Grigoriju, kako je moguć sistem sa jednim spasiteljem, a da to nije onaj koji je sebe žrtvovao zarad spasenja ostalih. Sve što se u ovom trenutku može pozdano tvrditi jeste činjenica da je jedan od ove dvojice sigurno u zabludi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO