Šta donosi nova samosvijest predsjednika Macrona?

Odnosi političkih snaga unutar Europske unije bitno se mijenjaju, a očito je da Angela Merkel, dugogodišnja njemačka kancelarka, u svom posljednjem političkom mandatu, polako predaje iz ruku svoju poziciju ključnog čelnika. Uspjelo joj je na kraju tog mandata, mimo volje velikog dijela aktera sa sjevera i zapada Europske unije, svojoj vjernoj suradnici Ursuli von der Leyen osigurati položaj predsjednice Europske komisije, ali vrlo dobro zna da više nema legitimiteta da bi sama preuzimala vođenje ključnih europskih projekata. U takvim se okolnostima središnji utjecaj u EU-u, po logici stvari, našao u rukama drugoga iz dvojca “europske njemačko-francuske lokomotive”, dakle, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Promjena odnosa snaga vidjela se na nedavnom samitu G7, na kojem je Macron trijumfalno pokazao kako ima ambiciju postati jednim od najvažnijih globalnih lidera, a da za to ima i određene sposobnosti. Uspio je preuzeti kontrolu nad projektom nadzora i pregovora s Iranom, primorao američkog predsjednika Donalda Trumpa na svojevrsnu defanzivu, pa i priznanje da su njegove prijeke odluke bile razlogom današnje krize, relativizirao Trumpov zahtjev da se Rusiju pozove natrag u format G8, bez ispunjavanja nekih temeljnih preduvjeta, vezanih uz Mirovni sporazum iz Minska, a nitko od europskih članova elitnog društva nije niti pisnuo u vezi s ovim Macronovim preuzimanjem “posljednje riječi”. Naravno, kad su ostali članovi skupine: britanski premijer, koga više muči domaća parlamentarna kriza i nastojanje da nadigra parlament i nametne Brexit bez sporazuma, talijanski premijer, koji je upravo ostao bez vlade, i gospođa Merkel, koja je svjesna da je njen međunarodni legitimitet jednak onom domaćem – na rezervi.

Uspjeh na G7 očito je osokolio predsjednika Macrona, a čini se da je njegova kalkulacija sve više uvjerenje da svoj domaći legitimitet, koji se ubrzano troši, može osnažiti izgradnjom međunarodnoga utjecaja, kakav neki francuski predsjednik nije imao od vremena De Gaullea.

General De Gaulle uzor je francuskim političarima kad je riječ o međunarodnim odnosima i onda kad oni ne dolaze iz konzervativnoga političkog polja, pa je njegov paneuropeizam privlačan i liberalnome Macronu. Temeljna odrednica gaulizma u vanjskoj politici bio je koncept jedinstvene Europe do Urala, i to Europe kojom upravljaju Europljani, u savezništvu, ali ne u vazalnom odnosu prema Sjedinjenim Državama. Klasično je uvjerenje francuske tradicije da je Rusija i europska sila i da ju nije moguće isključiti žele li se trajno i stabilno urediti europski odnosi. Upravo to uvjerenje vidljivo je u današnjoj Macronovoj politici, i kad je riječ o njegovu nastupu unutar G7, a i kad je riječ o njegovu novom planu preuzimanja vodeće uloge unutar EU-a.

Promjena stava prema proširenju EU-a

U fazi koja je prethodila Macronovoj velikoj ambiciji europskoga lidera on je državama na jugoistoku Europe jasno poručivao da proširenje nije na dnevnom redu nego da je prioritet unutarnje konsolidiranje Unije, a da će proširenje možda uslijediti tek nakon njega. Francuska, je uz Nizozemsku, bila svojevrstan lider bloka država skeptičnih prema daljnjem širenju Unije, ali nakon preuzimanja degolističke ambicije ujedinjenja Europe Macron je morao promijeniti mišljenje i o proširenju. Logika kojom objašnjava potrebu europskoga angažmana na svom jugoistoku posve je preuzeta od De Gaullea: “Da ne bismo neeuropskim silama prepustili da tu djeluju umjesto nas”.

Macron je, naime, osvijestio da bi njegova “europska strategija”, ili, drugim riječima, koncept konsolidiranja Europske unije, mogao biti ugrožen ako “nemamo slike europskih granica”, odnosno ako Europska unija prepusti rivalima, a pod tim podrazumijeva prije svega Rusiju, Tursku i Kinu, da ovladaju njezinim jugoistočnim “mekim trbuhom”.

Globalno, Macron se bavi manje Turskom i Kinom, a više Rusijom, što je ponovno nalik na De Gaullea, a kad je riječ o proširenju, njegov je fokus, pogrešno, na zemlji koja ima najmanje europskih ambicija na cijelom jugoistoku Europe: Srbiji. Naravno, razlog tog fokusiranja na Srbiju nisu samo investicijske šanse francuske privrede, o kojima Macron govori, nego, prije svega, nadmetanje s Rusijom u stjecanju primata u utjecaju na autoritarni režim te države.

Macronova strategija osuđena je na neuspjeh jer bira pogrešan fokus. Pogrešno je, s pozicije Europske unije, politiku fokusirati na Rusiju, jer se s tom azijskom despocijom jednostavno ne da ništa napraviti. Prema njoj treba graditi sanitarni kordon, što nordijske države i Poljska vrlo mudro rade kroz Istočno partnerstvo. To je dobra europska politika i razumno ju je ojačavati, a nikako ne kompromitirati ili relativizirati.

Turska je i europska država i duboka je pogreška francuske i njemačke politike to što su pristupni pregovori s Turskom de facto zamrznuti, a Turskoj je posve jasno dano do znanja da nema realne europske perspektive. Zato se posve okrenula od doktrine kemalizma i modernizacije prema doktrini neoosmanizma, što ju je s europskog fokusa preusmjerilo na bliskoistočni i potaklo ambiciju afirmacije kao sile na tom prostoru. Posljedica je toga i relativizacija dosadašnjeg temelja turske politike – atlantizma i lojalnosti NATO-u.

Novi projekt – Unija za Sredozemlje

Još je gora europska politika prema Kini, koju Macronova strategija zapravo nastoji cementirati. Za razliku od Rusije, koja je tek nasilna država trećeg svijeta, koja na globalnom tržištu relevantno sudjeluje tek sa sirovinama, energentima i naoružanjem, čije je tržište manje od tržišta država Beneluksa, a koja je nesposobna pretvoriti trenutno skupe energente i sirovine u zamašnjak društvenog razvoja. Koliko god se Putinov režim činio snažnim, on golemu azijsku državu vodi u zaostajanje i postepeni gubitak moći, a agresivne epizode u Siriji ili Venezueli tek su epizode suvremenog “imperijalizma sirotinje” (tako su nazivali groteskne talijanske kolonijalističke ambicije).

Kina je nešto drugo, ona je globalna ekonomska sila koja počinje razvijati vanjskopolitičku i geopolitičku samosvijest, ona je treće gospodarstvo svijeta, nakon SAD-a i Europske unije, a trenutačno jedina profitira od globalističkog laissez-fairea. Međutim, uspjeh u tom globalnom ekonomskom natjecanju Kina više ne zasniva na jeftinom radu nego na produktivnosti i ekonomiji obujma. To znači da postepeno ulazi u fazu kad će joj odgovarati uređivanje odnosa u globalnom gospodarstvu, pa bi Europska unija morala na tome graditi svoju buduću ekonomsku i političku strategiju globalnih odnosa. Jasno je, naime, da Trumpova Amerika, s nepromišljenom politikom predsjednika, koji samo ubrzava zalaz američkoga globalnog utjecaja, to ne može. Za takvu su politiku potrebni i hrabrost i dobra pripremljenost, ali i jedinstvo Europske unije.

Rusija je tigar od papira, a vezivanje Vučićeve Srbije s Rusijom jeftina groteska. Turska nije po definiciji europski protivnik, a to će postati samo ako se ustraje na europskoj politici koja tako gleda na Ankaru. Kina jest nova globalna sila, koju u Europi još ne znaju pravilno procijeniti, u odnosu na koju ne postoje provjerena iskustva djelovanja. Odnosi s Kinom morali bi biti temeljni izazov za EU, a proširenje na jugoistok mora biti dio sustavne politike, a ne kampanje. Pritom prioritet valja davati Crnoj Gori i Makedoniji, kao državama s najvećom europskom ambicijom, Albaniji kao lojalnoj članici NATO-a i najsnažnije euroatlantski orijentiranoj državi s većinski muslimanskim stanovništvom, te Bosni i Hercegovini, kao posebno osjetljivom političkom entitetu, koji je podnio najveću žrtvu velikosrpske agresije.

Problem francuske politike tradicionalno je pomanjkanje fokusiranosti i ustrajnosti. To na neki način priznaje i sam Macron kad kaže da Njemačka ima razrađenije ideje o pristupu Balkanu nego Francuska. Ideja o tome da bi se popuštanjem Srbiji moglo otvoriti put za kompromis s azijatskim režimom Vladimira Putina naivna je poput ideje pape Franje da će uz pomoć Crkve, koja je na tako žalosnoj duhovnoj razini, kao što je to SPC sa skučenim patrijarhom Irinejem, otvoriti put prema povezivanju s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Francuska je donedavno promovirala drugi globalni europski projekt – Uniju za Sredozemlje. To je projekt koji bi za Europsku uniju mogao biti velik francuski doprinos jer bi koristio u zaustavljanju transmediteranskih ilegalnih migracija, a mogao bi ponovno i Tursku obuhvatiti u čvrsto savezništvo s EU-om.

Ideja da bi kompromis s Putinovom Rusijom trebao biti oslonac jačanju globalne europske uloge, a da bi se skok prema dogovoru s Moskvom mogao odviti posredstvom europske integracije Srbije naivna je konstrukcija, koja će se prije ili poslije pretvoriti u farsu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera