Imaju li smisla neposredni izbori za predsjednika Hrvatske?

Nikada dosad, otkad Hrvatska predsjednika Republike bira neposrednim izborima, predizborna kampanja nije izazvala više nezadovoljstva građana i osnažila uvjerenje da su ovi izbori posve nepotrebni.

Odavno se s rubova političke arene moglo čuti da bismo sada, kad imamo sustav parlamentarne vlade, a ne više (polu)predsjednički, predsjednika trebalo birati onako kako ga biraju u većini država koje imaju sustav parlamentarne vlade ako nisu monarhije.

Rijetke su konsolidirane države sa sustavom parlamentarne vlade, koje poput Austrije predsjednika biraju neposrednim izborima. U uvjetima kad predsjednik nije nosilac izvršne, nego reprezentativne vlasti, nelogično je da on investituru dobiva neposredno od naroda, pa je tako njegov izborni legitimitet čvršći od izbornog legitimiteta vlade i parlamenta.

Sustav parlamentarne vlade dizajniran je tako da, u slučaju kad je riječ o ustavnoj monarhiji, ustav garantira nepogrešivost monarha. Britanska je kraljica u političkom smislu nepogrešiva, jer de facto nema prostora za donošenje bilo kakve relevantne političke odluke.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U većini sustava predsjednik tek formalno promulgira zakone, ali uglavnom nema mogućnosti veta na njih (osim možda odložnog, tako da ih prije potpisa pošalje na provjeru ustavnosti), njegova uloga pri dodjeli mandata premijeru i vladi striktno je regulirana, manevarski prostor pri raspuštanju vlade ograničen, a većinu ovlasti, koje ima, može ostvariti tek u suglasnosti s vladom i uz supotpis premijera.

Odmaknuti autoritet u Austriji

U Austriji je u jeku nedavne ekonomske krize bila započela rasprava o tome je li predsjednik Republike uopće potreban i ne bi li se moglo uštedjeti znatan novac ako bi se ta institucija ukinula, izbjegli posebni izbori, a sve što predsjednik radi mogao bi bez dodatnih troškova obaviti, na primjer, i predsjednik parlamenta.

Međutim, kad se zbog neugodne koruptivne afere u desno radikalnoj stranci raspala koalicija desnog centra i desnih radikala, pokazalo se kako je važno u političkom sustavu imati čvrstu točku, koju je predstavljao predsjednik Alexander Van der Bellen.

Austrijance je odavno mučila strukturna korupcija u zemlji, u velikoj mjeri generirana dugogodišnjom vladavinom dviju najvećih stranaka – socijaldemokrata i narodnjaka, a sad se pokazalo da je desno radikalna stranka, na koju je dio austrijskih državljana polagao nadu kao na protukorupcijsko oruđe, već prije ulaska u izvršnu vlast bila korumpiranija od dviju velikih stranaka.

Pad desne vlade u drugim je okolnostima mogao dovesti do velike nestabilnosti, ali zahvaljujući odmjerenom i iskusnom profesoru Van der Bellenu, on je u Austriji prošao bez velikih traumi, a samo je odmaknuti autoritet, kakav ima austrijski predsjednik, mogao osigurati formiranje izvrsne ekspertne prijelazne vlade, koja je u političkom smislu bila koncentracijska, jer je okupljala sve relevantne svjetonazore na austrijskoj političkoj sceni.

Da Austrija predsjednika bira posredno, u Parlamentu ili u nekom drugom izborničkom tijelu, predstavnik zelenih Van der Bellen nikad ne bi postao predsjednikom.

U ponovljenom drugom krugu izbora oko njega su se okupili austrijski državljani različitih političkih opredjeljenja, kako bi spriječili trijumf desnih radikala i ugrožavanje demokratskog poretka, a iskazalo se da im je odabir bio izvrstan.

U političkom Zagrebu, koji se voli osvrtati prema Beču, danas u jeku kampanje za prvi krug predsjedničkih izbora, kao da nitko ne vidi i ne prepoznaje austrijski poučak. U javnosti nitko nema ništa lijepo za reći o predsjedničkoj funkciji, o njenoj ulozi u kriznom upravljanju, o stabilizaciji ustavnog poretka koji bi predsjednik Republike mogao garantirati.

Obrtanje procesa

Među kandidatima, koji se natječu za predsjedničku dužnost, jednostavno nema ni jednog koji bi stvarao dojam da hrvatskim građanima može osigurati ono što je Van der Bellen osigurao Austrijancima, da bude odmaknut od stranačke politike, da se brine o stabilnosti institucija i da mu u fokusu nisu politikantska nadmudrivanja, nego dugoročna perspektiva zemlje i njenih građana.

Smisao neposrednih izbora trebao bi biti upravo to da na njima građani mogu izabrati nekoga, tko u stranačkim dogovorima pri izboru predsjednika u parlamentu ne bi imao šansi.

Prije pet godina bilo je jasno da bi na posrednim izborima u Saboru bivši predsjednik [Ivo] Josipović dobio još jedan mandat, a socijalni sukob desnoga i lijevog bloka tada je generirao neposredne izbore u kojima je kandidatkinja desnog centra pobijedila.

Prije pet godina proces defragmentacije parlamentarne arene bio je na vrhuncu, pa su osim kandidata dviju najvećih stranaka na izborima nastupila još samo dva kandidata: kandidat s desno-radikalne margine parlamentarne arene i kandidat protusistemske populističke stranke, koja je u vrijeme predsjedničkih izbora još bila izvanparlamentarna, ali je ulazila u nacionalnu političku arenu.

U pet godina procesi u Hrvatskoj su se obrnuli, pa su danas na djelu snažna kriza obiju najvećih stranaka, i istovremena fragmentacija političke arene. Otuda uz HDZ-ove i SDP-ove kandidate još njih devet, koji uglavnom ničime nisu doprinijeli uspostavljanju kakve takve suglasnosti i međusobnog razumijevanja u političkom životu, osim jednoga, Darija Juričana.

Ovaj režiser i društveni aktivist već je snimio vrlo zapaženi film Gazda o karakteru hrvatske privredne oligarhije, i to analizom slučaja Todorić, još prije nego što je ovaj bankrotirao i dospio na stup društvenog srama. Juričan se sada bavi korupcijom u društvu, kaže da želi biti Milan Bandić, koji je istovremeno gradonačelnik Zagreba i šef stranke, posve nezapažene na izborima, ali koja je u postizbornom razdoblju stvorila parlamentarni klub od čak petnaestak zastupnika, prebjega, koja je dio vladajuće koalicije, a vladajuća većina je postala ovisna o njoj.

Zaoštravanje problema korupcije do groteske

Bandić je, naravno, sinonim za netransparentno upravljanje, nepotizam i rizik korupcije. Juričan, pod parolom „Korupcija svima, a ne samo njima”, najavljujući da se želi oslanjati na male korumpirane ljude i krupni kapital, hrvatski problem s rizikom od korupcije zaoštrava do groteske.

Nije mu cilj postati predsjednikom, nego usmjeriti društvenu pozornost na političku korupciju, a na kraju i snimiti intrigantan film od tako skupljenog materijala.

Zbog Juričana, koji govori da želi biti Bandić, Milan Bandić je, kao personalizacija korupcije, postao temom izbora, a ako Juričan uspije u svom naumu, koncentrirati pozornost javnosti na korupciju, Bandić bi mogao biti i najveći gubitnik ovih izbora, bez obzira na to što na njima ne nastupa.

Jedanaest kandidata kampanju pred prvi izborni krug učinilo je nesnosnom. Bilo kakva debata je nemoguća, a jedini društveno koristan doprinos te debate je ono što radi Juričan. Kad je riječ o stranačkim odnosima, bitka se odvija isključivo unutar tradicionalnoga političkog tijela HDZ-a.

Iako je Miroslav Škoro formalno neovisni kandidat, koji uživa potporu nekoliko manjih parlamentarnih ili izvanparlamentarnih stranaka, on se nastoji profilirati  kao kandidat desnice u HDZ-u, koja je poražena izborom Andreja Plenkovića za šefa stranke.

Desnica ne prihvaća poraz, iščekuje unutarstranačke izbore u svibnju iduće godine, Plenkoviću je zadala udarac na izborima za EU parlament, kad je dio stranačke baze HDZ-a otkazao poslušnost stranci i glasao za „suverenističku” kandidatkinju, desničarsku lidericu Ružu Tomašić.

Sloganom da je glas za Kolindu Grabar-Kitarović zapravo glas za Andreja Plenkovića, istovremeno sebe predstavljajući kao glasnogovornika „izvornoga HDZ-a”, Škoro je unutarnje sukobe u HDZ-u gurnuo u prvi plan izborne kampanje, a kandidat SDP-a, za kojeg se mislilo da zajedno s aktualnom predsjednicom ima siguran ulaz u drugi krug, završio je posve u sjeni, zajedno s ostalih devetero kandidata bez šansi.

Izbori za glasnogovornika desnice

Predsjednički su izbori tako postali izborima za glasnogovornika desnice u Hrvatskoj. Troje vodećih kandidata, prema istraživanjima javnog mnijenja, izjednačeni su u okviru statističke greške.

Grabar-Kitarović je izgubila toliko glasova da se praktički izjednačila sa Zoranom Milanovićem, bivšim premijerom i kandidatom SDP-a, a Škoro se gotovo sasvim približio Milanoviću.

Teško je predvidjeti tko će od njih troje ući u drugi krug, hoće li aktualna predsjednica u finalu kampanje zaustaviti gubitak glasova i osigurati da u drugi krug uđe kao vodeća kandidatkinja, ispred Milanovića, ili će se drugi krug odviti bez nje, sa Škorom i Milanovićem.

Za nju samo suočavanje s Milanovićem u drugom krugu predstavlja relativno siguran put prema pobjedi, jer Milanović teško može proširiti svoje biračko tijelo na centar, a pogotovo ne može na desnicu političke arene, a Grabar-Kitarović je sigurno „drugo najbolje rješenje” za većinu Škorinih glasača.

Milanović u drugom krugu nema mnogo mogućnosti niti protiv Škore, a Grabar Kitarović bi također teško pobijedila, nađe li se u drugom krugu sa Škorom.

Poraz Grabar Kitarović bio bi udarac i za premijera Plenkovića, iako pozicije premijera i predsjednice nisu bliske. Plenković vodi daleko liberalniju politiku od one koju zagovara predsjednica, a ona ima daleko veće ambicije utjecaja na javne politike nego što joj to Vlada omogućava.

Pobjeda Grabar-Kitarović osigurala bi status quo do parlamentarnih izbora i relativno komotniju poziciju Plenkovića na stranačkim izborima u svibnju iduće godine. U političkom smislu, to bi osiguralo izvjestan mir u vrijeme hrvatskog predsjedanja EU i kontinuitet vanjske politike.

Svaki drugi ishod bitno bi destabilizirao Vladu.

Bez dodane vrijednosti izbora

Pobjeda Škore značila bi prevlast Plenkovićevih protivnika u desnom političkom polju, i samo je pitanje kad bi uslijedilo njegovo detroniziranje: da li odmah ili „tek” u svibnju. Najmanje vjerojatna opcija Milanovićeve pobjede označila bi kraj supremacije HDZ-a u parlamentarnoj areni, kao što je pobjeda Kolinde Grabar Kitarović protiv Josipovića prije pet godina bila najava kraja SDP-ove parlamentarne većine.

To bi, također, bila naznaka da u Hrvatskoj još neko vrijeme neće biti moguća opcija „velike koalicije”, jer bi takvo što Milanović kao predsjednik sustavno sprečavao. To je, međutim, samo kratkoročna politikantska računica.

Na ključno pitanje – koja je dodana vrijednost ovih izbora – odgovor je jednostavan i žalostan.

Nema je, nema naznaka da bi nakon ovog izbornog kruga Hrvatska mogla u političkom smislu postati konsolidiranija i bolja, nema nade da bi nakon izbora jednog od troje kandidata, koji na ovim izborima imaju neku šansu, hrvatski građani mogli prepoznati da se investiranje u instituciju predsjednika Republike isplatilo, kao Austrijancima, koji nakon Van der Bellenovog briljantnog kriznog upravljanja državom niti ne pomišljaju da bi predsjednik bio nepotreban ili da bi ga trebalo birati na drukčiji, jednostavniji i jeftiniji način.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera