Novi pravci turske vanjske politike

Zvaničnici turske Vlade počeli su s pripremama terena za moguće promjene u vanjskoj politici (Screenshot)

Piše: Omar Kush

Nedugo nakon što su Turska i Izrael objavile kako je postignut sporazum o obnovi odnosa kojim se okončavaju tenzije i normaliziraju politički odnosi između dvije države, uslijedilo je saopćenje Kremlja da je predsjednik Recep Tayyip Erdogan uputio pismo u kojem se izvinio ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu zbog obaranja ruskog bombardera Su-24, izrazio saučešće porodici poginulog pilota te iskazao spremnost da uloži sve što je potrebno kako bi se tursko-ruski odnosi vratili u normalu.

Ova dva poteza smatraju se veoma bitnim pokazateljima novih trendova i promjena u vanjskoj politici Turske, koji za turske zvaničnike predstavljaju nužan odgovor na vanjske izazove i nove potrebe koje nameće razvoj dešavanja u regionu, zatim unutrašnja situacija u Turskoj tokom pet proteklih godina te pojavljivanje pokazatelja zastarijevanja dominantne političke orijentacije na vanjskom planu.

Zvaničnici turske Vlade počeli su s pripremama terena, politički i medijski, za moguće promjene u vanjskoj politici, dok lideri opozicionih stranaka smatraju da su takvi potezi Vladinih zvaničnika u velikoj mjeri zakašnjela reakcija te da su bili primorani tražiti izlaz kojim bi se opravdali očekivani zaokreti u turskoj regionalnoj ulozi. Također, navedeno bi trebalo opravdati i odstupanja od važnih stavova i izjava, što predstavlja nove potencijalne povrede crvenih linija koje su zacrtali lideri Partije pravde i razvoja, a tiču se odnosa s Rusijom, Sirijom, Izraelom i Egiptom.

Zaustavljanje ‘unutrašnjeg mira’

Možda pravac koji je Turska slijedila u vanjskoj politici, barem u proteklih pet godina, nije pružio mogućnost ovoj državi da učini značajnije iskorake kada je riječ o problemima u regionu, premda je generirao stavove po kojima se Turska diferencirala od svojih saveznika u pogledu regionalnih pitanja. Arapske revolucije dovele su do značajnih geopolitičkih promjena na Bliskom istoku, a njihove refleksije i reperkusije su se odrazile i na mnoge države u susjedstvu i proširili se na druga područja u svijetu. Širenje opsega i utjecaja takvih dešavanja ostavilo je najviše traga na Tursku, s obzirom na njenu geografsku blizinu arapskom regionu te zbog historijskih, kulturoloških, društvenih i političkih relacija koje povezuju ovu državu s ostalim arapskim državama.

Turska vanjska politika poznavala je brojne i različite diskurse u pogledu odnosa prema arapskim državama, naročito nakon izbijanja arapskih revolucija. Turska uloga tada počinje bilježiti postepeni uspon, nakon što su revolucije u Tunisu i Egiptu ostvarile uspjeh u svrgavanju diktatora sa vlasti. Na sceni su se pojavile pretpostavke za generalizaciju obrasca djelovanja AKP-a u demokratskim promjenama i ekonomskom razvoju, posebice s dolaskom stranaka i pokreta s islamskim predznakom na vlast u obje ove države. Percepcije tih stranaka podudaraju se s usmjerenjem AKP-a, međutim, određeni faktori onemogućili su daljnji kurs revolucija, a na vlast su iznova došle snage kontrarevolucije, uz međunarodne intervencije, što je dovelo do mijenjanja svih računica i stavova.

Turski stavovi razlikovali su se od stavova njenih saveznika u NATO savezu, posebno kada se radi o sirijskom pitanju, zatim stavu prema dešavanjima u Egiptu te palestinskom pitanju. To je Tursku uvelo u sferu gdje i sama postaje ciljana meta. Javljaju se izazovi na unutarašnjem planu, koji su rezultirali zaustavljanjem trenda “unutrašnjeg mira”. Dolazi do ulaska u unutrašnji rat s borcima Kurdistanske radničke partije, koju turska smatra terorističkom organizacijom. U isto vrijeme jačaju sposobnosti sirijskog ogranka ove stranke, odnosno Partije demokratskog jedinstva, i njihovi pokušaji jednostranog nametanja federalnog uređenja na sjeveru Sirije, što bi značilo uspostavu male kurdske države. Takvom državom vladala bi ova stranka i njene milicije, koje dobijaju logističku podršku Amerike i Rusije, i to bez presedana. Uz sve navedeno, raste i opasnost od organizacije Islamska država Irak i Levant, posebno u graničnim oblastima, dok je ova organizacija izvela i neke od bombaških napada u pojedinim gradovima i selima unutar Turske.

Turskoj nije trebalo dodatno zatezanje odnosa s Rusijom nakon što su se odnosi između dvije države naglo pogoršali kao posljedica obaranja ruskog borbenog aviona Su-24 od turskih zračnih snaga 24. novembra prošle godine, nakon što je Rusija ušla u rat u Siriji s ciljem da brani svoje interese i diktatorski režim Bashara al-Assada. Navedeno je dovelo do toga da se unutar vladajuće AKP, ali i od opozicije, pojave pozivi na provedbu nužnih promjena u turskoj vanjskoj politici, kako bi postala više realistična i imala pragmatičan pristup. Također, takva politika bi trebala raditi na tome da “smanji broj svojih suparnika i poveća broj prijatelja” u regionu.

Princip ‘zaobljenih uglova’

Unutar turskih političkih i medijskih krugova u posljednje vrijeme je bilo jasnih znakova koji ukazuju na promjenu smjera u vanjskoj politici i njenim granicama, uz stavljanje naglaska da to neće biti više od “ispravke pravca, a ne odstupanje od njega”. Turski nacionalni interesi nalažu da se to učini, što je pratilo i pojašnjenje koliku će koristi takvi potezi donijeti državi. Jedan od turskih zvaničnika primijetio je da će popravljanje odnosa s Rusijom, Irakom, Iranom, Egiptom i Sirijom vratiti Turskoj komercijalne prihode, čija vrijednost nadilazi 36 milijardi dolara.

Najjasniji znakovi nužnog unošenja promjena u tursku vanjsku politiku dolaze u izjavama zamjenika turskog premijera Numana Kurtulmusa, koji je definirao četiri centralna pitanja, od kojih je najznačajnije pitanje Sirije, pored pitanja Rusije, Evropske unije i Izraela. Izgleda da će se u kratkom vremenskom roku uvesti niz promjena u tursku vanjsku politiku, oslanjajući se na habitus političkoga intelektualizma, koji počinje od spoznaje nužnosti povrataka politici realizma i pragmatizma u bavljenju problemima i krizama u Turskom okruženju te da se tursko zvanično razumijevanje mora razvijati na temelju toga da je čitav svijet ušao u razdoblje velikih sukoba. Turska nema dovoljno snage za rješavanje svih tih probleme, a zadatak ove države je da “olakša borbe u zonama sukoba u turskom okruženju, u najmanju ruku da ublaži ono što se tiče same Turske u pogledu sukoba gdje Turska predstavlja jednu od strana”.

Nema sumnje da su granice promjena u vanjskoj politici i njihove pretpostavke u velikoj mjeri ograničene turskim sistemom koaliranja u regionu i njegovog redefiniranja, što će voditi potrazi za novim regionalnim partnerima te normalizaciji i obnavljanju zahladnjelih ili pogoršanih odnosa s nizom zemalja u regionu, ili, u najmanju ruku, ublažavanjem tenzija te vraćanje principu “zaobljenih uglova” u sukobima s njima.

Navedeno se manifestiralo u normalizaciji odnosa između Turske i Saudijske Arabije, nakon čega su i odnosi između Turske i Ujedinjenih Arapskih Emirata vraćeni u normalne tokove. Bitno je promijeniti kontekste normalizacije i podići je na nivo višestruke saradnje između Turske i Saudijske Arabije, UAE-a, Katara i ostalih država Arapskoga zaljeva, čime bi se suprotstavilo projektu iranske dominacije u regionu.

Postojala je nada da će poboljšanje odnosa sa Saudijskom Arabijom i UEA-om dovesti do poboljšanja odnosa s Egiptom, međutim, izgleda da Ankara još uvijek nije promijenila svoj stav kada je riječ o egipatskom režimu. Turska još uvijek smatra da je bilo “kakvo miješanje u volju naroda prevrat”. Međutim, to je ne sprečava da radi na uspostavljanju trgovinskih veza s Egiptom, kao i da je “moguće raditi na razvijanju političkih i ekonomskih odnosa, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da će takav napredak u odnosima biti u interesu oba naroda”, kako to vidi turski premijer.

‘Nivo koji i dolikuje’

Izgleda da će pitanje odnosa s Egiptom biti najteže definirano i rezervirano u pogledu normalizacije, s obzirom na turski stav te odsustvo bilo kakvog odgovora režima Abdel Fataha al-Sisija kada je riječ o onome što nalaže normalizacija odnosa između dvije zemlje. Postignut je i sporazum o pomirenju s okupatorskom državom Izrael i normalizaciji odnosa, što seže do te mjere da je Turska podigla veto koji je ranije nametnula na izraelsko učešće u vojnim manevrima NATO-a.

Pomenuti sporazum sadrži – pored odštete i izvinjenja – središnje rješenje između podizanja izraelske blokade nad Pojasom Gaze i između pronalaženja formule ili modela da opsada ostane na snazi. U javnost su procurile informacije o spremnosti Izraela da prihvati pripreme za očekivanu posjetu Erdogana Pojasu Gaze i u isto vrijeme dozvoli da u Gazu uđe humanitarna pomoć, nakon što bude pregledana. Turska će se zauzvrat obavezati da će kontrolirati kretanje lidera Hamasa u Turskoj.

Pojedini analitičari prave vezu između obznane sporazuma o pomirenju s Izraelom i očekivanog pomirenja s Rusijom, s obzirom da je prva uvod u drugu, iako Ankara stavlja popravljanje odnosa s Moskvom na vrh svojih prioriteta. Navedeno tumače pozitivnim reakcijama koje je Turska nedavno poslala, počevši od sudjelovanja na proslavi Nacionalnog dana Rusije, koji organizira Ruska ambasada u Ankari, zatim pisma s čestitkom kojeg je Erdogan uputio Putinu. U tom pismu je izrazio želje da se “veza između dvije države vrati na nivo koji i dolikuje”, pa sve do Erdoganovog pisma Putinu u kojem se daje znak za početak normalizacije rusko-turskih odnosa. Prvi plodovi toga su prihvatanje Kremlja da primi u posjetu turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua.

Možda pretpostavke i granice promjena u turskoj vanjskoj politici obuhvataju sva spomenuta pitanja, zbog čega su pod velikim upitnikom zbog ustupaka i srednjih rješenja koje trebaju dati sve strane. Stoga se konstantno pojavljuje dilema vezano za cijenu koju Turska treba platiti kako bi zauzvrat dobila normalizaciju odnosa s Rusijom, Izraelom, Egiptom i Sirijom.

‘Braća se ubijaju bez razloga’

Pomenuto nužno vodi pitanju Sirije, budući da je to najteži i najkompliciraniji problem u regionu. Ministar vanjskih poslova Turske je izrazio spremnost svoje države da se nosi s rezultatima političkog rješenja u Siriji bez da postavi bilo kakve uvjete, što nije bio slučaj u prošlosti. Pored toga, predsjednik turske Vlade naglasio je u svojim posljednjim izjavama da je nužno zaustaviti rat u Siriji, u kojem se “braća ubijaju već pet godina bez razloga”. Međutim, on nije, u skladu sa svojim običajem, govorio o nužnosti odlaska Assada kao turskom uvjetu za rješavanje krize.

Također, mnogo je implicitnih izjava od turskih zvaničnika vezano za zajedničke crte između Rusije i Irana po pitanju Sirije, što se, prije svega, manifestira u održavanju cjelovitosti sirijske države, kao i da se ne dopusti uspostavljanje kurdskog entiteta na njenoj teritoriji. Ostaje da promjene u turskoj vanjskoj politici definiraju turski interesi prije svega, a njeni ekonomski i geopolitički interesi inicirani su iz razumijevanja turskog položaja i uloge u regionu i umreženosti njenih relacija sa svim državama regiona i svijeta. Nastavak ekonomskog turskog prosperiteta povezan je s pretpostavkama stvarne političke promjene i slijeđenja politike proširivanja i centralnog pozicioniranja u regionu te udaljavanja od bilo kakve regionalne izolacije.

U skladu sa svim navedenim, brze i radikalne promjene neće se dogoditi u doglednoj budućnosti, zbog toga što složenost situacije u regionu i zahtjevi turske nacionalne bezbjednosti čine da su takve promjene uvjetovane postepenošću i preciznim kalkulacijama, u kontekstu u kojem se različite strane čvrsto drže svojih političkih stavovi, usklađenih s usmjerenjem njihovih sistema, interesima i sigurnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina saopćio je da se predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan izvinio zbog rušenja ruskog borbenog aviona, u pokušaju da obnovi veze između dvije zemlje koje su narušene u novembru.Gost u studiju Al Jazeere je Ešref Kenan Rašidagić, profesor na Međunarodnom univerzitetu Burč i Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.  

Published On 27 Jun 2016
Više iz rubrike Piše
POPULARNO