Jad i beščašće Evrope

Neke postupke bliske uputstvima 'himmlerčića'  s Twittera možemo vidjeti po europskim kolodvorima, piše autor (EPA)
Neke postupke bliske uputstvima 'himmlerčića' s Twittera možemo vidjeti po europskim kolodvorima, piše autor (EPA)

Piše: Josip Antić

Tip se zove Sebastjan Erlah, državljanin je Slovenije i čim vam ispričam zašto ga spominjem možete ga slobodno zaboraviti. Kao osoba važan je koliko i spominjanje mraka da biste shvatili važnost dana, bolesti da biste razumjeli zdravlje. Mislite da pretjerujem?

Dakle taj stanoviti S.E. (33), kojem je, eto Svevišnji bio milostiv pa ga uprizorio u zbilji u kojoj ne samo da ima siguran krov nad glavom, nego i vremena da baljezga na društvenim mrežama, prije koji dan u Twitter raspravi u povodu izbjegličke kalvarije, zapisao je kako bi u migrante koji se približe njegovoj državnoj meji trebalo pucati čim joj se približe na 500 metara.

Da ne bude zabune, rasprava se povela kad se na Twitteru pojavio prijedlog kako u Sloveniju treba pustiti migrante samo kršćanske vjeroispovijesti. Na to je dotični dopisao kako bi on bio „još radikalniji“, naime pucao bi bez obzira na nacionalnu pripadnost očajnika koji iz središta svjetskih ciklona bježe prema Zapadnoj Europi vjerujući kako ih tamo čeka spas.

Doslovan citat, koji kao da je prepisan iz kakve Himmlerove kratke zabilješke nadobudnim zapovjednicima konc-logora glasi: „dopustiti da se granici približe na 500 metara, a sve ostalo ustrijeliti. Bog će već znati koji su njegovi“.

Neke postupke bliske naputku tih ‘himmlerčića’  s Twittera možemo vidjeti po kolodvorima europskih država. 

Prije dvije godine spomenuti diplomirani teolog s kalašnjikovom u Sloveniji je dobio nagradu „za promicanje demokratskih i europskih vrijednosti na kojima je utemeljena Slovenija“.  Ista će mu, kako javljaju slovenski mediji, biti oduzeta, a dobit će i izgon iz Janšine Slovenske demokratske stranke, čiji je član.

‘Konačno rješenje’

Sad vam je, nadam se jasno, zašto S. E. teško zaslužuje da ga se spomene i u najsitnijoj fusnoti nikad dovršene sveeuropske enciklopedije jada i beščašća – beznačajan je čak i u tom. Ali to se ne bi moglo reći za opću europsku klimu unutar koje se takvi tipovi javljaju.

Nije riječ o tome da ćete u svakoj zemlji pronaći izvjesnu količinu poluanonimnih „eseovaca“, koji zabrinuti za bijelu i kršćansku Europu sugeriraju „konačno rješenje“ izbjegličke (a valjda i generalno useljeničke) problematike.

Riječ je o tome što neke postupke bliske naputku tih „himmlerčića“  s Twittera možemo vidjeti po kolodvorima europskih država. Spominjati sve ružne scene – od Makedonije, preko Mađarske, Češke – na ovom mjestu nema smisla, a gotovo je izvjesno da se dok pišem ovaj tekst nešto slično upravo zbiva.

Čini mi se da je važnije osvijestiti da takvim akcijama, prije negoli policajci zasuču pendreke (u nekim zemljama izvlačilo se i oružje), neki tipovi u sivim skupim odjelima, poput onoga što ga nosi mađarski premijer Viktor Orban, učine riječima ono što će „organi reda i gonjenja“ učiniti koji trenutak kasnije. Ili to već čine.

Mađarskog lidera ne spominjem slučajno. Nakon EU susreta na vrhu izjavio je kako razmišlja o gradnji zaštitnog zida prema Hrvatskoj, jer Mađari zbog „iskustava s otomanskom vladavinom ne žele ‘previše’ muslimana u svojoj zemlji“. Sličnu religijsku selekciju provodi i Slovačka.

Gotovo istodobno u Češkoj su izbjeglice označavali brojevima, što je praksa koja je u europskim prostorima zadnji put viđena u danima kad su „označavanje“ u koncentracijskim logorima primjenjivali nacisti. Češka policija, poslije je tvrdila kako je riječ o „uobičajenoj praksi u kaotičnim situacijama, kako se djeca ne bi odvajala od majki“.

Na pritisak javnosti odustali su od „žigosanja“. Sad lijepe trake oko zgloba. U drugim zemljama koje se trenutno nisu našle na glavnom putu izbjeglica nemoć Europe da se suoči s krizom, pretvara se u kafkijansko- birokratski labirint.

Birokratska klopka

Dan nakon što je S. E. punio mašingeveru za migrante, slovenska ministrica  unutarnjih poslova Vesna Gyorkos Žnidar na domaćoj televiziji pričala je kako je Slovenija potpuno spremna na doček izbjeglica, osim što nije htjela govoriti o kapacitetima. Vođa Civilne zaštite rekao je da bi mogli smjestiti čak više od 5.000.

Osobe koje budu u Sloveniji tražile međunarodnu pomoć, odnosno status, moći će ostati, a ostale se prema Zakonu o strancima, vraća. Dakle, nema tranzita. Moji osobni prijateljski kontakti, pak kažu, kako osim aktivista nevladinih udruga, većina Slovenaca  misli da su migranti trebali ostati tamo odakle su i krenuli ili da ih je trebalo staviti u izbjegličke centre do kraja njihova rata. Hraniti ih i onda ih lijepo isporučiti natrag. Tu humanizam počinje i završava, a Slovenija, pritom, nije nikakav poseban primjer.

U Hrvatskoj, mojoj matičnoj državi, propisi su takvi da se izbjeglice (azilante) i strance pod supsidijarnom zaštitom ne smije pojedinačno primati. Pravni eksperti kažu kako je riječ o pravoj birokratskoj klopci za sirijske i druge izbjeglice. Hrvatska politika nije otvoreno ksenofobna poput mađarske, slovačke ili češke politike, ali sigurno nije  jedna od država koja je spremna pomoći u većem opsegu ljudima koji traže spas od rata i bijede u njihovim domovinama.

Službene su brojke o planiranom broju ljudi kojima će Hrvatska pružiti azil temeljem kvota Europske unije malene i zasad je riječ o tek 550 ljudi koji će se prihvatiti do kraja 2016. iz kampova u Italiji i Grčkoj.

Svi oni će biti smješteni isključivo u državnim prihvatilištima i Vlada ne predviđa mogućnost povećanja broja ljudi, pa onda ni njihov smještaj kod građana koji bi bili voljni pomoći, primjerice, sirijskim izbjeglicama da započnu novi život na sigurnom.

Ružnih izjava, postupaka, teških i simbolički mučnih scena, birokratskih mrtvih uzlova, ne manjka ni na jednom od krakova u kojima meandrira velika rijeka izbjeglica: od njihova biblijski dramatičnog prelaženja Mediterana do kopnenih kalvarija koje prelaze plaćajući u tisućama eura krijumčarima prelaske granice.

U Mediteranu, matičnom moru svih svjetskih ideja o uljudbi, utopilo se dosad 2.500 migranata; slika skvrčenog utopljenog trogodišnjeg Aylana Kurdija, barem meni,  simbolički je emotivno nadrasla  onu s Raspetim, koja nas dočekuje u kršćanskim crkvama. Zvučalo to nekom blasfemično ili ne. Isus Nazarećanin imao je vremena odrasti, dosegnuti zrelost, podijeliti radost života i svjesno odabrati smrt. Dječaku Aylanu je bilo uskraćeno sve to i potpuno je nevažno kojem su se Bogu obraćali i na kojem jeziku su svoje molitve uputili u noći stradanja on i njegova obitelj (od koje je ostao živ samo otac, majka i stariji brat također su se utopili). Ako vjerujete, Bog je jedan – uljudba isto tako. Ako ne vjerujete, ništa se ne mijenja.

Kriza koju proživljavaju izbjeglice iz Sirije nipošto nije samo njihova. Ona je istodobno teška i duboka kriza Europe.

Pritom ne želim uopće umanjiti težinu problema, kako onu ekonomsku (Hrvatska jedva može omogućiti pristojan život većem dijelu vlastita stanovništva), tako i onu kulturološku, proizašlu iz sraza načina života i svjetonazora koji se dosad u dobrom dijelu Europe nisu našli u toliko bliskom dodiru. Koliko smo učinili da se tome naučimo? 

No, da bi se uopće pristupilo toj razini, za početak je unutar same Europe potrebno raščistiti temeljne pojmove. Uz čitav niz političkih i strateških jedan od temeljnih je razvijanje svijesti o tome kako kriza koju proživljavaju izbjeglice iz Sirije nipošto nije samo njihova. Ona je istodobno teška i duboka kriza Europe i temelja njene uljuđenosti, izrasle na teškim i bolnim povijesnim traumama.

Humaniji pristup

Mađari bi se tako mogli prisjetiti kako ih je Europa primala nakon intervencije SSSR-a 1956., Slovenci bi se mogli sjetiti kako su ih Srbi udomili kad ih je Hitler protjerao iz njihovih kuća, Hrvati dana kad su s vrećicama pred velikosrpskim fašizmom bježali iz Vukovara…  

Ako to baš treba reći, građani Europe, prije svega zbog njih samih, trebali bi reagirati na dosad u demokratske i kršćanske vrijednosti zakamuflirane „eseovce“ koji bi streljali migrante (mislim da je to prava definicija)  i tražiti od političara da traže rješenja primijenjena civilizacijskim opredjeljenjima na kojima je Unija ne samo deklarativno i građena.

Da umjesto nebuloznih priča o „traumama iz otomanskih dana“ postoji ljudskiji (da ne kažem „kršćanskiji“) pristup svjedoči vijest na koju sam naišao gotovo istodbno dok su društvene mreže bile pretrpane slikama malenoga Aylana.

Dok je policajac s turske plaže prenosio njegovo zgrčeno i izmučeno tijelo do mrtvozornika, dotle je obitelj Christophera Catrambonea po Mediteranu spašavala njegove sunarodnjake. Nisu to činili samo kao volonteri, nego su uložili osam milijuna dolara vlastitog novca i formirali privatni spasilački tim. Dok se europski lideri međusobno nadmudruju o tome kako raspodijeliti izbjeglice, Catrambonei organizirani u MOAS (Migrant Offshore Aid Station) od 2013. godine s tim timom plove Sredozemljem i spašavaju migrante – prošlog mjeseca spasili su 3.000 osoba.

Zato, ako što trebate zapamtiti iz ovoga teksta, neka to bude prezime Catrambone. Oni su dan Europe, ne zato jer nisu štedjeli novaca, nego prije svega zato jer su na poziv za pomoć odgovorili tako da su je pružili. Znam da ih, sukladno mogućnostima ima i u Mađarskoj, Srbiji, Češkoj, Hrvatskoj…. Da ih je više takvih, mali Aylan i njegova obitelj danas bi bili među nama. A oni koji su već među nama, osjećali bi se kao ljudi. Način na koji smo ih dočekali pokazuje da ih, kad im i pomažemo, u najvećem broju slučajeva tako ne doživljavamo. 

O tome se radi – ni o čemu drugom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Evropa se suočava s izbjegličkom krizom bez presedana. Svijet ovih dana prati kako hiljade ljudi s Bliskog Istoka i Afrike pokušavaju ući u Evropu. Većina njih, u Njemačku. Evropska unija spremna je zasada ponuditi azil samo ljudima iz Sirije. Svi oni koji dolaze iz zemalja u kojima uistinu ne postoji prijetnja političkog progona, mogli bi […]

Više iz rubrike Piše
POPULARNO