Neugodan miris parka Gezi

Prerano je da se u potpunosti shvati priroda protesta u parku Gezi i da se predvide potencijalne političke implikacije (Reuters)

Piše: Umut Ozkirimli

U zadnje dvije sedmice mnogo se pisalo s ciljem objašnjavanja talasa protesta koji je zahvatio Tursku – većina napisanog zasnovana je na prenagljenim analogijama, banalnim i plitkim osvrtima, zastarjelim teorijama zavjere i ogromnom dozom maštarija.

Kao što je to uvijek slučaj sa većinom društvenih dešavanja, još uvijek je prerano da se u potpunosti shvati priroda protesta u parku Gezi, a pogotovo da se predvide potencijalne političke implikacije ovih protesta.

Pa ipak, možemo dati preliminarne analize određenih aspekata protesta, pozivajući se na izjave određenih sudionika koji su odigrali glavnu ulogu u pomenutom događaju.

Jedan takav aspekt, koji je većina komentatora zanemarila, jeste antielitizam, ili „krajnji populizam“, koji pokazuju pristalice premijera i sam Erdogan u medijima, koji su ponovo oživjeli staru podjelu na „bijele Turke“ i „crne Turke“.

Ova podjela vodi porijeklo iz 1980-ih, kada su novinari upotrijebili izraz „bijeli Turci“ da označe urbanu buržoaziju koja je postajala sve brojnija. Ovaj izraz je imao jasan prizvuk elitizma i isključivosti, i označavao je podjelu na tzv. kemalističke sekulariste  i tzv. antikemalističke „islamiste“.   

Ni „crni Turci“ nisu osjećali grižnju savjesti zbog pravljena ove razlike. Upravo je premijer Erdogan izjavio u intervju, još 2003. godine: „U ovoj državi prisutna je segregacija. Podijeljena je na bijele Turke i crne Turke. Vaš brat Tayyip pripada grupi „crnih Turaka“.

Ideološki i kulturni razdor

Izraz „bijeli Turci i crni Turci“ ubrzo je postao šifra za ideološke i kulturne razdore za vrijeme ere AKP-a. Sada se podjela zasniva na razlikama u stilu života, i na jednoj strani je urbana, zapadnjački orijentisana, obrazovana i relativno bogata klasa, a na drugoj ruralne, nepismene, zaostale i siromašne mase.

Rasizam je često popraćen elementom šovinizma u pitanjima socijalne države, jer elite više nisu spremne da dijele svoj prosperitet sa siromašnim masama.

Klasni rasizam sadržan u ovoj podjeli u određenim slučajevima je pomiješan sa jakom dozom biološkog rasizma, što ilustruje neslavni slučaj Minee Kirikkanate, koja je u članku koji je napisala u julu 2005. godine pisala o crnim Turcima „koji imaju kratke noge, dlakave i duge ruke, koji stalno nešto žvaču, podriguju i češu se“.

Rasizam je često popraćen elementom šovinizma u pitanjima socijalne države, jer elite više nisu spremne da dijele svoj prosperitet sa siromašnim masama.

Protesti u parku Gezi pokazali su nam da je ova razlika dublja i raširenija nego što smo mislili i da je elitizam bijelih Turaka kreirao vlastitog Frankeštajna – populizam crnih Turaka.

Erdoganovo oslanjanje na slikovito predstavljanje potlačene, a ipak poslušne većine štovatelja zakona, samo po sebi nije iznenađujuće.

„Mi smo stranka koja je dobila 21,5 miliona glasova. Gotovo 50 posto. Zar ne bismo mi trebali imati posljednju riječ [u slučaju parka Gezi]?“, izjavio je Erdogan u intervjuu koji je prikazan na televiziji 2. juna. Ova izjava sadržavala je prikrivenu prijetnju ciframa usmjerenu prema demonstrantima.

„Oni koji kažu da vjeruju u demokratiju nisu iskreni. Ono što ovdje vidimo je prevlast manjine nad većinom“, tvrdio je on nekoliko dana kasnije.

No mali je broj onih koji su mogli predvidjeti da će Erdoganove  kasnije izjave poprimiti moralistički i otvoreno pogrdan ton. Ponovo su kamen spoticanja bili stil života i kultura. „Ukoliko osoba konzumira alkohol, to znači da je alkoholičar“, zaključio je u istom intervjuu, kada su ga pitali da prokomentariše novi kontroverzni zakon o alkoholnim pićima koji su neki doživjeli kao napad na svoj stil života i koji je naveden kao jedan od uzroka demonstracija u parku Gezi.

Pitanje smrada

A zatim se pojavilo pitanje „smrada“. Da, smrada. Okupirani park Gezi neugodno je mirisao, zaključio je premijer Erdogan, koji se nije ni trudio da sakrije svoj prezir prema demonstrantima.

„Zanimljivo je“, rekao je 13. juna, „da je park Gezi, i govorit ću otvoreno zarad pitanja okoliša, pun smeća. Zaudara na urin. Neki ovdje vrše nuždu [upotrijebio je vjerski nabijen izraz ‘buyuk abdestini yapmak’]“.

Novinar i istraživač napisao je na Twitteru: „Bio sam u parku Gezi dva sata, posmatrao sam. Nema potrebe da policija baca suzavac. Oni koji su tamo dobit će tuberkulozu zbog prljavštine i smrada. Veoma loše.“

No, ne i oni pravi, iskreni. Oni koriste toalete u obližnjim hotelima, na taj način uvode moralnu hijerarhiju među „čistima“, dakle i iskrenima, i „prljavima“, dakle neiskrenima.

Pristalice AKP-a brzo su usvojile diskurs svojih lidera. Tako je karikaturista Hasan Kacan tvrdio (u svjetlu sastanka sa premijerom 12. juna) da zna šta se tamo dešava jer mu je tamo sin. „Nema tuša, nema hrane. Užasno zaudara na urin. Park Gezi više nije mjesto na kojem čovjek može živjeti.“

Novinar i istraživač napisao je na Twitteru: „Bio sam u parku Gezi dva sata, posmatrao sam. Nema potrebe da policija baca suzavac. Oni koji su tamo dobit će tuberkulozu zbog prljavštine i smrada. Veoma loše.“

Drugi su upotrijebili jaču „ironiju“. „Higijena u parku Gezi je ispod indijskih standarda. Oklopna vozila koja koriste specijalne policijske jedinice trebala bi doći i ispaljivati vodu prije nego se pojavi epidemija“, napisao je na svom Twitter profilu aktivista i osnivač organizacije civilnog društva, poznat po pružanju otpora vojnom pokroviteljstvu 8. juna na satiričan način.

Pa ipak, ni ironija ni satira ne mogu prikriti prezir. Upravo zbog tog je besmisleno dovoditi u pitanje istinitost ovih tvrdnji.

Naposlijetku, jezik koji upotrebljavaju premijer i njegove pristalice – „crni Turci“ – ne razlikuje se od jezika Minee Kirikkanat, koja se žalila na „islamistanske mesoždere“, tj. crne Turke koji roštiljaju u parkovima.

„Politika neugodnog mirisa“ je stari problem u novom ruhu, borba između elitizma i antielitizma (zamaskiranog u dobroćudni populizam) koje se vodi oko simbolički i ideološki nabijenog polja kulture i stila života.

To se također ogleda u klasnom sastavu demonstranata u parku Gezi. KONDA, kompanija za ispitivanje javnog mnijenja, provela je istraživanje na uzorku od 4.411 ispitanika 6. i 7. juna i došla do saznanja da je većina demonstranata obrazovana i urbana, 35 posto ispitanika su završili srednju školu, u poređenju sa cifrom od 27 posto, turskim prosjekom.

Protesti se trebaju protumačiti kao rano upozorenje, slutnja takoreći, koja na vidjelo iznosi otrovnu prirodu diskursa „bijelih Turaka protiv crnih Turaka“.

Štaviše, 52 posto ispitanika su zaposleni a 37 posto su studenti, naspram 35 posto i 7 posto, što je prosjek u Turskoj. Upravo zbog ovih karakteristika oni su bijeli Turci u očima pristalica AKP-a, čiji su strahovi da će bijeli sekularisti preuzeti vlast ponovo probuđeni.

U ovom kontekstu, smatram da se ovi protesti trebaju protumačiti kao rano upozorenje, slutnja takoreći, koja na vidjelo iznosi otrovnu prirodu diskursa „bijelih Turaka protiv crnih Turaka“.

Protesti nas podsjećaju da su strukture moći koje stoje iza ovih oznaka, a zapravo i same oznake samoobnovljive; da internalizacija ovih diskursa od strane „žrtava“ i njegova daljnja upotreba za političke svrhe vode do njegove reifikacije i reprodukcije; da crni Turci, „potlačeni“, mogu biti jednako prezrivi, i ponekad rasisti baš kao u njihovi „ugnjetavači“.

Dvije strane 

Najvažnije od svega, protesti nam pokazuju da suprotno pretpostavkama bijelih Turaka koji su glavni uzrok problema, crni Turci nisu po pravilu antisistemski orijentisani, već sasvim konformistički kada je u pitanju kontrola države i njenih ideoloških aparata, ukoliko postoji mogućnost da ih se pozove da sprovedu vlastitu agendu.

Šta god bilo po srijedi, ne smijemo dozvoliti da nas zavara identitet ili društveni status onih koji upotrebljavaju diskurs bijelih Turaka protiv crnih Turaka, jer su elitizam i antielitizam dvije strane istog novčića. Moramo biti jednako revnosni u borbi protiv fanatičnog elitizma i krajnjeg populizma (i najnovije inkarnacije ovog posljednjeg u obliku trenutne politike neugodnog mirisa).

Kako kaže Patrick Suskind u romanu “Parfem”: “Mirisi imaju moć uvjeravanja snažniju od moći koje imaju riječi, pojave, emocije, ili volja.  Od moći uvjeravanja koju posjeduje miris ne možete se braniti, on ulazi u nas kao što zrak ulazi u pluća, ispunjava nas i u potpunosti nas prožima. Tome nema lijeka.“

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera