Orijentalizam uzvraća udarac

Izgleda da predstavnici medijskog orijentalizma vjeruju da „muslimani demokrate ne mogu biti muslimani“ (EPA)

Piše: Ertan Aydin

U posljednje vrijeme postoji primjetna ironija u zapadnjačkom novinarskom diskursu o turskoj politici i demokratiji: Mediji koji imaju suprotstavljene stavove o američkoj politici i svjetskim pitanjima, poput Fox Newsa i New York Timesa, u člancima i mišljenjima se slažu da je savremena Turska ugnjetavačka i konzervativna policijska država, kojom proizvoljno, po ličnom nahođenju upravlja izabrani premijer.

Marc Champion iz Bloomberg Newsa je objavio da premjer Recep Tayyip Erdogan ima „tajni plan“ da turske demokratsko-liberalne zakone preobrati u islamske i diktatorske. Tim Arango i Ceylan Yeginsu iz New York Timesa, slažu se sa ovom analizom tajnog diktatorskog plana, dodajući u pokroviteljskom maniru da je ponašanje Turske relativno civilizovano jer vlada drži do svog „imidža u inostranstvu“, te se ne obračunava sa opozicionim grupama u toj mjeri u kojoj inače bi.

U ovom stavu je sadržana pretpostavka da turski zvaničnici uopšte ne bi držali do demokratije, građanskih prava ili vladavine zakona kao vrijednosti do kojih im je stalo, da im nije stalo do slike koju Turska šalje o sebi u inostranstvo. Izgleda da se malo tog promijenilo od vremena kada je William Gladstone u svoj dnevnik upisao sarkastični komentar „Turski ustav!“ nakon što je od njega došao proglas o osmanskom ustavu. Da je William Gladstone, simbol evanđeoske kršćanske islamofobije i britanskog imperijalizma, danas živ, mogao bi na Twitteru napisati „Muslimanska demokratija!“.

Zašto mediji ponovo imaju orijentalistički  pristup spram turske demokratije? Odgovor na ovo pitanje prevazilazi stranačku opredijeljenost novinara ili njihove loše analitičke standarde.

Uspjesipod vlašću AKP-a

Trebali bismo se, prije svega, prisjetiti nekih činjenica o Turskoj koje se rijetko spominju u zapadnjačkim vijestima. Turski pravni sistem i politička kultura su u posljednjih 10 godina, upravo pod vođstvom vlada iz AKP-a, postali više demokratski. Da postoji tajni plan, bio bi to plan proširenja građanskih, vjerskih, kulturnih i zakonskih prava njenih raznolikih građana.

Razne borbe za socijalna, vjerska i kulturna prava iz 1990-ih – kao što je pravo na korištenje kurdskog jezika, ili pravo da se nose marame u javnosti- sve su uspješno okončane i sva pomenuta prava su ostvarena u posljednjih nekoliko godina. Što je još važnije, turski pravni i politički sistem je u proteklih 10 godina napredovao po svim mjerilima liberalne demokratije.

Masovne demonstracije u parku Gezi jednim dijelom su bile i odraz povjerenja u demokratski sistem, uvjerenja da će u Turskoj, i civilizovani i necivilizovani demonstranti uživati pravnu zaštitu i prava. Pet nesretnih smrtnih slučajeva za vrijeme protesta koji su trajali mjesec dana trenutno istražuje pravni sistem ove države, a policajci moraju objasniti uzroke tih smrti.

Nisu izrečene zatvorske kazne nijednom  demonstrantu, iako je na javnom dobru načinjena višemilionska šteta. Kao što je usput spomenuto u jednom članku u New York Timesu, Erdogan je razgovarao sa vođama protesta  u Gezi parku, i vlada je pristala na ispunjenje osnovnih zahtjeva demonstranata. U toku naredne godine, održat će se izbori u Turskoj na kojima će se slobodno takmičiti rivali u izborima za lokalne vlade, predsjednički ured i vjerovatno i ranim opštim izborima.

Islam i demokratija

Zašto su onda zapadnjački mediji u svom diskursu Tursku predstavili gotovo kao orijentalnu tiraniju? Odgovor na pitanje sadržan je u pretpostavci da muslimani, kao pobožni vjernici, nikada neće moći pomiriti svoje vrijednosti sa standardima liberalne višestranačke demokratije. Odatle dolazi nerazumijevanje i poricanje posljednjih deset godina turskog političkog iskustva, tokom kojih je konzervativna stranka ostvarila više demokratskih reformi od bilo koje druge stranke u modernoj turskoj historiji.

Tokom ovog perioda, sekularne i naizgled moderne političke stranke, i ljevičarske i desničarske, zagovarale su nacionalističku antizapadnjačku viziju turske politike. Ove stranke su demokratski liberalizam AKP-a predstavile kao ili izdaju sekularnog turskog patriotizma u ime „tajnog plana o međunarodnom islamizmu“, ili kao građansku diktaturu.

Razne borbe za socijalna, vjerska i kulturna prava iz 1990-ih – kao što je pravo na korištenje kurdskog jezika, ili pravo da se nose marame u javnosti- sve su uspješno okončane i sva pomenuta prava su ostvarena u posljednjih nekoliko godina. Što je još važnije, turski pravni i politički sistem je u proteklih 10 godina napredovao po svim mjerilima liberalne demokratije.

Prezir prozapadnjačkih sekularnih Turaka je razlog zbog kojeg se odbacuje bilo kakva javna diskusija o konzervativnim vrijednostima. Primjera radi, glasačko tijelo AKP-a željelo je da javnost progovori protiv abortusa koji se u Turskoj prakticira kao vid kontracepcije. Pravo žene na abortus nije ukinuto u Turskoj a odgovaranje od tog čina što rade konzervativni muslimani ne može se ni porediti sa strogim katoličkim teološkim stanovištem protiv abortusa. Pa ipak, kada je ministar iz AKP-a kritikovao ovu uobičajenu praksu, opozicione stranke su protestovale da su prava žena narušena.

Loši gubitnici?

Turski intelektualci i novinari iz opozicionih stranaka izmanipulisali su i potpomogli orijentalizam zapadnjačkih medija zbog vlastite koristi. Većina turskih intelektualaca bi lako mogla prepoznati zapadnjačke stereotipe o Turskoj,  a granice strpljena su im niske kada su u pitanju slike letećih ćilima, trbušni ples i orijentalna kupatila koji predstavljaju asocijacije na njihovo društvo, i znaju za zablude o narativima o orijentalnoj tiraniji i užasavajućim zatvorima koji su prikazani u filmovima poput Midnight Expressa.

Prezir prozapadnjačkih sekularnih Turaka je razlog zbog kojeg se odbacuje bilo kakva javna diskusija o konzervativnim vrijednostima. 

Ali nakon što su izgubili sedam uzastopnih izbora i na državnom i lokalnom nivou, i s malo nade da će pobijediti na bilo kojim od narednih državnih izbora, određeni dijelovi turske opozicije pokušali su se povezati sa medijskim orijentalizmom u demoniziranju i delegitimiziranju turske vlade koju predstavljaju kao „građansku diktaturu“ sa skrivenim islamističkim planom. Iako glavni zapadnjački mediji nikada ne bi citirali argument stranke Tea Party o Obaminom prikrivenom socijalizmu ili diktatorskom elitizmu, slične argumente o Erdoganovom prikrivenom islamizmu i diktaturi citiraju kao neoborive činjenice.

U jeku imperijalnog orijentalizma kojem se suprotstavlja muslimanski modernizam, britanski guvener Lord Cromer je izjavio da „Reformisani islam više nije islam.“ Izgleda da predstavnici medijskog orijentalizma vjeruju da „muslimani demokrate ne mogu biti muslimani“, i to je vremenom proizvelo ubjeđenje da konzervativni muslimani u Turskoj ne mogu biti dobre demokrate. Vrijeme je da se preispita politika ove pretpostavke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan predstavio je u Ankari paket demokratizacije, najopsežniji set ustavnih reformi od vremena osnivača Republike Kemala Ataturka. Premijer je rekao da predloženi paket uključuje širok spektar pravnih i administrativnih uredbi koje trebaju osigurati da Turska dosegne svoj cilj na putu ka naprednoj demokratiji. Predložene mjere tamošnji analitičari ne ocjenjuju kao historijske, […]

Published On 30 Sep 2013

Turska je postala zemlja kreditor, a visoki zvaničnici MMF-a u Washingtonu za Al Jazeeru govore o ekonomskom stanju u regiji i svijetu.

Published On 20 Apr 2013
Više iz rubrike Piše
POPULARNO