Medveščak donio zapadnjačku sportsku kulturu

Na utakmicu Medveščaka možete povesti i dijete, jer neće slušati vulgarno psovanje, niti će gledati navijačku tuču na tribinama (Sanjin Struki? / Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Negdje početkom osamdesetih, tek sam bio napunio dvadesetu, prvi sam put putovao u SAD kao igrač Cibone, koja je redovito išla na tadašnje “studijske turneje”. Iz današnje perspektive teško je objasniti kakva su to vremena bila, kakva je civilizacijska razlika postojala između socijalističke SFRJ i kapitalističkog SAD-a, kakva je razlika postojala između igranja košarke s ove i one strane oceana. Ukratko – ogromna.

SAD smo poznavali isključivo iz filmova, literature i glazbe, NBA isključivo iz priča, a o studentskoj košarci, makar smo na tim turnejama igrali sa sveučilišnim momčadima, nismo znali ništa. Globalizacija se nije ni naslućivala, internet kao medij za najbrži dolazak do informacija bio je čista znanstvena fantastika, čak ni Asimov ili Clark nisu ga bili predvidjeli…

Cijeli taj dugi uvod pišem da bih pokušao čitateljima približiti svoje uzbuđenje tim prvim posjetom SAD-u i posebno uzbuđenje zbog prvog odlaska u legendarni Madison Square Garden, gdje je bilo predviđeno gledanje NBA utakmice uživo.

Negdje početkom osamdesetih, tek sam bio napunio dvadesetu, prvi sam put putovao u SAD kao igrač Cibone, koja je redovito išla na tadašnje “studijske turneje”.

Koliko sam bio uzbuđen uoči tekme, toliko sam bio razočaran poslije tekme… Bio je početak sezone, igrali su Knicksi i Hawksi, i jedni i drugi tada su bili prosječni, utakmica je bila dosadna, gledalište poluprazno, a šokiralo me ponašanje gledatelja. Cijelo su vrijeme žamorili, hodali su po dvorani noseći hot-dogove i pića, natežući malu djecu koja su im spavala u naručju. Izgledalo je da nitko niti ne gleda utakmicu. Puno kasnije sam spoznavao, i napokon shvatio, što je to zapadnjačka sportska kultura.

Show, a ne sport

Vremenom sam se i sam na američkim sportskim priredbama počeo ponašati kao Amerikanci, a gledao sam tamo i studentski i profi sport. Za njih je sportska priredba obiteljski izlazak, a ne prilika za ispoljavanje niskih strasti i izbacivanje frustracija. NBA je više show-biz nego sport.

Dugo sam godina bio uvjeren kako se u našim krajevima ne može dogoditi transformacija publike. Bio sam uvjeren da će sport iz perspektive gledatelja kod nas vječito ostati natjecanje, pitanje identifikacije s pobjednicima, pitanje ponižavanja suparnika, sve do pojave hokejaša Medveščaka.

Bio je početak sezone, igrali su Knicksi i Hawksi, i jedni i drugi tada su bili prosječni, utakmica je bila dosadna, gledalište poluprazno, a šokiralo me ponašanje gledatelja. Cijelo su vrijeme žamorili, hodali su po dvorani noseći hot-dogove i pića, natežući malu djecu koja su im spavala u naručju. Izgledalo je da nitko niti ne gleda utakmicu. 

I sad se ponovo valja vratiti unatrag, neke tri i pol godine, u doba priključivanja Medveščaka regionalnoj EBEL ligi. Kroz povijest je hokej ovdje imao uspona i padova, periodično je privlačio pozornost javnosti, ali nikad se nije “uhvatio” onako kako su se tradicionalno uhvatili naši loptački sportovi. O nekakvim uspjesima na međunarodnoj razini ne treba ni pričati – nije ih bilo.

No, vidi vraga, hokej je u Zagrebu počeo puniti Dom sportova, a zatim i Arenu.

Druga po snazi svjetska liga

Krećući se uglavnom u košarkaškim krugovima, o toj sam temi čuo samo konstataciju: “Trenutni hit, trajat će kratko, uskoro će dosaditi.” Interes, ipak, nije jenjavao, a ove sezone Medveščak igra KHL, drugu po snazi svjetsku ligu, pune dvorane četvrtu sezonu zaredom i čovjek se mora ozbiljno zamisliti nad time.

Pazite, paušalno procjenjujem da će hokej ove sezone u Zagrebu gledati nešto više od 200.000 ljudi, više no što će gledati nogomet, košarku i rukomet – zajedno. Što su to hokejaši učinili drugačije od ostalih sportova, kakvu su to priliku ostali sportovi propustili, a hokejaši iskoristili? Kako i zašto se hokejaška publika prva počela ponašati po uzusima zapadnjačke sportske kulture opisane u uvodu?

Vremenom sam se i sam na američkim sportskim priredbama počeo ponašati kao Amerikanci, a gledao sam tamo i studentski i profi sport. Za njih je sportska priredba obiteljski izlazak, a ne prilika za ispoljavanje niskih strasti i izbacivanje frustracija, NBA je više show-biz nego sport.

I sam sam otišao pogledati nekoliko utakmica, da iznutra pokušam napraviti sociološku analizu, da vidim zašto nekakva Yugra iz nekog tamo Hanti-Mansijska privuče više publike u Dom sportova nego neki veliki europski klub na Dinamov stadion. Odgovor na te dileme ne stane u jednu rečenicu. Mislim da se radi o skupu puno detalja, koje treba proanalizirati i podastrijeti čelnicima onih sportova koji se ponašaju po inerciji, smatrajući da su nedodirljivi.

Pod broj jedan – Medveščak pažljivo osmišljenim PR-om prodaje događaj, a ne utakmicu. Dakle, gledateljima se nudi party, a ne navijanje za naše ili protiv njihovih. U dvorani vas čekaju smeđi i plavi medvjedi, čeka vas rock glazba s razglasa, čeka vas “najbolji hot-dog u gradu”, čekaju vas curke u kratkim suknjicama koje čiste led, čekaju vas suveniri, čeka vas igraonica za djecu, čeka vas i pivo. Za razliku od ostalih sportskih borilišta, na Medveščakovim utakmicama se legalno prodaje i kupuje pivo. Čekaju vas reflektori, svjetlosni efekti, čeka vas bljujuća vatra kao na koncertima Rammsteina, pa je već predstavljanje spektakularnije nego cijele utakmice ostalih sportova. Ok, to smo riješili…

Nema podjele ni mržnje

Onda, Medveščak na domicilnom terenu nema konkurencije, ne postoji ona šugava regionalna podjela i mržnja tako karakteristična za Hrvatsku, pa gledalište nije i ne može biti podijeljeno. Uzročno-posljedično nema opasnosti da vas u obližnjim kafićima netko mučki klepi po glavi s leđa ako nosite dres Medveščaka. I opet uzročno-posljedično, na utakmicu možete povesti i dijete, jer neće slušati vulgarno psovanje, niti će gledati navijačku tuču na tribinama, niti će sa suzama u očima gledati oca krvave glave kako zove hitnu.

Solidariziranjem s hokejom i davanjem podrške programu i projektu Medveščaka publika i javnost, zapravo, jasno kažu što misle o ostalim sportovima i njihovim čelnicima – pun im je kufer šerifa i onih koji se šerifima smatraju. Dosta im je apsolutnih vladara – Mamića u nogometu, Gobca u rukometu, Radića u košarci.

Pod broj jedan – Medveščak pažljivo osmišljenim PR-om prodaje događaj, a ne utakmicu. Dakle, gledateljima se nudi party, a ne navijanje za naše ili protiv njihovih. 

Ima i Medveščak svog gazdu – Damira Gojanovića, ali taj nikad ni o kome nije rekao ružnu riječ i nije nikada i nigdje okrvavio ruke. Hokejaši, nadalje, ne sisaju proračunski novac, nikada i nigdje nije se mogla čuti ili pročitati polemika o tome trebaju li dobijati više ili manje love od Grada Zagreba ili države. Za razliku od ostalih sportova, kojima je najbitnije dobijaju li manje ili više proračunske love od konkurencije, pa onda u medijima rade elaborate o tome. Rezultat svega je pozitivna atmosfera u dvorani i oko nje, a siguran sam da makar pola publike ne zna temeljito ni osnovna pravila hokeja.

Samo da traje što dulje

Problemi, a živimo u takvim prostorno-vremenskim koordinatama da svi imamo ozbiljnih problema, ostaju negdje drugdje kad je čovjek na hokeju. Na ostalim su sportovima potencirani.

U toj priči nije najbitnije da se suparnik porazi i ponizi; u startu Medveščak nije bio predviđen da bude kompetitivan u KHL-u, no srećom se dogodilo čak i to da je trenutno u poziciji za doigravanje. Zapadnjačka sportska kultura, nekada tako daleka i neshvatljiva, došla je i do periferije svijeta.

Ima i Medveščak svog gazdu – Damira Gojanovića, ali taj nikad ni o kome nije rekao ružnu riječ i nije nikada i nigdje okrvavio ruke. 

Sad više nije pitanje koliko će trajati, dominira samo želja da traje što dulje. Svaki se put sjetim tog hokeja kad pročitam štivo poput izvještaja s nedavne nogometne utakmice Zvezde i Partizana s krvavim epilogom ili kad odem na košarku i shvatim da je pola ljudi kurvinski došlo vidjeti krah domaćih kako bi imalo o čemu tračati za šankovima ili kad vidim televizijski izvještaj s nogometa u kojem kamera ne luta po tribinama kako se ne bi vidjelo da su tamo samo rođaci i prijatelji protagonista.

Hokej je, pokušat ću sve, ipak, ugurati u jednu rečenicu, uletio u prostor koji je ostao prazan i iskoristio je priliku koja se ukazala. Na ostalima je da razmišljaju zašto oni to nisu učinili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO