Stolački recept za Konjević Polje

Najbolje rješenje bilo bi da su djeca zajedno, u istim školskim klupama, ne samo u Konjević Polju, nego svugdje u ovoj zemlji (Al Jazeera)
Najbolje rješenje bilo bi da su djeca zajedno, u istim školskim klupama, ne samo u Konjević Polju, nego svugdje u ovoj zemlji (Al Jazeera)

Piše: Enes Ratkušić

Prateći gotovo dramatična zbivanja vezana za zahtjeve djece i njihovih roditelja iz Konjević Polja, u kojima su jasno poručili da od svojih zahtjeva, kontekstualiziranih u duhu snažno na sve strane “prisutnih” zauzimanja i pozivanja na ljudske sloboda i prava, sjetio sam se jedne davnašnje zgode, za čije pamćenje treba imati popriličan broj godina.

Na jednom prijeratnom naučnom skupu, kojem je, kako to često biva, pored akribičnih faca, prisustvovao i pozamašan broj demagoga i besposličara općih, ali i specijalističkih usmjerenja, živo se raspravljalo da li je Petar Petrović Njegoš srpski ili crnogorski pisac. Kad je ton rasprave ukazivao da bi polemika ko zna koliko mogla potrajati, za riječ se javio Muhamed Filipović, koji je, na njemu svojstven način, skratio raspravu, ali i pokvario ćeif zagovornicima teze o Njegošu kao srpskom piscu. Malo kome se od prisutnim dopalo što se za diskusiju javio baš on, dobro znajući da je Filipović “nezgodan” u polemikama, uz to još i profesor logike, a logika je oduvijek bila nepoželjan način arbitraže za takvu vrstu rasprava. Šta se dogodilo?

Potpuno jasno je zbog čega logiku ponovo potiskuju iz škola, nesuvislo pojašnjavajući da će predmet ‘Demokratija’ dati učeniku sve što mu je potrebno iz domena razumijevanja društva.

Filipović je bio kratak i jasan, podsjećajući ih da mu uopće nije jasno zbog čega raspravljaju o nečemu što je previše očigledno, izražavajući pri tome jasan logički stav: “Ako je Njegoš mogao biti vladar Crne Gore, valjda može biti i crnogorski pjesnik”, rekao je, ostavljajući ih bez teksta. Tako je stavljena tačka na raspravu. Ipak, podsjećanja radi, bilo je to vrijeme kad se do logike donekle i držalo, kad je predmet “Marxizam i socijalističko saomoupravljanje”, sa snažno naglašenom misijom da zamijeni sve društvene nauke, pa i samu logiku, bio još u “feasibility fazi”.

Prisjećajući se te logičke sugestije, potpuno jasno je zbog čega logiku ponovo potiskuju iz škola, nesuvislo pojašnjavajući da će predmet “Demokratija” dati učeniku sve što mu je potrebno iz domena razumijevanja društva. Živimo u vremenu u kojem pravne regule i rezolucije definitivno sahranjuju suštinske probleme.

‘Privremeni spas’

Logiku danas potiskuju da bi djecu iz Konjević Polja mogli lakše natjerati da prihvate kako je Povelja Kulina bana dokaz srpske pismenosti. I još ih silom zakona natjeraju da takve nebuloze, priličnije rečeno perfidno “osmišljene” izmišljotine, uče i pamte, ne usuđujući se pozvati se na tako logičan zaključak: “Ako je Kulin ban mogao biti vladar Bosne, valjda je govorio i svojim – bosanskim jezikom”, koja je, uzgred rečeno, bila napisana bosančicom, a koju, s jedne strane, nastoje proglasiti srpskim pismom, s druge “hrvatskom ćirilicom”.

Čini se da je argumentacija na strani roditelja i djece iz Konjević Polja, koji ne dozvoljavaju da im djecu indoktriniraju i da tu ujdurmu još nazivaju gradnjom povjerenja između dviju lokalnih zajednica, uz podsjećanja kako “obrazovanje mora spajati, a ne razdvajati, i da se na njemu gradi suživot”, kako to čini ministar prosvjete bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Goran Mutabdžija. Na kraju je završilo kako se moglo očekivati. Problem je “riješen” na najgori mogući način – djeca će školovanje nastaviti u Sarajevu. Za djecu možda i “privremeni spas”, za njihove roditelje gorko podsjećanje na već pređeno putovanje iz 1992. godine.

Čini se da je argumentacija na strani roditelja i djece iz Konjević Polja, koji ne dozvoljavaju da im djecu indoktriniraju i da tu ujdurmu još nazivaju gradnjom povjerenja između dviju lokalnih zajednica.

No, u kontekstu već spomenutog silovanja suštine sirovim pravnim rješenjima, potpuno logičan ishod. Odmah se to moglo uočiti, čim su se, umjesto predstavnika vlasti i političkih stranaka, koji su na koncu izabrani i plaćeni da iznalaze rješenja, u pravom planu našli pojedinci zainteresirani za problem. Oni su, zapravo, bili tu da jasno i glasno poruče ono što najodgovorniji iz resornih ministarstava i političkih stranaka nemaju obraza – da iznađu rješenje i djeci iz Konjević Polja omoguće pravo na nacionalnu grupu predmeta, koju im vlasti RS-a uskraćuju. Nije ih bilo, jer su u ovom slučaju suštinski trebali zatražiti ono što već mjesecima napadaju kao koncept koji podstiče segregaciju i diskriminaciju – “Dvije škole pod jednim krovom”, ili potpuno odvojenu i samostalnu, u kojoj neće biti ugroženi, ni fizički, niti slavnom srpskom historijom, koja krunisanje bosanskog kralja Tvrtka premješta iz bosanskog Mileševa (današnjih Arnautovića kod Visokog) do Mileševa kod Prijepolja i sličnim falsifikatima, koji više uzrujavaju obične ljude nego naše historičare.

Kako su se i mogli pojaviti nakon toliko larme, prozivki i optužbi o segregaciji u Stocu, zbog tog famoznog koncepta “Dvije škole pod jednim krovom”, iako je javnost u suštinu navedenih insistiranja potpuno neupućena. Domaći eksperti za pitanja diskriminacije, segregacije i aparthejda, koji su od pojave slučaja Konjević Polje, tonske reglere spustili na nivo apsolutne šutnje, nikada javnosti nisu ni predočili šta suštinski i stvarno podrazumijeva transformacija navedenog koncepta “Dvije škole pod jednim krovom” u “Jedinstvenu školu”.

Prelazna rješenja

Da ne bi bilo kakve zabune, transformacija o kojoj je riječ podrazumjeva sljedeće – jedan od dva direktora mora, kakve li tuge i žalosti, postati zamjenik, a jedan sekretar mora van, ili na neko drugo radno mjesto. Istina, i jedan pečat bi bio uništen. I sve se aktivnosti na “dokidanju” diskriminacije na tome činu završavaju. Suštinski, “Dvije škole pod jednim krovom” transformiraju se u “jednu šlolu sa dva programa”. Djeca nastavljaju učiti po dva programa, dojučerašnjeg direktora ima da oslovljavaju zamjenikom i prekriže sekretaricu u moždanim memorijskim karticama. Sve u svemu, klasična formalna promjena, koja s ukidanjem diskriminacije, u stvarnom značenju tog pojma, nema bilo kakve veze.

No, vratimo se Konjević Polju. Dogodilo se najgore. Roditeljska prijetnja da će, ne iznađe li se rješenje, potražiti spas u povratku u entitet Federacija Bosne i Hercegovine, ili krenuti put svijeta, nije više zabrinjavajuća poruka, nego stvarnost. Treba li podsjećati da je ovakvim rješenjem povratak kao političko opredjeljenje bio definitivno ugrožen. Podsjećanja radi, u Stocu je povratak, između ostalog, uspješno proveden najviše zahvaljujući garancijama da njihova djeca neće pohađati nastavu po hrvatskom nastavnom planu i programu, nego federalnom, po kojem i danas pohađaju.

Rješenje za sada treba tražiti u prelaznim rješenjima – dakle, u konceptu ‘Dvije škole pod jednim krovom’, ili samostalnoj školskoj ustanovi, u kojoj će djeca, odnosno njihovi roditelji, slobodno izabrati program po kojem će učiti.

Naravno, najbolje rješenje bilo bi da su djeca zajedno, u istim školskim klupama. Ne samo u Konjević Polju, nego svugdje u ovoj zemlji. To je stav koji se ničim ne može, niti ga je moguće pobiti. On jeste i ostat će najveći moralni imperativ svake pojedinačne svijesti zaintereirane za mir i opći društveni prosperitet. Ali, on kao takav važi isključivo za normalne prilike. U nenormalnim prilikama, u kojima se saglasnosti za udžbenike prodaju poput kakvog povrća ili voća na pijaci, koncept jedinstvene škole je ne samo neprihvatljiv, nego i diskriminirajući, iz prostog razloga što se legalnim putem, na “zakonit način”, nad jednom populacijom vrši nasilje neprimjereno vremenu i demokratskim trendovima.

Kako je politika vještina mogućeg, a ne nemogućeg, rješenje za sada treba tražiti u prelaznim rješenjima – dakle, u konceptu “Dvije škole pod jednim krovom”, ili samostalnoj školskoj ustanovi, u kojoj će djeca, odnosno njihovi roditelji, slobodno izabrati program po kojem će učiti. Prelazno rješenje, s druge strane, ostavlja prostor da će u budućnosti biti ostvaren onaj priželjkivani plemeniti ideal, odnosno koncept školovanja u kojem jezik, svjetonazor i nacionalne osobenosti neće biti preprekom da se zajednički stiče znanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO