Balkanske politike u globalnoj areni

Piše: Davor Gjenero

U svjetskoj se politici uobičajilo da početak zasjedanja Generalne skupštine UN-a i nastup svjetskih državnika za govornicom na East Riveru predstave pregled temeljnih politika u globalnoj  političkoj areni.

Stvarnim donosiocima odluka to je prilika da definiraju svoja temeljna usmjerenja, a akterima s margina da odrede svoje pozicije prema ključnim procesima i najave koju će opciju njihova država poduprijeti.

Međunarodna pozornost

Iz nastupa šefova država i vlada može se očitati kako administracije doživljavaju same sebe, do koje mjere precjenjuju ili podcjenjuju svoje mogućnosti, kako grade regionalne odnose i do koje mjere svoje politike koordiniraju sa saveznicima (bilo regionalnima, bilo globalnima).

Ovogodišnji početak zasjedanja Generalne skupštine UN-a bio je dobra prilika za procjenu kapaciteta balkanskih administracija.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić tek je započeo svoj mandat i prvi je put na zasjedanju Generalne skupštine, a Srbija još nije uspostavila jasan dogovor među nosiocima izvršne vlasti o zastupanju u plenarnom tijelu Ujedinjenih naroda.

U Hrvatskoj je, naprimjer, uspostavljen čvrst dogovor o tome da se predsjednik Republike i Premijer izmjenjuju u predstavljanju zemlje u UN-u. Zoran Milanović, novi hrvatski premijer, tako je ove godine prvi put predstavljao Hrvatsku, a Predsjednik je ostao u zemlji. Dogovor o izmjenjivanju dvojice ključnih kreatora vanjske politike postigli su još predsjednik Mesić i premijer Račan, a funkcionirao je i u vrijeme „kohabitacije“ Mesića sa Sanaderom i predsjednika Josipovića s premijerkom Jadrankom Kosor.

Iako su uspostavili koalicijsku vladu, a proistječu iz istoga političkog bloka u Srbiji, predsjednik Nikolić i premijer Dačić nisu postigli dogovor o podjeli predstavništva u UN, nego su u New Yorku bili obojica. Ovakvo ponašanje signalizira određenu napetost između predsjednika, kao reprezentanta države, i vlade, kao kolektivnog tijela izvršne vlasti. Moguće je, doduše, razumjeti da su oba aktera, budući da su prvi put u prilici predstavljati svoju državu u globalnome političkom gremiju, nastojala iskoristiti šansu za promociju osobnih stavova.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić tek je započeo svoj mandat i prvi je put na zasjedanju Generalne skupštine, a Srbija još nije uspostavila jasan dogovor među nosiocima izvršne vlasti o zastupanju u plenarnom tijelu Ujedinjenih naroda.

Činjenica da Srbija ove godine kontrolira i položaj predsjedavajućega Generalne skupštine, što ga je osvojila u neuobičajenoj borbi i odstupajući od prethodnih političkih sporazuma o reprezentaciji istočnoeuropske regije u tijelima UN-a, a uz pomoć ruske politike, vjerojatno je osnažila uvjerenje i predsjednika Nikolića i premijera Dačića da UN može biti mjesto za stjecanje međunarodne pozornosti i činjenje njihove pozicije međunarodno vidljivom.

Nikolić je svojim govorom naznačio jasan vrijednosni diskontinuitet u vanjskoj politici, u odnosu na onu što ju je vodio predsjednik Tadić, ali se obvezao na ispunjavanje obveza što ih je Tadić preuzeo. Jeremićevim izborom za predsjedavajućega Generalne skupštine na neki je način postao žrtvom cijele situacije – dobio je, doduše, reprezentativno mjesto trećeg govornika na početku zasjedanja, ali i tretman „satelita Rusije“.

Cinični promatrači

Iako se nadao da će u New Yorku dobiti priliku za golem iskorak u globalnu politiku i uspostavljanje mreže veza sa svjetskim državnicima, sve se pretvorilo u seriju nesporazuma, a uspostavljene „međunarodne veze“ uglavnom su se svele na relativno jeftinu propagandu za domaću javnost.

Cinični su promatrači u Beogradu usporedili glasno opisivane susrete s predsjednikom Obamom s onim slavnim navodnim susretom Franje Tuđmana s Georgeom Bushom starijim, ranih devedesetih, prije međunarodnoga priznanja Hrvatske, u nekom hodniku Bijele kuće kad je ovaj bio primljen kod nekoga nižeg funkcionara tadašnje američke administracije.

Za razliku od Srbije, koja je tek pred vratima europskoga integracijskog procesa, Slovenija i Hrvatska zasjedanje Generalne skupštine UN ne doživljavaju kao povoljnu priliku za izgradnju međunarodne mreže kontakata. Slovenija je već osam godina članica Europske unije, i njeni premijer i ministri praktički stalno sudjeluju u mrežama suradnje unutar EU. Vanjska politika, odnosno Ministarstvo vanjskih poslova, uvelike su izgubili na značenju, jer ključni se vanjskopolitički prioriteti usvajaju unutar europskih institucija i usklađuju sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom. Ipak, UN nije institucija u kojoj bi europska politika nastupala jedinstveno, pa je tako Slovenija nedavno izgubila borbu za mjesto nestalne članice u Vijeću sigurnosti UN, ne dobivši niti potporu većine zemalja članica EU, a slično je bilo i prigodom poraza litavskog ambasadora Daliusa Cekuolisa u borbi s Jeremićem za položaj predsjedavajućega Generalne skupštine.

Cinični su promatrači u Beogradu usporedili glasno opisivane susrete s predsjednikom Obamom s onim slavnim navodnim susretom Franje Tuđmana s Georgeom Bushom starijim, ranih devedesetih, prije međunarodnoga priznanja Hrvatske, u nekom hodniku Bijele kuće kad je ovaj bio primljen kod nekoga nižeg funkcionara tadašnje američke administracije.

Janezu Janši, slovenskom premijeru, ovo je bilo prvo pojavljivanje u Ujedinjenim narodima u svom drugom premijerskom mandatu, a svoj je nastup pripremio pragmatično. Svjestan je da je poraz prethodne administracije u borbi za mjesto Slovenije kao nestalne članice Vijeća sigurnosti potkopao njen međunarodni ugled, a ambicija je sada usmjerena na članstvo u ECOSOC-u (Ekonomsko i socijalno vijeće UN) u razdoblju od 2016. do 2018. godine.

Osnovna tema

Vrlo primjereno osnovnoj temi zasjedanja – sprečavanju međunarodnih sukoba – Janša je iskoristio priliku da slovensku kandidaturu osnaži inicijativom za proširenje Konvencije o sprečavanju genocida. Iako je prijedlog dobro izbalansiran, njegov nastup u UN teško se može smatrati stvarno uspješnim, s obzirom na domaće i međunarodne okolnosti. Opozicija u Sloveniji požurila mu je predbaciti dvoličnost, budući da na međunarodnoj pozornici govori o promicanju temeljne zaštite ljudskih prava, a u domaćoj sudjeluje u ograničavanju tih prava, izbjegavajući provesti konsekvence presude Međunarodnog suda za ljudska prava u slučaju „izbrisanih“.

Daleko ozbiljniji nedostatak Janšine inicijative činjenica je da on otvara temu koja bi morala biti na srcu političkim elitama i javnosti u najvećem dijelu Balkana, a naročito u Hrvatskoj i BiH.

Janezu Janši, slovenskom premijeru, ovo je bilo prvo pojavljivanje u Ujedinjenim narodima u svom drugom premijerskom mandatu, a svoj je nastup pripremio pragmatično.

Ishod tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije zbog genocida, pred Međunarodnim sudom u Haagu (International Court of Justice), snažan je argument u prilog njegovu prijedlogu i on bi (a time i kandidatura Slovenije za ECOSOC) imao daleko veću „težinu“ da je pokrenut kao regionalno usklađena inicijativa. Pritom Janšin utjecaj u Generalnoj skupštini ne bi bio smanjen, nego upravo suprotno.

Umjesto regionalne suradnje, Slovenija je tako iz New Yorka pokrenula novo zaoštravanje susjedskih odnosa. Njen ministar vanjskih poslova Karel Erjavec u razgovoru je s novinarima pokrenuo polemiku s hrvatskom politikom o odnosu prema pitanju depozita hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci i njenih potraživanja u Hrvatskoj te utjecaja tog pitanja na slovensku ratifikaciju hrvatskog ugovora o pristupanju Europskoj uniji. Umjesto regionalne suradnje, tako je nastala nova regionalna napetost, a Slovenija je ponovno relativizirala svoju poziciju diplomacije koja „racionalizira“ balkanske interese.

S obzirom na realnu moć, uostalom, predstavnik Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović, nije niti mogao drugo nego prihvatiti temeljni ton zasjedanja, kome je svojevrsni fokus bila prevencija dodatnog zaoštravanja odnosa u Siriji, pa je, uz poziv na mirno rješenje krize, upozorio na poziciju BiH, kao zemlje na sjecištu kultura, religija i civilizacija.

Generalna skupština UN bila je i prvi ispit novoj hrvatskoj administraciji, a ni njen uspjeh na tom ispitu ostao nije bez protuslovlja. Osim što ima novu Vladu, Hrvatska prvi put nastupa u bitno promijenjenoj međunarodnoj ulozi. Ono što je za Sloveniju „stara stvar“ za Hrvatsku je novina – otkad je postala pristupnicom, dakle, otkad je potpisala Ugovor o pristupanju EU, hrvatski su predstavnici dio svih mreža suradnje unutar EU, doduše, još bez prava glasa pri donošenju odluka.

Različite slike

Međutim, hrvatskoj administraciji UN više nije mjesto za izgradnju mreža i pronalaženje prilika za upoznavanje ključnih svjetskih policy-makera. U novim okolnostima Hrvatska je pokazala dvije različite slike o samoj sebi. S jedne strane, premijer Milanović na skupovima održanima na margini zasjedanja Generalne skupštine nije predstavljao sliku svoje zemlje bitno drukčije nego što su to radili hrvatski premijeri i predsjednici do sada. Njegove izjave prigodom pokretanja inicijative „Obrazovanje na prvom mjestu“, što ju je pokrenuo generalni sekretar UN Ban Ki Moon, i o hrvatskom zauzimanju za načelo vladavine prava i lojalnosti UN-ovoj mirovnoj arhitekturi na Konferenciji o održivom miru i stabilnosti, što ju je organizirao Bangladeš, nisu sezale dalje od fraza. Njegova retorika bila je bitno pretencioznija od one njegovih prethodnika, a zasnivala se na tome kako Hrvatska više ne želi druge opterećivati svojim problemima, nego da nudi rješenja.

Generalna skupština UN bila je i prvi ispit novoj hrvatskoj administraciji, a ni njen uspjeh na tom ispitu ostao nije bez protuslovlja. 

I dok iz njegovih nastupa prije formalnog obraćanja Generalnoj skupštini i nije bilo razvidno što je to novo u hrvatskoj političkoj ponudi, nova se politika zrcalila u nastupima hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Ona je Hrvatsku uvela u Transatlantsko vijeće, a svoju je zemlju predstavila kao zagovornicu manjinskih prava, rodne ravnopravnosti i prijateljsku prema LGBT populaciji. Njene inicijative vezane uz održivu izgradnju mira vrlo su konkretne: odsad će Hrvatska u Afganistanu, gdje je vojno prisutna, istovremeno s vojnim i policijskim projektima provoditi i posve civilne inicijative pomoći u izgradnji društva, a usmjerit će se potpori obrazovanju i zaštiti zdravlja žena. Projekte temeljnog obrazovanja i stjecanja vještina za najranjivije skupine žena Hrvatska već provodi, a obuhvatnije inicijative ministrica je, uz potporu američke državne tajnice Hilary Clinton, promovirala još proljetos u Chicagu na summitu NATO saveza.

Iako se nije osjećala u njegovim nastupima na margini zasjedanja, ta je nova hrvatska politika, bitno ambicioznija od i jedne dosadašnje, konačno dobila svoje mjesto u Milanovićevom obraćanju Generalnoj skupštini. Ipak, niti ministrica Pusić, niti premijer Milanović nisu pokazali što bi takva nova hrvatska politika mogla doprinijeti izgradnji održive stabilnosti u regiji.

Kontinuitet državnosti

Za razliku od triju relativno ambicioznih balkanskih nastupa – onih predsjednika Srbije i premijera Slovenije i Hrvatske – ostali akteri iz regije ostali su uglavnom neprimijećeni.

S obzirom na realnu moć, uostalom, predstavnik Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Predsjedništva Bakir Izetbegović, nije niti mogao drugo nego prihvatiti temeljni ton zasjedanja, kome je svojevrsni fokus bila prevencija dodatnog zaoštravanja odnosa u Siriji, pa je, uz poziv na mirno rješenje krize, upozorio na poziciju BiH, kao zemlje na sjecištu kultura, religija i civilizacija.

Izetbegović je tako napravio ono što je u današnjim okolnostima jedino mogao – nastupom je iskazao kontinuitet predstavljanja državnosti BiH.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera