Borba za dušu islamskog svijeta

Pišu: Ahmed Daak i Harry Verhoeven 

Od izbora u Egiptu nakon svrgavanja Mubaraka do rasprava o slobodi medija u Tunisu: bjesni borba za političku dušu islamskog svijeta. Suprotno onome što se predviđalo u jeku globalnog rata protiv terorizma (GWOT), sukobljene vizije nisu one o džihadskom terorizmu i zapadnjački orijentiranom sekularizmu.

Nove realnosti koje proizlaze iz Arapskog proljeća pokazuju da će islam zauzeti ključnu poziciju u političkoj raspravi od Maroka do Indonezije. Ipak, ono što ostaje nejasno jeste hoće li to dovesti do veće društvene kohezije ili povećane napetosti unutar islamskog svijeta te između njega i vanjskih aktera. Da bismo shvatili kako bi budućnost mogla izgledati, moramo analizirati borbu unutar tabora pobožnih vjernika: reformističkih islamista protiv ultrakonzervativnih selefija.

Povratak sukoba 

Rastu zablude o borbi, koja je proizvod savremenih društveno-političkih prilika, ali koja nipošto nije nova: to je povratak sukoba između starih rivala sa novim razlogom nesuglasica. Rasprave o odgovarajućoj ulozi islama u politici probudile su strasti od kraja Rašidunskog halifata.

Današnje borbe vraćaju staru podjelu između onih koji vjeruju u emancipiranje društva kroz islamski sankcionirane reforme i onih koji osporavaju inovaciju i slobodnu raspravu u teologiji i politici.

Dok reformisti ističu dinamični karakter islama – tekstovi se ne mogu mijenjati, ali se naša tumačenja razvijaju u odnosu na nove izazove – selefije se udaljavaju od literalističkog tumačenja Kur'ana i sunneta poslanika Muhammeda. Oni naglašavaju konzervativizam kako u privatnoj sferi tako i u politici, stvarajući vrlo ambivalentan stav – blago rečeno – prema demokratskim procesima.

Učenjak iz 13. stoljeća Ibn Taymiyyah, intelektualni kum selefija 21. stoljeća, odbacio je učešće naroda u procesima političkih promjena: “Vladar može zahtijevati pokornost od svog podanika, jer je čak i nepravedni vladar bolji od sukoba i raspada društva.” Današnje borbe vraćaju staru podjelu između onih koji vjeruju u emancipiranje društva kroz islamski sankcionirane reforme i onih koji osporavaju inovaciju i slobodnu raspravu u teologiji i politici.

Selefije protiv islamista

Uz sve njihove razlike, između selefija i islamista postoje važne sličnosti. Izbor nije između “vesternizacije” i “tradicionalnog islama”: nijedan tabor ne pripada kategorijama GWOT-a. Oba su proizvod modernosti, koji razmišljaju o politici i religiji na vrlo moderne načine i koji reagiraju na modernizaciju putem diskursa, institucija i ideja čvrsto ukorijenjenih u imaginaciji 21. stoljeća. 

Glavna pitanja oko kojih se selefije i islamisti sukobljavaju danas jesu ona o liberalnoj demokratiji, slobodi i društvenoj inkluziji.

Bez obzira na oštru retoriku, ovdje se ne radi o povratku u Arabiju iz 7. stoljeća. I selefije i islamisti žale za gubitkom statusa u prošlim stoljećima i predlažu puteve ka preporodu islamskog svijeta. I jedni i drugi se bore protiv socijalnih nepravdi, kvarenja “pravog islama” i nesposobnosti muslimana da se nose sa izazovima Zapada. No, dok selefije ističu ritualne i vjerske razlike u islamskom svijetu i van njega, islamisti naglašavaju da je islamska civilizacija kroz historiju bila progresivna snaga u svijetu, koja prihvata inovacije, nauku i racionalnost te se upušta u slobodnu raspravu unutar islamskih okvira i koja želi da se integrira, a ne dijeli.

Glavna pitanja oko kojih se selefije i islamisti sukobljavaju danas jesu ona o liberalnoj demokratiji, slobodi i društvenoj inkluziji. I islamisti i selefije su imali nelagodan odnos prema izborima. U vrijeme dekolonizacije, i jedni i drugi su se nadali političko-duhovnoj obnovi a ne samo formalnoj nezavisnosti.

Ipak, uspon panarabizma i socijalističke vlade – Nasserov Egipat, Saddamov Irak, Gaddafijeva Libija – marginalizirali su religijski inspirirane projekte. Kako su ovi sekularni režimi postali sve više autoritarni, opcije za promjenu iznutra su se znatno smanjile. Selefije su napravile faustovski pakt: nakon Ibn Taymiyyaha, oni su se suzdržali od svih izazova i od 1970. pa nadalje data im je sloboda da razviju svoje socijalne mreže, uz saudijsku podršku, kako bi se natjecali sa islamistima. Uspon selefija 2012, uključujući i 25 posto zastupničkih mjesta koje je u egipatskom parlamentu osvojila stranka Al-Nour, direktan su rezultat toga.

Islamisti su bili skloniji izbornoj demokratiji nego selefije, ali prošla iskustva pokazala su se traumatičnim, što je navelo mnoge da sumnjaju u namjere egipatskog Muslimanskog bratstva i tuniske stranke Ennahda. U Sudanu i Alžiru, islamističke koalicije su se natjecale za parlament, ali je njihov uspon završio nasiljem velikih razmjera. U Kartumu su islamisti napustili svoju posvećenost demokratiji, sarađujući sa vojskom kako bi izvršili državni udar 1989. – kontroverzni savez koji je kasnije završio podjelom sudanskog Islamskog pokreta i koji je potkopao njihova obećanja o modernizaciji i demokratizaciji. U Alžiru je islamistički Front islamskog spasa (FIS) osvojio apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima 1991, ali je odbio prilagoditi se interesima snažne alžirske vojne klase. Uslijedio je građanski rat koji je odnio između 150.000 i 200.000 života.

Arapsko proljeće je prebacilo centar političke gravitacije na sukob selefija i islamista, te prisililo i jedne i druge da se ponovno posvete demokratiji. 

Greške koje su alžirski i sudanski islamisti napravili, kada su bili na rubu apsolutne vlasti, omogućile su teoretičarima GWOT-a da ignoriraju podjele islamista i selefija; i jednim i drugim se pristupilo kroz prizmu Al-Kaide i moguće radikalizacije. Međutim, Arapsko proljeće je prebacilo centar političke gravitacije na sukob selefija i islamista, te prisililo i jedne i druge da se ponovno posvete demokratiji. Dok su prvi nerado, ali uspješno počeli učešće u izborima, potonji su ponovno prihvatili svoju izvornu agendu o islamskoj slobodi, ističući ekonomske reforme, participativno upravljanje i slobodu vjeroispovijesti. Ovo je trenutak velikih mogućnosti u islamskom svijetu, ali je i pun rizika.

Islamsko buđenje

Izbor između islamista i selefija nije težak. Mnoge islamističke vođe su znatno sazrele nakon alžirskih i sudanskih iskustava i počele su napuštati revolucionarne utopije, bez žrtvovanja svojih principa. Dok su neki još uvijek previše neodređeni u vezi sa “zapadnim” ljudskim pravima, predanost velike većine islamista konstitucionalizmu, većoj ulozi muslimanskih žena u politici i harmoničnom suživotu sa drugim vjerama, više se ne treba dovoditi u pitanje. Islamistički glasovi postali su najkredibilniji branioci tih načela, za razliku od mnogih sekularista u Tunisu, Alžiru i Egiptu.

Međunarodna zajednica će morati naučiti kako živjeti sa vibrantnim (ustreptalim) religioznim islamskim svijetom, sa većom i vidljivijom ulogom islama u svakodnevnoj politici: modernizacija ne znači vesternizaciju. No, za one koji se bave međunarodnom sigurnosti, slobodom izražavanja i socijalnom pravdom, dobrodošao je projekt koji islamisti provode kako bi porazili selefizam i diktaturu. Od Mauritanije do Malezije postoje zahtjevi za etičko buđenje društva i islamski preporod koji katapultira islamske civilizacije natrag ka istaknutom mjestu na svjetskoj sceni.

Za one koji su voljni gledati dalje od uglavnom simbolične rasprave o turistima u bikinijima i konzumaciji alkohola, moderni islamizam, poput onog Recepa Tayyipa Erdogana u Turskoj, nije reakcionarni bijeg od stvarnosti, već vapaj za na pravima zasnovanim progresivnim restrukturiranjem domaćeg i globalnog društva. Također, to je optužnica protiv oblika globalizacije koji je pružao obećanja o modernosti – socijalnu mobilnost i veće individualne slobode – dok je u praksi produbljivao nepravde i uzrokovao psihosocijalnu dislokaciju.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
 

Izvor: Al Jazeera