Umjetnički odgovor na grafit posvećen Ratku Mladiću

Kada su u novembru prošle godine aktivistkinje Aida Ćorović i Jelena Jaćimović uhapšene nakon što su jajima gađale mural posvećen osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu, crtež na uglu Njegoševe i ulice Alekse Nenadovića u Beogradu postao je glavna tema u regionu, a u javnosti su pokrenute brojne polemike o mjestu, funkciji i ulozi slike u javnom prostoru.

Nedugo zatim je Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD), preispitujući šta zapravo znači kada desnica zloupotrebljava javni prostor za ratno-huškačku propagandu, organizirao debatu Ono nije mural.

“Tvrdnjom da ono nije mural, ukazali smo da ta predstava nije ono šta se tvrdi da jeste – umetničko delo”, kaže Dejan Vasić, urednik Likovnog programa CZKD-a.

“Naša namera bila je da u razgovoru otvorimo pitanje dometa (i ograničenja), kao i potencijala reprezentacije u urbanom pejzažu i njegove simboličke kapitalizacije za različite političke narative”, dodaje.

Nakon što su ukazali na činjenicu mural nije “svaka slika na fasadi”, te da je prevashodno riječ o umjetničkom djelu, pozvali su deset umjetnika (Darinku Pop Mitić, Jelenu Jaćimović, Dariju Radaković, Sinišu Ilića, Marka Brogana, Vladimira Miladinovića, KURS – Miloš Miletić i Mirjana Radovanović, Vladana Jeremića i Renu Redle, A.M i B.D) da zajednički izvedu murale u Paviljonu Veljković CZKD-a. Njihovi radovi čine izložbu simboličnog naziva Ovo je mural.

Šta jeste, a šta nije mural?

Aktivistkinja i umjetnica Jelena Jaćimović “narodski” pojašnjava da je mural zapravo slika na zidu koja se radi planski.

“U ovom trenutku i kontekstu se podrazumeva da za njega imate dozvolu onih čiji je objekat na kojem se nešto radi, koji/e tu žive i/ili imate dozvolu grada (ukoliko je situacija takva)”, ističe.

Ni u kojem slučaju nije riječ o invaziji u javni prostor, dodaje Mark Brogan, britanski umjetnik s adresom u Beogradu.

“Grafiti govora mržnje upravo su suprotnost tome – realiziraju se bez ičijeg dopuštenja, bez prethodne opće rasprave i konsenzusa, s potpunom svjesnošću svog nezakonitog statusa. To dokazuje i činjenica da su grafit Mladića u mom komšiluku u Beogradu morali čuvati huligani”, kaže Brogan.

Pojašnjava da se grafiti govora mržnje retroaktivno pokušavaju predstaviti kao mural, kako bi na taj način dobili određeni legitimitet.

“Strategija govora mržnje uvijek je kopiranje demokratske forme i potom retroaktivno traženje legitimiteta na temelju toga. Odgovornost javnosti je da to prepozna, odbije vidjeti to kao bilo što drugo osim grafita govora mržnje, te poduzme sve moguće mjere kako bi to bilo uklonjeno”, kaže.

Upravo zbog toga je bez razmišljanja prihvatio poziv CZKD-a da učestvuje na izložbi koja je svojevrsni umjetnički odgovor na grafit posvećen Ratku Mladiću.

“Taj grafit je od početka predstavljao invaziju na moj svakodnevni život, svojevrsno ideološko i vizuelno zagađenje”, kaže Brogan.

Umjetnički odgovor na grafit govora mržnje

Njegov “odgovor” je rad u gvaš tehnici, nazvan Brda u mraku izgledaju ravno, koji se odnosi na događaje od 10. do 14. jula 1995. godine u Srebrenici, a kojim ukazuje na činjenicu da masovne grobnice često mogu biti mjesta ležerne šetnje tokom koje nismo svjesni šta se nalazi ispod naših nogu.

“Slika tumači ilustraciju iz priče Ježeva kućica Branka Ćopića, koja je također smještena u šumu i alegorijski upućuje na krizu izlaska Jugoslavije iz Istočnog bloka i nadolazećoj prijetnji koja je uslijedila nakon toga. Scena ježa koji kroz šumu bježi od predatora ilustracija je bosanskih Muslimana, muškaraca i dječaka, koji bježe od srpskih snaga”, kaže Brogan.

Drugi element njegovog rada je slika mozambičkog umjetnika Malangatana Ngwenye.

“Za mural koji sam napravio za ovu izložbu uzeo sam njegovu sliku na kojoj su likovi isprepleteni. Okrenuo sam je kako bi likovi postali horizontalni, a ne okomiti kao na originalnoj slici, te je interpretirao u svom slikarskom stilu. Time sam aludirao na nagomilana tijela u masovnoj grobnici ispod šumskog tla”, pojašnjava.

“Treći element označava nazive mjesta masovnih grobnica oko Srebrenice. Nalaze se u nizu koji se kao korijenje vijuga u zemlji u kojoj su nagomilana tijela“, dodaje Brogan.

‘Svi imamo izbor’

Darija S. Radaković radom Minimalni konsenzus govori o društvenom problemu prihvatanja odgovornosti za rat, dok Jelena Jaćimović radom Našim p****** hvala glasno poručuje: “Ako se oni zahvaljuju majkama ratnih zločinaca – onda se i mi možemo zahvaliti sebi za sve što transgeneracijski uspevamo da istrpimo.”

“Nasilje, zlostavljanje, odnos prema telu s matericom, vaginom i pravo na izbor – sve je posledica patrijarhata i ratova koji se zbog njega vode. Zlo jede svoj rep. Navika da vidimo neonacističke simbole, govor mržnje i ratne zločince po zidovima ili ulici dovode do sve direktnijih napada na one koji/e se smatraju manje vrednima zato što sanjaju svet u kome imaju sopstvenu telesnu, reproduktivnu, rodnu i seksualnu autonomiju”, kaže Jaćimović.

Ova beogradska umjetnica, poznata po društvenoj angažovanosti i aktivizmu, nije usamljena u borbi za bolje društvo, no činjenica je da je u manjini. Govoreći o budućnosti i eventualnim promjenama koje su neophodne da bismo živjeli u zdravijem društvu, kaže da “nije ni pesimistkinja, ni optimistkinja, već samo smatra da svi u životu imaju izbor”.

“Moj izbor je da kroz neprijatne susrete sa mržnjom ili predrasudama, nasiljem ili patrijarhatom jednostavno prođem kroz vruć pesak da bih stigla do vode”, kaže Jaćimović.

“Ne radi se samo o antiratnom aktivizmu, već i o opresiji koju svi trpe (a da toga nisu ni svesni) – dogma crkve i patrijarhata u sprezi sa vlašću koja decenijama radi protiv svih nas, pojedinki i pojedinaca na Balkanu i šire, guši individualne i kolektivne slobode. Sloboda nije ugrožavanje tuđeg radi sebe, već proširenje sebe da bi nekome drugom put bio isto toliko prohodan kao i tebi – čak i ako taj put nije onaj kojim bi ti išao/la”, dodaje.

Brogan, pak, kaže kako ne očekuje da će srbijanska vlast promijeniti kurs kada je riječ o ratnim zločinima ili negiranju genocida u Srebrenici.

“Na cijelom Balkanu postoji kultura negiranja ratnih zločina, a aktuelna srbijanska vlast nije iznimka. Osim toga, balkanske države davno su naučile da to mogu koristiti za ličnu korist. A značajan dio javnosti je vrlo slijep na tu činjenicu“, zaključuje Brogan.