‘Tragikomična banalnost bh. društva’: Koliko smo blizu kulturnog dna

Opće je poznato da narod bez kulture nema budućnost. No, to kao da ni najmanje ne brine bosanskohercegovačko društvo čiji odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu i velikanima koji su ga zadužili – a samim tim i njihov odnos prema budućnosti – karakterišu opća nebriga, zaborav i skrnavljenje njihove ostavštine koja je dala vanvremenski pečat bosanskohercegovačkoj kulturi.

Posljednji u nizu takvih primjera vezan je za ostavštinu Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesnika u modernoj bosanskohercegovačkoj i jugoslavenskoj književnosti koji je svojim pjesničkim zbirkama ostavio neizbrisiv trag na buduće generacije pisaca.

Značajan dio života Mak Dizdar proveo je u kući smještenoj u Luledžinoj ulici na sarajevskoj Baščaršiji gdje je – kako, između ostalog, svjedoči i natpis sa ploče koju je Općina Stari Grad postavila na njenom ulazu 1996. godine – “učinio vječnim historijske i duhovne korijene Bosne”. Prije pet godina, povodom obilježavanja stogodišnjice rođenja Maka Dizdara, Fondacija Mak Dizdar i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine pokrenuli su inicijativu da u tom prostoru uspostave Makovu hižu ili Muzej Maka Dizdara. Tadašnji član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić obećali su tada pomoć i podršku u realizaciji ove inicijative, no bila su to samo pusta obećanja.

“Iz Predsjedništva je stigla obavijest da je predsjednik nakon brojnih urgencija da konačno ispuni svoje obećanje cijelom ovom projektu ‘dao minus’ (čitaj: ne interesuje ga), dok je Općina Stari Grad ignorisala brojne dopise, uključujući i peticiju koju je potpisalo više od 1.000 građana”, kaže Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara i nosilac ove inicijative.

Posljednjih dana ova priča dobila je krajnje neočekivan epilog – u spomenutom prostoru, za kojeg nadležni nisu imali volje da postane mjesto koje čuva uspomenu na stvaralaštvo Maka Dizdara, otvoren je hookah lounge bar simboličnog naziva “Mak”.

“Pokušavam artikulisati misli povodom ove barbarske, autodestruktivne, šibicarske odluke Općine Stari Grad, ali i dalje osjetim samo nejasnu mučninu u stomaku. Šta reći? Da li bi se i najgori neprijatelj Makova djela i bosanskohercegovačke kulture usudio uraditi nešto ovako? Da li je ovo išta bolje od ratnih ustaških vlasti koje su u Stocu izrešetale Makovu bistu i bacile je u Bregavu? Od navodnih spletki srpskih nacionalista koje su dovele do Makove prerane smrti nad montiranim pismom deložacije iz vlastitog stana”, pita se Gorčin Dizdar.

“Ne znam. Jedino što znam je da se osjećam sasvim nemoćno pred ovom najezdom primitivizma i pijačarskog mentaliteta koji je na najboljem putu da uništi i posljednje tragove društva u kakvom sam vjerovao da živim i za koje sam smatrao da se vrijedi boriti”, dodaje.

Autorska prava i porodični sporovi

U međuvremenu su se oglasili i iz Općine Stari Grad, pojašnjavajući da u Luledžinoj 12 nije otvoren Muzej Maka Dizdara jer “Fondacija Mak Dizdar koja je pokrenula inicijativu nema autorska prava na lik i djelo Maka Dizdara”.

“Javna upotreba lika i djela Maka Dizdara protuzakonita je bez saglasnosti nosilaca autorskih prava”, poručuju iz Općine Stari Grad, dodajući kako im se, u istom periodu u kojem je Gorčin Dizdar podnio zahtjev za spomenutim prostorom, obratio najmlađi sin Maka Dizdara “iznoseći detalje koji Općini do tada nisu bili poznati”.

“Naime, Majo Dizdar tada je tvrdio da autorska prava na lik i djelo, kao i korištenje imena Maka Dizdara, imaju Makovi nasljednici – sinovi Majo i Faruk Dizdar sa po 1/3 autorskog prava, te nasljednici njihovog preminulog brata Envera Dizdara sa 1/3. I ništa se, baš ništa, oko Maka, njegovog lika i djela ne smije činiti bez dozvole nosilaca autorskih prava”, navode.

“Općina Stari Grad ni tada, a ni sada nije željela, niti će poduzimati bilo kakve aktivnosti po pitanju korištenja ovog prostora u svrhu otvaranja muzeja ili bilo čega drugog u vezi Maka Dizdara sve dok porodica ne riješi sve sporove oko autorskih prava”, poručuju iz Općine Stari Grad.

U odgovoru na objavu Općine Stari Grad, Gorčin Dizdar kaže kako je riječ o “neuvjerljivom i neutemeljenom pokušaju pronalaska alibija za ignorantski odnos prema bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu”.

“Nijednom riječju se nisu osvrnuli na suštinski problem, a to je arhitektonsko i sadržajno uništavanje ili, bolje reći, svjesno dopuštanje propasti jednog simbolički izrazito značajnog mikrolokaliteta u historijskom jezgru Sarajeva”, ističe Gorčin Dizdar.

Naglašava kako “tvrdnja navedena u reagovanju Općine Stari Grad da je javna upotreba lika i djela Maka Dizdara protuzakonita bez saglasnosti nosilaca autorskih prava” nije istinita, pojašnjavajući da je Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine vlasnik velikog fundusa rukopisne ostavštine Maka Dizdara, “koju je još 1980-ih godina otkupio od nasljednika autorskih prava Maka Dizdara, uključujući i njegovog sina Maju Dizdara”.

“Prema tome, Muzej ima potpuno pravo da rukopisnu ostavštinu Maka Dizdara prezentira javnosti na način na koji njegovo rukovodstvo smatra prikladnim, bez potrebe za sticanjem dodatne saglasnosti nasljednika autorskih prava”, ističe Dizdar.

Dodaje kako je Općina Stari Grad “bez provjeravanja pravne utemeljenosti preuzela tvrdnju Maje Dizdara i iskoristila je kao tobožnji razlog za odbijanje inicijative Fondacije Mak Dizdar i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine za osnivanje muzeja Maka Dizdara u Malim dairama”.

“Pri tome je prilikom sastanka s predstavnicima Fondacije Mak Dizdar i Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH 2017. godine, načelnik Općine Stari Grad iznio sasvim druge razloge za odbijanje inicijative, tvrdeći da se u tom prostoru osniva Kuća zanata. Nadalje, Općina Stari Grad nikada nije odgovorila na niz dopisa Fondacije Mak Dizdar ovim povodom”, kaže Dizdar.

“S obzirom da je pitanje donekle relevantno i jedina slamka za koju se mogu uhvatiti zagovornici nargilhane, odgovoriću: ne, nisam bio na licitaciji zato što nisam ni znao da se dešava. Ja sam informisan od strane Općine Stari Grad da će u tom prostoru biti osnovana Kuća zanata i smatrao sam da je to završena priča. Općina očigledno nije imala nikakve želje da tu bude osnovan muzej Maka Dizdara, jer nas je vrlo jednostavno mogla informisati da će biti održana licitacija”, dodaje.

Isto tako ukazuje i na mogućnost da općina direktno dodijeli prostor u slučajevima kada se radi o javnom interesu Bosne i Hercegovine, Federacije BiH, Kantona Sarajevo ili općine, kao što je to navedeno u članu 19. Odluke o dodjeli zakupa poslovnih zgrada i poslovnih prostora Općine Stari Grad. Ni to se nije dogodilo.

Tragikomična banalnost bh. društva

Ističe kako upravo u tom kontekstu treba shvatiti njegovu “šokiranost tragikomičnom banalnošću nargilhane ‘Mak’ smještene u kući u kojoj su nastali neki od najznačajnijih i najpoznatijih stihova bosanskohercegovački književnosti”.

“Iza pseudolegalističkog paravana Općine Stari Grad krije se ogoljena činjenica da je naslijeđe Maka Dizdara i njegova kulturološka vrijednost interesuje toliko da mu nisu posvetili niti jedno slovo”, ističe.

“A koliko Općini uistinu znači legalnost najbolje pokazuje groteskna staklena skalamerija čiju izgradnju su dozvolili u dvorištu nekadašnje kuće Maka Dizdara, na taj način potpuno uništavajući ambijentalnu vrijednost historijskog lokaliteta Malih daira”, zaključuje.

Njegove tvrdnje potkrepljuje odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine kojom je ambijentalna cjelina – Kazandžiluk, Male Daire i Luledžina ulica u Sarajevu proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

No to je svakako samo još jedna u nizu stvari za koje bosanskohercegovačko društvo, koje kulturi daje sve manji značaj, ni najmanje ne mari. Jer kako drugačije objasniti činjenicu da lik i djelo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, baš kao i stećke koji su mu bili vječna inspiracija, ne samo da prepušta zaboravu, već, najblaže rečeno, skrnavi, stremeći ka kulturnom dnu.

Slika i prilika odnosa prema kulturi

“Zamišljam da je Mak Dizdar rođen negdje drugo: koliko ulica bi po njemu nazvali, svaku kuću u kojoj je prespavao pretvorili u muzej, napravili ozbiljnu međunarodnu nagradu s njegovim imenom. A mi bismo se divili, govorili ‘svaka im čast’ i maštali da i mi imamo jednog Maka”, primjećuje nagrađivani bh. muzičar i kompozitor Damir Imamović.

Za to vrijeme, bosanskohercegovačko društvo nikako da se probudi iz dubokog sna, a reakcija sa viših instanci vlasti standardno izostaje. Sve to je, kaže direktor Festivala MESS Nihad Kreševljaković, “slika i prilika današnjeg odnosa prema kulturi”.

“Posebno je iritantan pokušaj da se nekim birokratskim rječnikom odgovornost prenese na one koji su kritizirali ovakav potez. To, osim što pokazuje da suštinski ne razumiju o čemu je problem, također indicira i na određenu bahatost kakva postaje sve popularnija u politici – kako globalno, tako i lokalno. Njihov najveći grijeh je što su nas u proteklim decenijama navikli na to da nas više nikakva budalaština ne može čak ni iznenaditi”, kaže Kreševljaković.

Dodaje kako ovaj događaj nije nikakav izuzetak, već ustaljena praksa.

“Gdje su nam kina? Nakon sumnjive privatizacije pretvorena su u neke tržne centre. ‘Imperijal’ umjesto da bude dodijeljen Festivalu MESS pretvoren je prvo u neku pivnicu, a onda u nekakvu radnju sportske obuće. Domovi kulture pretvoreni su u restorane. Kući Isaka Samokovlije prijeti uništenje, ali to nikog ni ne zanima. I sve je to zbog toga što živimo u dobu kada ovim društvom uglavnom prevladava pohlepa, prosječnost, provincijalni duh, odsustvo interesa za bilo čime intelektualnim”, ističe.

Njegovo mišljenje dijeli i dramaturg Almir Imširević koji ističe da smo sve češće svjedoci kako se “otima” kulturni prostor.

“Ovo što se dešava u Sarajevu već postaje redovno i najgora stvar je što niko više ne odgovara na to. Mene, prije svega kao građanina, a potom kao nekoga ko živi od kulture, plaši koliko tih prostora nestaje i koliko su bahati oni koji o tome odlučuju, koji ne shvataju šta to znači za ovaj grad”, kaže.

“Nemam iluzija, svjestan sam da kultura i umjetnost nikada nisu bile važne većini, ali to nikome ne daje za pravo da se tako bahato ponaša prema onome što u svakom društvu najvrijednije”, dodaje Imširević.

“Većina ljudi, a posebno u politici jedino je sposobno da razmišlja o ličnoj koristi. Oni ne čitaju, ne idu u pozorište, ne gledaju filmove. Ti ljudi o tome ništa ne znaju, niti ih zanima.  Eventualno, to vide kao neko sredstvo za neku jeftinu samopromociju. To je nažalost realnost u kojoj trenutno živimo”, zaključuje Kreševljaković.