Elma Hašimbegović: Čin viteza obavezuje na nastavak borbe za kulturu
Direktorica Historijskog uzeja BiH odlikovana je Ordenom viteza umjetnosti i književnosti, koji predstavlja jedno od najviših priznanja koje Francuska dodjeljuje u sferi kulture.
Direktorica Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine Elma Hašimbegović godinama neumorno radi na oživljavaju ove institucije od državnog značaja koja se, zbog neriješenog pravnog statusa, decenijama suočava sa brojnim problemima.
S vizijom Historijskog muzeja BiH kao jednom od najvažnijih kulturnih i obrazovnih institucija u državi, Hašimbegović se godinama trudila oživjeti ovu instituciju kulture. Njen doprinos očuvanju i obogaćivanju kulturnog naslijeđa nedavno je krunisan Ordenom viteza umjetnosti i književnosti, koji predstavlja jedno od najviših priznanja koje Francuska dodjeljuje u sferi kulture.
Ovo priznanje koje se dodjeljuje osobama koje su dale značajan doprinos očuvanju i obogaćivanju kulturnog naslijeđa uručila joj je ambasadorica Francuske u Sarajevu Christine Toudic.
U razgovoru za Al Jazeeru, Hašimbegović govori o ovom odlikovanju, Sizifovom poslu kojeg godinama obavlja u muzeju i daljim planovima.
- Odlikovani ste Ordenom viteza umjetnosti i književnosti, jednim od najviših priznanja koje Francuska dodjeljuje u sferi kulture. Kako ste reagirali kada ste saznali da ste dobitnica ovog prestižnog priznanja i šta Vam konkretno ova nagrada znači?
– Priznanje je stiglo na tačno 10 godina od početka mog profesionalnog angažmana, tj. od trenutka kad sam dobila priliku da pokušam stvari mijenjati iznutra i odozdo.
Krenulo je prilično prkosno i djetinjasto, kampanjom o solidarnosti i pozivu zajednici da nas podrži i ugrije muzej, htjeli smo pokazati ljudima o kakvom mi to naslijeđu brinemo, u kakvom se ono stanju nalazi, kako ta baština pripada svima nama, krenuli smo bez ikakvih resursa i alata, prilično naivno ali hrabro i srcem, i onda povratka više nije bilo. Deset godina poslije – stigao je viteški orden, upravo kao priznanje za transformaciju Muzeja u jednu od vodećih kulturnih i obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini i predstavljanje države na međunarodnom nivou.
Posebno zadovoljstvo mi predstavlja da se odlikovanje doima iskrenim, da nije formalne naravi kao što to priznanja ponekad jesu, a za to dokaze pronalazim u vrlo srdačnom prijemu u rezidenciji francuske ambasadorice, nj.e. ChristineToudic, i obrazloženju, tj. govoru koji je ovom prilikom održan. Lijepo je kad neko prepozna i definiše misiju i politike za koje se godinama zalažem i koje se možda nama iznutra ne čini uvijek da ih vidi vanjski svijet. A onda čujete da ih je neko detektirao i nazvao pravim imenom. Drago mi je i da je orden stigao u vrijeme intenzivne saradnje sa Francuskim kulturnim centrom i Goethe Institutom na zajedničkom projektu izložbe Wake Up, Europe o međunarodnoj solidarnosti sa Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima u toku rata devedesetih godina, i to u trenutku kad pripremamo njenu međunarodnu turneju. Historijski trenutak za priču o solidarnosti u svjetlu dešavanja u Ukrajini je itekako značajan.
Na ličnom nivou, priznanje znači i to se borba za kulturu nastavlja, da je nagrada ujedno i obaveza da se razmišlja kako osvojiti prostor za slobodu umjetničke i kulturne misli i djelovanja, za njenu bolju poziciju u društvu. Čin viteza na to obavezuje, časna i poštena borba se nastavlja.
- Dok je s jedne strane prepoznat i priznat Vaš višegodišnji trud i rad u procesu oživljavanja Historijskog muzeja BiH i njegovoj transformaciji u jednu od najvažnijih kulturnih i obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini, s druge strane godinama bijete iste bitke, suočavajući se sa problemima čiji je ključ uglavnom u neriješenom pravnom statusu. Vidi li taj Sizifov posao koji godinama već obavljate neko sa domaće političke scene?
– S vremena na vrijeme stigne poneki aplauz sa domaće političke scene, ponekad i veća lična, moralna i profesionalna angažiranost. Ambasadori smo i dostojno predstavljamo i grad i državu na međunarodnoj sceni i zato smo se sami izborili, gotovo bez ikakve institucionalne, državne, podrške. Dakle, dobitna kombinacija za ljude na vlasti: neko drugi dobro obavlja posao, a da za to ne traži i ne dobija ništa. S tim da sam davno prestala razmišljati o ulozi Sizifa; jeste ovaj rad ponekad iscrpljujući, a problemi se decenijama ne rješavaju, ali se za deset godina ipak nešto trajno uradilo i mnoge stvari se više ne mogu vratiti unazad – može institucija, ako u nekom trenutku nekome padne na pamet drugačije rješenje, promijeniti pravac, transformisati se u nešto drugo, ali su ipak urađene stvari koje ostaju.
Pozicionirali smo se na domaćoj i međunarodnoj sceni, promijenili percepciju muzeja u očima lokalne zajednice i šire, imali cijeli niz sjajnih i jako ozbiljnih projekata, zbirku po zbirku sredili i reaktivirali, renovirali dio zgrade – to će ipak ostati zabilježeno u historiji institucije. Da zaključim, posao jeste često mukotrpan i ponekad se učini da nosim kamen, ili muzej od kamena, na svojim plećima, iznova se dovijajući kako doći do vrha planine, tj. osigurati godinu dana rada, i onda krenuti opet ispočetka. Ali daleko od toga da je uzaludan i bez smisla i cilja. A političari su prolazna kategorija, dođu i prođu. I bilo bi dobro da više razmišljaju šta ostavljaju iza sebe i po čemu će biti upamćeni.
- Kako danas funkcionira Historijski muzej BiH? Kako je za ovu instituciju kulture od državnog značaja počela 2022. godina?
– Funkcionira kao i više od dvije decenije dosad, kao javna institucija koja se bavi javnim dobrom, a koja se ne finansira iz javnog budžeta. Ova godina je počela nastavkom sumiranja rezultata protekle godine, za koju možemo reći da je bila uspješna jer je iza nas niz zanimljivih projekata, obnovljena administrativna zgrada, plaćeni računi, plate i porezi državi, a onda i kalkulacijama koliko možemo izdržati sa sredstvima koja imamo na računu, kao i ko bi i kad mogao raspisati konkurs za grantove. O njima ovisi naša osnova od koje počinje planiranje finansijske konstrukcije. Vidjeli smo da “civili” (Ministarstvo civilnih poslova BIH) nisu raspisali poziv, što automatski znači da nam je konstrukcija dobro poljuljana. Svjesni smo da je Federalno ministarstvo kulture i sporta i njihov grant uvijek lutrija, što nas dovodi do zaključka da se u 2022. godini možemo osloniti jedino na Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo i njihovu višegodišnju podršku, u posljednje vrijeme senzibilniju prema zapostavljenim državnim kulturnim institucijama.
U ovom trokutu, gdje ishod ponajmanje ovisi o našem radu i zaslugama, a ponajviše o matematici i nacionalnom ključu, pravimo osnovnu finansijsku konstrukciju i računamo s kojom osnovom krećemo u godinu. Paralelno s tim, a neovisno o ovoj realpolitici današnje Bosne i Hercegovine i egzistenciji uposlenika, izvlačimo na sto planove i projekte za tekuću godinu. Neki od njih će biti kulturnog, neki obrazovnog karaktera, neke radimo zato što mislimo da time dajemo širi doprinos društvu, neki od njih će nam donijeti i finansijsku korist, mnogi neće, ali će nam sve i jedan donijeti veliko zadovoljstvo jer su u potpunosti u skladu s našom misijom. Prihod od komercijalnih projekata biće pridodat gorenavedenim sredstvima iz javnih grantova i, ako bude sreće, moći ćemo govoriti o još jednoj uspješno preživljenoj godini.
- Uprkos svim problemima i neriješenom pravnom statusu, Historijski muzej BiH je primjer dobre prakse – odakle dolazi energija koju već godinama ulažete u poboljšanje postojećeg stanja i insistirate na različitim akcijama i projektima. Šta je to što Vas pokreće kada je riječ o radu u muzeju?
– Uvijek se unezgodim i bojim da će zvučati patetično kada izgovaram riječi kao što su odgovornost, ljubav, sloboda… kao da se te opšte vrijednosti i principi ne smiju spominjati u menadžerskim poslovima ili, ako se i spominju, da ne zvuče kao neka opšta mjesta ili pojmovi za manipulaciju emocijama. Ali su to zapravo stvarne vodilje u mom slučaju. Dobila sam priliku, izborila se za slobodu, odlučila da postojeće resurse, ma kako slabi bili, iskoristimo kao naše prilike i snage, i to su polazne osnove koje onda dalje pokreću procese i akcije. Jedan uspješno realiziran poduhvat donosi podstrek i energiju da se nastavi više i bolje, jedna vrata otvaraju druga…
- U čemu leži ključ uspjeha koji se ogleda u svim pozitivnim promjenama kojima svjedočimo od kada ste došli na čelo Historijskog muzeja BiH?
– Često kažem da političarima, odnosno ljudima na ključnim pozicijama u državi, gradu, lokalnoj zajednici, ljudima na čelu institucija, pod uslovom da imaju kompetencije za obavljanje posla, nedostaje vizija. Nažalost, sistem je taj koji ljudima na poziciji ne dozvoljava da razmišljaju o viziji i da dugoročno razmišljaju; umjesto o planovima, projektima, malim i velikim pozitivnim promjenama, nažalost, oni većinu dobijenog vremena potroše fokusirajući se na očuvanje pozicije, ili u gorem slučaju, na ostvarivanje lične dobiti. Nije ni pozicija muzeja takva da čovjek može dugoročno razmišljati, pa mi ne možemo ni tekuću godinu planirati, ali mora postojati vizija kakav muzej želimo i mora postojati vjera da ono što radimo vrijedi, da će biti korisno ovom društvu i da ostaje iza nas.
- Kakvi su dalji planovi kada je riječ o radu Historijskog muzeja BiH?
– Ova godina u planovima rada Muzeja će se odvijati u znaku dvije vrste aktivnosti. Kao Muzej koji se već skoro dvije decenije bavi recentnom historijom i teži da se postavi kao vodeća kredibilna institucija kad je u pitanju muzeološko bavljenje ratom, temeljeno na prikupljanju, istraživanju i obradi tema iz historije devedesetih, ove godine ćemo ponuditi cijeli niz aktivnosti povodom tridesetogodišnjice početka opsade Sarajeva. U saradnji sa domaćim i međunarodnim partnerima pripremamo izložbe i publikacije, razvijamo edukativni program za mlade, pripremamo radionice i seminare, koji će u toku godine biti ponuđeni javnosti.
Drugi set aktivnosti i fokusa će biti usmjeren na renoviranje zgrade, koje ostaje naš osnovni prioritet. Do kraja godine, uz finansijsku podršku Vlade Kantona Sarajevo, Općine Novo Sarajevo i UNDP-a, trebali bismo imati još jedan dio zgrade obnovljen i uslovan za rad. Arhitektonsko djelo moderne arhitekture naprosto zaslužuje vratiti stari sjaj, što zbog same arhitektonske vrijednosti, što zbog onoga što institucija predstavlja.