Edinu Numankadiću orden francuskog viteza umjetnosti i književnosti

Slikar Edin Numankadić (Sarajevo, 1948.) odlikovan je ordenom viteza umjetnosti i književnosti koje mu je u utorak uručila ambasadorica Francuske u Bosni i Hercegovini, Christine Toudic. Direktor Olimpijskog muzeja u Sarajevu Edin Numankadić, nakon što je obnovljena zgrada institucije koju decenijama vodi, početkom godine se penzionisao.

Teško je napisati vijest o priznanju, a da se u istom dijelu teksta ne spomene i drugi važan dio Numankadićevog života. Dvije činjenice jedna uz drugu govore o kompleksnosti, predanosti, istrajnosti i hrabrosti umjetnika da živi po vlastitim estetskim kriterijima iako ona nisu po mjeri sredine u kojoj je. Ovaj pionir moderne umjetnosti u Bosni i Hercegovini nije se nikad odricao vlastite tradicije koja je vidljiva u njegovom radu, kao i utjecaji francuskog nadrealizma i američkog ekspresionizma. Odlučivši da živi umjetnost napravio je kompromis: imao je osmočasovno radno vrijeme koje mu je obezbjeđivalo egzistenciju da bi tri sata dnevno slikao.

„Ta sloboda je najvrjednija stvar i nikad je ničemu nisam podredio,“ kaže francuski vitez umjetnosti i književnosti sa sarajevskom adresom.

Prvi kompromis napravio je još i ranije: dijete intelektualaca iz tradicionalne familije, po želji oca, prvobitno je upisao elektrotehniku i studirao je dvije godine. Često je Numankadić u intervjuima prisjećao drame koja je u njihovom domu nastala kada su roditelji shvatili da više slika nego što polaže ispite. Tada su pristali da Edin upiše Pedagošku akademiju, odsjek slikarstvo i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu uporedo studira na katedri za južno-slavenske jezike.

Utopijski živjeli duh pobune

U razgovorima ističe da pripada generaciji takozvanih šezdesetosmaša koja je utopijski živjela duh pobune. Historičarka umjetnosti Meliha Husedžinović napisala je da nije zanemariv utjecaj na Numankadićev umjetnik u čijem je ateljeu dosta vremena provodio i dobio poduku Behaudina Selmanovića  (Pljevlja, 1915 – Sarajevo, 1972) „slikara sa osobenim tretmanom boje i tradicije, na čijim se slikama, u kompozicionom aranžmanu gotovo uvijek pojavljuju neke folklorne rukotvorine, često i ponjava“.

Uz Selmanovića, čiji je rad dječarac Edin prvi put vidio u Umjetničkom paviljonu, druge utjecaje približilo je prosto pitanje djeda 1971. godine koji želi obradovati unuka: „Šta želiš?“

Dvadeset trogodišnji student pedagogije i književnosti nije imao dilemu da želi otići u Pariz. Upravo taj susret s modernom umjetnošću što je trajno obilježilo njegov rad. Sada se sjeća jeftine sobe i dana koje je započinjao kupovinom francuskog bageta i mlijeka te pješačenja od galerije do galerije u ljetnim žegama. Danas se uz osmijeh i malo čuđenjem sjeća se tog asketskog pristupa umjesto da se jednostavno na željene lokacije odveze se metroom.

Susret sa djelima francuskih nadrealista i američkih ekspresionista, otvorio je nova polja u njegovom umjetničkom imaginariju. Upitao se: „Zašto da i u Sarajevu ne radimo to isto?“

Tih godina u njegovom rodnom gradu kritika nije blagonaklono gledala na modernu slikarsku estetiku. Dosta povoljniji ambijent bio je u Beogradu i Zagrebu. U bosanskohercegovačkoj prijestolnici ambijent se počeo mijenjati 1975. godine, otvaranjem gradske galerije Collegium Artisticum i posredstvom njenog progresivnog djelovanje. Sarajevo je za svega nekoliko godina postalo središte likovne scene bivše Jugoslavije.

Tri umjetničke grupe

Numankadić je pokretač tri umjetničke grupe: 1+1+1 djelovala je od 1971. do 1972; grupa Prostor Oblik djelovala je 1974.; i grupe Kammen  iz 1987. godine.

„Trenutak kada se Numankadić javlja na umjetničkoj sceni svoje sredine, a to je prva polovina sedamdesetih kada počinje i nastaje ciklus ‘Boja, prostor, vrijeme’, ukazuje se danas kao prelomni stadijum ubrzane modernizacije bosansko-hercegovačkog likovnog života, u čemu je Numankadićeva uloga jedna od presudnih“, napisao je historičar umjetnosti Ješa Denegri u rezimeu monografije Edina Numankadića.

Nazivi pojedinih ciklusa i etapa u opusu ovog slikara su „Boja, prostor, vrijeme“, „Tragovi“, „Svjedoci postojanja“ i „Slike/Zapisi“.

Na radnom stolu 1992. godine napisao je: „Živiš normalno, zaokupljen umjetničkim problemima, u jednom trenutku vidiš da je život fascinantniji od svake umjetnosti“.

Učestvovao u duhovnom otporu domovine

Moć umjetnosti je fascinantna u poljima u kojima politike i pregovori nailaze na barijere. Tome je svjedočio Numankadić od 1992. do 1995. godine kada je učestvovao u duhovnom otporu domovine. Sudionik je mnogih izložbi iz tih godina od kojih je jedna od najznačajnijih „Svjedoci postojanja“ koju je organizovao Mirsad Purivatra.

Sudjelovao je ovaj slikar tih ratnih godina u organizovanju izložbi bosanskohercegovačkih slikara na Venecijanskom bijenalu, ali i drugdje u svijetu. Radovi su se iznosili kroz Tunel spasa. U godinama kada je Sarajevo u vatrenom obruču, prijatelji bi upitali Edu zašto se uvijek vraća. On bi šaljivo odgovarao: „Volim da spavam u svom krevetu“.

Numankadić je 1993. godine imao izložbu u kinu Sutjeska, a onda je ona putovala u New York,  Edinburg, Prag i Innsburck. Centralni dio činio je sto i on je donedavno bio dio stalne postavke „Oprostorena intima“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Sudjelovao je i u dva važna projekta za savremenu umjetnost – muzej savremene umjetnosti  Ars Aevi u Sarajevu i Arka – Titov bunker u Konjicu.

Radije govori o drugima nego o sebi

Kroz njegov život prošli su mnogi istaknuti intelektualci i umjetnici s ovog prostora u prošlom stoljeću. S mnogima je prijateljevao i radije govori o njima nego o sebi. Upravo jedna anegdota koju je historičar umjetnosti Ješa Denegri ispričao prilikom obilježavanje četiri dekade Numankadićevog rada ispričao, opisuje skromnost koji je ovaj umjetnik od najmlađih dana.

Sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća Denegri je bio selektor za veliku jugoslovensku izložbu i došao je da odabere radove umjetnika u Sarajevu. Prema spisku obilazio je ateljee po Sarajevu, a dodijeljen mu je bio mladi vodič. Nije bio zadovoljan onim što je tom trenutku vidio, a sjetio se da je pogledao izložbu Numankadića u Beogradu i da ga je iznenadilo da je tekst za nju pisao Oskar Davičo.

Upitao je vodiča da ga odvede u atelje „tog“ Numankadića. Mladić mu je odgovorio: „Ja sam Edin Numankadić“.