Kada je Izrael početkom maja objavio svoju namjeru da trajno ponovo okupira Gazu, nije samo proglasio novu fazu vojne dominacije. Ekspanzionistička država također je signalizirala intenziviranje svoje kampanje brisanja i sistematskog ušutkivanja.
Takav potez trebao bi biti uzbuna za svaku redakciju i novinara širom svijeta. Ovo nije samo teritorijalna okupacija, već rat protiv istine. I u tom ratu, palestinski novinari su među prvima koji su na meti.
Zapanjujući broj ubijenih medijskih radnika u Gazi govori sam za sebe. Jedan nedavni izvještaj navodi da je u Gazi ubijeno više novinara nego u dva svjetska rata, ratovima u Afganistanu, bivšoj Jugoslaviji i Vijetnamu zajedno. To je najsmrtonosniji sukob za medijske profesionalce ikada zabilježen.
Prema Vladinom uredu za medije Gaze, ubijena su najmanje 222 novinara. Institut za razumijevanje Bliskog istoka (IMEU) sažeo je ovo žalosno stanje stvari izjavom kako je „Izrael najveći ubica novinara u modernoj historiji.“
To nije samo posljedica rata. To je strategija. To je medijsko zamračenje provedeno krvoprolićem i zatvorenim granicama.
Novinare ubijaju svakodnevno
U jednom od najkrvavijih dana posljednjih mjeseci, Izraelske okupacijske snage (IOF) ubile su supružnike novinare Khaleda Abu Seifa i Nour Qandil zajedno s njihovom malom kćeri u Deir el-Balahu. Također su ubili fotografa Aziza al-Hajjara i njegovu suprugu i djecu u sjevernoj Gazi te novinara Abdula Rahmana al-Abadlaha u južnoj Gazi. U izraelskom napadu na šator u „sigurnoj zoni“ Al-Mawasija ubijeni su Ahmed al-Zinati, njegova supruga i dvoje male djece.
Potom su dva novinara – Hassan Sammour i Ahmed al-Halou – ubijena u dva izraelska napada. U međuvremenu, izraelski dron gađao je novinara Hassana Eslaiha u jedva funkcionalnom medicinskom kompleksu Nassar u Khan Younisu. Eslaih se oporavljao od povreda zadobijenih kada je IOF bombardirao medijski šator 7. aprila. U napadu je Eslaihov kolega Hilmi al-Faqaawi izgorio.
Dana 17. aprila, Fatima Hassouna, istaknuta fotoreporterka čiji je život tijekom genocida postao tema dokumentarca, ubijena je u svom domu zajedno s 10 članova svoje porodice. Dan ranije saznala je da će film biti prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu.
Dana 7. maja, kada je više od 100 ljudi ubijeno u jednom danu, novinari Yehya Subeih i Noor al-Din Abdu također su bili meta napada. Yehyino prvo dijete, djevojčica, rođena je istog jutra. Otišao je od kuće kako bi nabavio potrepštine za svoju suprugu i nikada se nije vratio. Njegova kćer će odrasti obilježavajući rođendan istog dana kada joj je otac ubijen.
Abdu je izvještavao o izraelskom masakru u školi u gradu Gazi kada je ubijen. Osim novinarskog rada, dokumentirao je i razorne gubitke vlastite šire porodice. Šestog maja poslao je ime i fotografiju još jedne žrtve kako bi je dodao na popis koji su vodili on i njegov ujak Rami Abdo, osnivač Euro-Med Human Rights Monitora. Dan kasnije, i sam je dodan na popis.
Izrael nastoji da postigne medijski muk
To su samo neki od mnogih atentata koje je Izrael izvršio u nastojanju da u Gazi postigne medijski muk. Postoji i mnogo više slučajeva novinara koji su preživjeli, ali ih je trauma ušutkala.
Među njima je i moj rođak Rami Abu Shammala. Ramijeva porodična kuća nalazila se samo nekoliko blokova dalje od ruševina kuće moga svekra u Hay al-Amal u Khan Younisu ili onoga što je ostalo od onoga što je nekada bila užurbana, živa četvrt.
Dan nakon što smo obilježili Svjetski dan slobode medija, u izraelskom napadu uništena je Ramijeva kuća, pri čemu je ubijena njegova šogorica Nisreen, a šestero djece poslano na hitnu pomoć Medicinskog kompleksa Nasser. Rami nije bio kod kuće i preživio je, ali je pao u stanje duboke tuge da više nije mogao svjedočiti.
Dan uoči obilježavanja datuma posvećenog slobodi medija, novinarka Norhan al-Madhoun izgubila je brata Rizqa, fotografa, u izraelskom zračnom napadu usmjerenom na javnu kuhinju u kojoj je volontirao. On i pet radnika u kuhinji ubijeni su u trenutku. U oktobru je porodica izgubila oca Ahmeda Khalila al-Madhouna kada je poginuo dok je dostavljao vodu, a zatim i drugog brata Haithama, koji je ubijen već sljedeći dan.
Nakon Rizqove smrti, Norhan je na društvenim mrežama objavila: „Sa srcem koje puca od tolikog gubitka, danas tugujem za tobom, moj voljeni brate i moje nezamjenjivo rebro […] Oni koji su ga poznavali znaju da je bio oličenje velikodušnosti, utočište suosjećanja i stalni glas za hrabrost i istinu. Ali ja, koja sam oduvijek pronalazila utočište u riječi, u pisanju kao karijeri, osjećam se bespomoćnom pred veličinom gubitka.“
Ovako izgleda ušutkavanje novinara – ne samo uništavanje kamera i novinarskih prsluka, već uništavanje porodica, domova i budućnosti. Tuga i šok mogu ušutkati čak i više od zastrašivanja.
Potrebna hitna, globalna akcija
Sve ovo krvoproliće usmjereno na novinare u Gazi događa se u vrijeme kada Izrael navodno provodi „ograničene operacije“. Možemo samo zamisliti šta će se dogoditi kada se njegova genocidna vojska bude kretala kako bi ponovo okupirala Pojas Gaze.
Svijet više ne smije zatvarati oči. Opstanak palestinskih novinara i sloboda izvještavanja zahtijevaju hitnu, globalnu akciju. Strani novinari ne mogu nastaviti šutjeti o izraelskom odbijanju da im dopusti slobodno izvještavanje iz Gaze. Uključivanje u IOF i prikazivanje samo onoga što žele da mediji vide mora se javno odbaciti. Bez pristupa međunarodnim medijima, Gaza će i dalje biti zatvoreno ratište, mjesto gdje se zločini mogu nastaviti neviđeno.
U Gazi će odsutnost kamera biti jednako smrtonosna kao i bombe izvezene iz Sjedinjenih Američkih Država. Sada je vrijeme da novinari, urednici i novinske organizacije zahtijevaju pristup – ne samo kao profesionalno pravo, već i kao moralni imperativ. Dok se ovaj pristup ne odobri, novine i kablovske mreže trebale bi svakodnevno podsjećati čitatelje i gledatelje da Izrael njihovim novinarima uskraćuje ulaz.
Odbrana same suštine novinarstva
Ovdje se ne radi samo o solidarnosti s palestinskim novinarima. Radi se o odbrani same suštine novinarstva: prava na svjedočenje, na dokumentiranje priča koje bi oni na vlasti radije sakrili.
Ključno je zauzeti stav sada kada svjedočimo globalnom trendu povlačenja slobode medija, ubrzanom ušutkavanjem Gaze. Broj država koje istinski podržavaju slobodne i živahne medije stalno se smanjuje. Istodobno, tehnološko obećanje društvenih mreža da budu snaga demokratskih promjena – što se nekada vidjelo u Arapskom proljeću – gotovo je nestalo.
Sada je vrijeme za ulazak u Gazu. Međunarodni mediji moraju djelovati. Ne kasnije, ne kada prestane ubijanje, ne kada Izrael da dopuštenje – već sada. Ono što je potrebno jest globalni zahtjev za pristupom, za odgovornošću i zaštitom onih koji se usude govoriti. Ovo je trenutak. Ne smijemo ga propustiti.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.