Početak novembra je u Sarajevu uvijek interesantan. Tada obično počnu poznate sarajevske magle, a u iščekivanju konačne zabrane pušenja, Sarajlije i turisti ovih dana imaju izbor između Jazz Festa i nekoliko koncerata, u uglavnom zadimljenim prostorima.
Tako je bilo i ovaj put. Moglo se birati da li otići u Narodno pozorište slušati džez bez dima ili u Dom mladih s dimom, poslušati bend sastavljen od trojice mladih ljudi, bend koji je slavio deseti rođendan i četvrti album, i bend koji je za tako kratko vremena uspio na hip hop sceni napraviti ono što mnogi nisu – zapjevati i zasvirati sa Sarajevskom filharmonijom, i to nakon sto godina njenog postojanja.
Dakako, radi se o, slušaocima u našoj regiji, možda manje poznatom bendu Helem Nejse, koji ćemo ovim putem pokušati približiti široj publici.
Šta znači Helem Nejse?
Sam izraz helem nejse bi se najbolje mogao prevesti kao nema veze, ili nebitno. Jedan od članova benda, Admir Čular, je prilikom jedne TV emisije objasnio kako je to fraza koja se koristi za izlaz iz digresije, odnosno ako razgovaramo na jednu temu, pa se prebacimo na drugu, ubacićemo helem, nejse, kako bismo se vratili na prvobitni razgovor.
Kao neko ko je odrastao u Sarajevu, ovaj sam izraz nebrojeno puta čuo u porodici, na ulici, u školi, te na mnogim drugim mjestima, ali mi nikada nije palo na pamet da ga nekome objašnjavam. Kada bih razgovarao s nekim za koga bih pretpostavio da ga ne zna, jednostavno ga ne bih ni koristio, kao i mnoge druge sarajevske izraze slenga.
Godinama poslije ću shvatiti da ustvari naše lokalizme itekako volim koristiti, što u tekstovima, što u svakodnevnom govoru, uz opasku gdje bih uvijek objasnio šta to znači. Primijetio sam da je to ljudima uglavnom simpatično, i da s odobravanjem žele čuti na šta sam zapravo mislio.
Već se godinama bavim mišlju i da jednog dana objavim rječnik žargona našeg jezika, i već mi je neugodno pri pomisli da moram objašnjavati šta je to naš jezik, te da li se on govori od Vranja do Varaždina, ili od Drine do Une. Siguran sam da bi mi u tome pomogli i momci iz Helem Nejse, ali i stariji bendovi poput Zabranjenog pušenja.
Helem, nejse, da se vratimo na temu. Iako nisam veliki ljubitelj ubacivanja slova ‘h’ u neke riječi, pa ću radije pisati rđavo i lako umjesto hrđavo i lahko, moram primijetiti da se elem fino transformiše u helem, da u nazivu ipak nema zareza, koji bi u samom izrazu ipak bio potreban, dok bi početno slovo ‘n’ u drugoj riječi trebalo pisati malim slovom. Ipak, ispoštovaćemo bend i umjetničku slobodu, pa ćemo pisati onako kako su oni i zamislili, Helem Nejse.
Počeci i aktuelne teme
Počeli su kao radijska emisija, da bi se kasnije razvijali u nekoliko smjerova. Radili su kviz i predstavu u sarajevskom Kamernom teatru, napravili četiri albuma, te crtani film.
Tokom predstave su pisali muziku za samu predstavu, nakon čega su suzili izbor na jedanaest pjesama koje su postale njihov prvi album, naziva “Go u gostima”. Na tom albumu su obradili nekoliko tema, uglavnom u poznatom sarajevskom žargonu, a pored teme akšamluka, gdje se dvije porodice sastaju jedna kod druge (pjesma “Go u gostima”, op.a.), u pjesmi “Stara” su govorili o sinovima koji se ne trude izaći iz toplog majčinog doma i zagrljaja, nego parazitiraju do kasnih godina.
“Treba m’ para stara, daj m’ para stara, imaš para stara, nemam banke” je rečenica nalik na one koje su mnoge majke sigurno mnogo puta čule u postsocijalističkom i pretkapitalističkom društvu. Scena gdje se tridesetogodišnjak (ili stariji) i dalje grebe za novac od roditelja je srceparajuća, ali i realna u našim zemljama, te se vjerovatno ne razlikuje mnogo u cijeloj bivšoj državi.
Pa ipak, momci iz Helem Nejse Bosnu itekako vole, što se može itekako osjetiti kroz pjesmu “Bosnia”. “Ovo je Bosnia, ovo je Bosnia, nikada nije bila ljepša ni ponosnija. This is Bosnia, Bosnia, you must love your family and be nice to komšija” (“Ovo je Bosna, moraš voljeti porodicu i biti dobar prema komšiji”, op. a.). Slično opisuju i u pjesmi “Mahala”, koja kaže kako kako “ako ičeg’ na svijetu ima, ima mahala, a ipak samo je jedna mahala – mašala”. Ne znam pogađam li jer sam ipak haustorče, ali čini mi se da su htjeli reći kako je svaka mahala posebna. Pod mahalom podrazumijevamo naselje u kom preovladavaju porodične kuće, mada mahala može biti i određena skupina ljudi koji žive blizu jedni drugima, dok mahalaš može biti i karakterna osobina, nekad u pozitivnom, a nekad u negativnom smislu.
Nakon “Gola u gostima” objavljen je album “Pola čovjek, pola jedan”, u kom imamo svojevrsni nastavak pjesme “Stara”, gdje se govori o čovjeku koji spava do podne, radi samo druge smjene, i koristi svaku priliku da odspava. Među 14 pjesama nalazi se i “Kafa na aparatima”, u kojoj čovjek potroši platu na kafu, i uopšte mu nije bitno da li je kafa s aparata, domaća ili tri u jedan. Ljubavne pjesme “Debili” i “A ja sam za to (da ljubav pobijedi)” su presimpatične, i lako ulaze u uho, ali možda i najveći hit grupe Helem Nejse je i danas “Kabadahija”, gdje zajedno s Markom Louisom pjevaju o Eni i Borisu, paru koji na kraju opstaje uprkos protivljenju njene porodice zbog toga što Boris nije musliman.
Ko zna bosanskohercegovački kontekst i koliko je to danas moguće, lako će se poistovijetiti sa samom pjesmom, bez obzira dolazi li iz mješovitog braka, da li je u jedan takav svjesno ušao/la ili nema veze s cijelom pričom. Na koncertima sigurno pjevaju ljudi iz svih konfesija, bilo miješani ili ne, a vjerovatno svi mi znamo neku takvu sretnu ili nesretnu ljubav. U Sarajevu, gradu ispod Trebevića, i dalje ima pravo dobrih priča, kao što se desilo i na samom subotnjem koncertu, kada je jedan od trojice članova benda, Tihomir Radić (nadimak Toši Domaćin) zaprosio svoju djevojku pred punim Domom mladih i dvije hiljade ljudi u njemu.
Kreativnost na visokom nivou
Pored nabrojana dva, Helem Nejse su izdali još dva albuma. Iako treći vrlo kratak, sa samo osam pjesama, za četvrti se može reći da je opet nešto posebno. Kroz svih deset godina su sarađivali s mnogim zvijezdama iz regiona, poput Dubioze kolektiv, Ede Maajke, Amire Medunjanin itd.
Na četvrtom albumu, od 46 minuta vrlo kreativnih stihova, i petnaest pjesama, na njih šest gostuju i drugi muzičari, čime Helem Nejse pokazuje kako je moguće spojiti ono što je na prvu nemoguće, hip hop i sevdah, hip hop i pop, hip hop i džez. Tako je bilo i na sarajevskom koncertu, gdje su se pojavili Božo Vrećo, Marko Louis, crnogorski muzičari Who See i drugi, uveličavši zabavu i osvježivši scenu koja je već bila bogata samim tim da je nastupala filharmonija, a i prateći bend koji svira zajedno s trojicom momaka koji čine okosnicu grupe, spomenutim Čularom i Radićem, te Amerom Čankovićem. Tu su se spojila dva žanra koja su možda i najudaljenija jedan od drugih, što su na plakatu opet žargonski objasnili, napisavši “ma klasika”, a to je inače odgovor na pitanje šta ima, i znači kako je sve kao i obično.
Tokom trosatnog spektakla, energija nijednog momenta nije bila negativna, niti je atmosfera padala, a glavni vokali, Čular i Čanković (nadimci Čika Gagara i Stihomir Klepić) su se idealno smjenjivali u repovanju, pjevanju i razmjenjivanju stihova, i to u vrlo razumljivom tonu, što nije uvijek slučaj sa hip hop pjevanjem uživo. Tu se dalo zaključiti da nisu samo kreativni i rječiti, nego i da im je artikulacija vrlo jasna. U intervjuima kažu da mnogo vježbaju, što se itekako može primijetiti, a saradnja s filharmonijom govori i o njima kao muzičarima i zrelosti u koju su već dospjeli.
Kroz sve ove godine, Helem Nejse propagira ostanak u Bosni i Hercegovini. Uvijek se trude dati onu pozitivnu sliku države, i koliko god nekad bilo crno i tmurno, oni su ti koji rade na boljitku, bilo da je to kroz predstave, koncerte, studijske albume ili crtani film koji se kroz sleng bavi raznim osjetljivim temama.
Nedavno su pokrenuli talent akademiju za mlade muzičare, a čak u jednoj pjesmi, “Tarabuka”, sa svog drugog albuma, upravo kritikuju one kojima uvijek nešto smeta, koji stalno kukaju, odnosno nikad nisu zadovoljni.
Mora se priznati da je to prilično masovna pojava na Balkanu, gdje uvijek mislimo da smo periferija svijeta, iako u stvarnosti to uopšte nije tako. Oni bi tu rekli, “nije bitno da li kužiš, kapiraš il’ kontaš, ljudi đe god odeš masovno gube kompas”.
Helem Nejse još nisu izgubili kompas, ali su tokom koncerta ipak izveli zakletvu, u kojoj je publika ponavljala za njima da će ih slušati i kada postanu mainstream. Oni neće postati mainstream, oni to već jesu, ali to uopšte ne mora biti loša stvar. Helem Nejse je svjetski proizvod, a Dom mladih im je već sada bio premali, jer su ljudi tražili karte danima prije koncerta, ali ih više nije bilo. Ko je ulaznice kidis'o na vrijeme, nije ograjisao (ograjisati – naići na uroke op.a.). Valjda će naredni koncert biti bez dima od cigareta.