Tu noć 1995. imao sam 22 godine i bio je koncert Laibacha u Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Tu noć 2023. imao sam 49 godina i opet je bila ista grupa, na istom mjestu.
***
Često su me pitali u državama koje sam imao priliku obići, šta najviše pamtim iz rata?
Kako jednostavno, očekivano, a teško pitanje.
Pamtim sve: dim i barut u nosnicama nakon prvih granata oko zgrade; jednu čokoladu koju dijelim na liniji za svoj 19. rođendan, miris svježe iskopane zemlje u rovu i na humkama; nebodere pretvorene u baklje na Trgu heroja; drugove što se ne boje i ne povlače…
Pamtim i nadimak Lee Marvin dat komandantu jednog bataljona jer je bio apsolutno isti kao glavni junak u Dvanaest žigosanih, klokotanje vode dok puni kanister; okus Ikara; majčinu ukusnu pitu bez ičega u njoj; gladnog goluba svezanih i otečenih nogu što dolijeće na lim ispred prozora kojem dajemo mrvice od posljednjih kriški hljeba sve dok nije ojačao i kljunom pokidao konac, a onda blistavog perja na krilima otišao u slobodu; derneke; prve objavljene tekstove, basket pod granatama, suze i smijeh…
Sjećam se Nijaza kako me drži pod ruku na očevoj dženazi.
Malo poslije je poginuo i Nijaz.
Sjećam se i Damira, tada možda 16-godišnjaka, komšije vrata do vrata u Hrasnom, kako ga srećem pred opštinom Novi Grad. Povedem ga do kasarne da uzmem stvari, pa ćemo kući. Pred kasarnom, kaže mi raja, grah za ručak, jedi pa idi. Imali smo tada one kartice. Svi dani u mjesecu na njoj, pa ti dežurni u vojnom restoranu križa. Kažem Damiru, hajmo jest, veli, kako će on, nema karticu.
„Reci da ti je u spavaoni i radi sve što ja radim.“
Tako i bi, kaže da mu je ostala u spavaoni, a onda uzmem ja tacnu, uze on, uzmem ja komad hljeba (vazda tvrd ko kamen da ga manje pojedeš op.a,) uze on, uzmem tanjir, uze on. Naspu nam grah, sjedamo jedan preko puta drugog.
Počnem drobiti hljeb u grah, poče on, a znam da to ne radi, jeli smo zajedno do tada 100 puta.
„Šta radiš“?
Kaže: „Pa jesi mi rekao da radim sve što i ti!“
Ama baš ništa nisam zaboravio.
Niti ću, makar želio.
Ali o tome nikome ne govorim, ponekad nešto napišem.
Radije pričam strancima o koncertima pod opsadom, o knjigama koje niču, o modnim revijama u Kamernom teatru, o film festivalu, o punom BKC koji gleda Pulp Fiction s puno lažne krvi na filmskom platnu, a napolju pljušti prava, o fakultetu koji radi utorkom i četvrtkom, o Laibachu…
Nikada više neću imati taj osjećaj sreće, ushićenja i zadovoljstva, kao onda, sada već davno, kada bih iz kasarne došao kući, presvukao se i rekao da idem u pozorište.
Mati ko mati.
„Smiri malo, tek si došao!“
Zalud.
„Jesi li lud?“
Zalud.
„Valja pješke, puca!“
Zalud.
„Dosta mi je gubitaka i brige!“
Zalud.
Dođi prije policijskog (u 22h).
Zalud.
Sjećam se i revnosne policije kako lovi mlade pred ulazima minutu nakon početka policijskog sata. Sjećam se i zaleđene uzbrdice prema mojoj zgradi, u zimu, tačno u 22:05. I policajca kako svijetli baterijom i viče: „Stani!“.
On bi da se popne do mene, nema 20-30 metara.
Zalud.
Ne može uz led, koliko god puta pao.
Glasno i učtivo sam mu poželio:
„Laku noć!“
I nestao u stubištu u mraku, u gradu bez struje.
***
Sada je bilo posve drugačije.
Bio sam na poslu, supruga se kući spremila, došla pred mene na posao, osmjehnula se i uzela pod ruku da u zajedničkoj šetnji, korak za korakom, rečenicu za rečenicom, bez straha od snajpera i granata, pod gradskim neonima, odemo gledati Laibach.
Pun pozorišni Trg Susan Sontag, Modul memorije, prijatelji i draga lica. Istovremeno, sin ide s rajom na koncert u Titovoj, kćerka kod drugarice, sastavićemo se kasnije kući. U mojoj nadi da oni i sva druga djeca nikada ne upoznaju okus Ikara, potmuli tutanj granate i natpise – pazi snajper, na putu do pozorišta.
Može li tako zaista i biti?
Ko će ga znati.
Hoće li nove generacije životariti, uvijek na rubu nove propasti koja se ovdje u kontinuitetu, u gotovo savršenom krugu uništenja ponavlja iz generacije u generaciju?
Ko će ga znati.
Mogu li imati život bez rata, te riječi koja se ovdje udomaćila kao svoj na svom.
Ko će ga znati?
Nismo bez briga, neke dođu Božijom voljom, druge tvore loši ljudi, ali bez rata, uvijek je jedna golema manje.
Zato pišem.
Sinoć mi je bilo lijepo. Kao da sam opet imao 22. Ovaj put u miru.