Svijet trenutno strmoglavo pada u novu krizu. Inflacija posvuda raste, recesija je iza ugla kojem se svi pomalo nonšalantno približavamo. Onu prošlu, od prije desetak godina, još živo, ali neveselo pamtimo. Taman kad su ekonomije živnule, slučajno ili ne, dogodila se pandemija korona virusa s preventivnim zaključavanjima država i zamiranjem ekonomskih aktivnosti.
Uz polagani izlazak iz pandemijskih okova, koncem prošle i početkom ove godine isplivali su problemi: globalni zastoji u transportnim lancima i opskrbi, nestašica kombinirane s potražnjom najprije su podigle cijene energenata, a zatim, domino-efektom, i cijene hrane te skoro svega ostalog.
Na sve to dogodio se i rat u Ukrajini koji je uza sve strahote ubijanja i uništavanja, rezultirao energetskom krizom u Europi i krizom hrane zbog blokade ogromnih zaliha žitarica koje dvije zaraćene zemlje proizvode ponajviše u svijetu.
Ukratko, da se spustimo s geopolitičkih koordinata u svakodnevnu životnu stvarnost: standard ubrzano pada, glad i siromaštvo prijete i mnogima predstoji borba za preživljavanje.
Jedni kradu paštete, drugi parfeme
U gradovima je ta borba vidljivija. Manje zajednice, iako statistički siromašnije, unutar sebe su povezanije i solidarnije. Ako se i ima manje, tamo se ljudi međusobno bolje poznaju pa si lakše i pomognu.
U gradovima, nažalost, tri prizora, tri epizode bolje od ičega govore kako kriza udara, a siromaštvo šamara. Prosjaci na svakom koraku mole za pomoć. Jedni samo šutke sramežljivo ispruže ruku, drugi vuku prolaznike za rukav i imaju potrebu u tih par trenutaka u prolazu ispričati vam sve nevolje koje su ih snašle.
Drugi prizor. Nesretnici koji po kantama za smeće i kontejnerima “kopaju” tražeći nešto jestivo ili upotrebljivo. Vrhunac te turobne sreće je pronaći plastičnu bocu za čiji povrat se dobije nekakav sitniš.
U trećem prizoru su oni koji kradu po dućanima i trgovačkim centrima. Njih zapravo i ne vidimo niti ih raspoznajemo, jer to najčešće rade diskretno, da ne budu uhvaćeni. Ako ih uhvate, o njima čitamo u šturim vijestima na rubovima crnih kronika, podno tekstova o najtežim zločinima – ubojstvima, silovanjima, otmicama, privrednom kriminalu. Najčešće su to sitne krađe, kriminal koji u velikoj mjeri ni policija ne stiže ili nema volje evidentirati.
Jedni kradu paštete, drugi parfeme. Jedni kradu jer su gladni, drugi da preprodaju ukradeno. Svakoga tjera neka nevolja, rjeđe obijest.
Nisu to samo klinci koji iz fore, radi mangupskog samodokazivanja ukradu čokoladicu ili žvakaće s police. Nisu to samo ni kleptomani, koji ne mogu protiv svoga poriva i kojima ono što ukradu najčešće nije potrebno, nego im je u tom nagonskom poremećaju bitan samo sâm čin krađe. Nisu to samo ni oni koji kradu da bi ukradeno preprodali i zaradili. Ljude koji kradu u trgovinama najčešće na to tjera glad. Osjećaj bespomoćnog kruljenja u praznom želucu.
Policija i sudovi digli ruke
“Bio sam gladan i nisam imao što jesti. Zadnja tri dana nisam ništa pojeo”. Tim riječima branio se ne tako davno na sudu jedan 67-godišnjak iz Bjelovara u središnjoj Hrvatskoj, kojega je sudac ipak osudio na pola godine zatvora. Prethodno su ga zaštitari uhvatili dok je iz trgovine pokušao iznijeti nekoliko ukradenih salama i mesnih narezaka.
Osuđen je, među ostalim, jer mu to nije bilo prvi put, ali i zato što je ukupna cijena svih salama koje je kanio ukrasti bila 1.150 kuna (približno 154 eura). Da je vrijednost ukradene robe bila 150 kuna manja, do iznosa od 1.000 kuna (134 eura), prema ovdašnjem zakonu ne bi bio kažnjeno gonjen. Policija ne bi digla prijavu, nego bi vlasnik trgovine morao podići privatnu tužbu protiv njega.
Upravo taj detalj govori koliko su sitne krađe po dućanima raširena pojava. Policija, a ni sudovi naprosto nemaju dovoljno ljudi i vremena da bi procesuirali sve te krađe salama i čokolada pa jednostavno prepuštaju oštećenima da se time bakću.
Prije mjesec dana u Zagrebu je na deset mjeseci zatvora nepravomoćno osuđena 30-godišnja žena, majka troje djece i sa četvrtim na putu, koja je u jednoj trgovini ukrala 48 velikih tabli čokolade sakrivši ih u torbu okačenu na dječja kolica.
“Napravila sam to da prehranim svoju djecu. Majka sam troje djece i trudna sam sa četvrtim. Nemam nikakvih primanja. Žao mi je i to se više nikad neće dogoditi”, rekla je na sudu do kojeg ne bi ni došla da je uzela nekoliko tabli manje jer je i u njenom slučaju vrijednost ukradenog premašila 1.000 kuna.
Ne kradu svi da utaže svoju glad ili da bi razveselili djecu čokoladama koje im inače ne mogu priuštiti. Ima onih koji kradu luksuznije stvari, skupe parfeme recimo, jer im je dosta onih jeftinih čiji miris brzo hlapi. Ima onih koji kradu da bi ukradeno preprodali. U nekim slučajevima to su krađe, u drugima krađice.
Nekima je motiv egzistencijalan – fiziološka potreba da se utaži glad; drugima tzv. “šanerima” motiv je kriminalan – zarada od preprodaje. Naravno, ni velika većina onih koji su u neimaštini i gladuju, neće lopovski posegnuti za nečime u trgovini. Snaći će se već nekako. Gledano ljudski, a ne sudski, teško je takve ljude naprečac osuđivati. Teško je strpati sve krađe po dućanima u istu košaru.
Nekad ‘zujalice’ na luksuznoj robi, danas i na salami
Trgovci se teško nose s tim sitnim kradljivcima, iako im je na raspolaganju niz fizičkih i tehničkih mogućnosti. Od čuvara i zaštitara koji diskretno, ali budno prate kupce; nadzornih kamera, senzora na izlaznim vratima koji detektiraju neskeniranu neplaćenu robu, zujalica postavljenih na pojedinim artiklima…
Upravo te zujalice, koje se neupadljivo stavljaju na proizvode, pokazuju sve veće razmjere krađa. Donedavno su stavljane samo na luksuzniju robu poput skupih alkoholnih pića, bombonijera, kozmetike i sličnog, a danas ih viđamo na maslacu, ulju, čak i salamama. Izvjesno je da će s krizom koja nam galopira u susret biti sve više krađa u trgovinama.
I onih “egzistencijalnih” kao i onih čisto kriminalnih. Ali u ovim našim zemljama tako je već odavno. Možemo cinično zapaziti da neprestano, takoreći od kolijevke, živimo u vremenima krize, bez puno izgleda da ćemo na putu do groba dočekati njihov kraj.
Ova koja vreba iza ugla još je jedna u nizu. Cijene u trgovinama su podivljale, neke namirnice poskupljuju na tjednoj bazi signalizirajući da bi to uskoro moglo biti i na dnevnoj bazi. Već desetak godina trgovci u Hrvatskoj napominju da zbog krađa u trgovinama godišnje gube oko jedan do jedan i pol posto ukupnog prometa, što je oko milijardu kuna (približno 134 miliona eura).
Ako se u toj vrijednosti ukrade “na sitno”, nije teško ugrubo izračunati i zaključiti o kakvoj se masovnoj pojavi radi. Koja, kad kriza počne ubrzavati, postaje još masovnija.
Mnogi su građani duboko pali ispod granice siromaštva. Dok nismo u njihovoj koži, možemo samo pretpostaviti kako im je kada se nađu pred zidom. Točnije – pred policom u dućanu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.