Zakon o Netflixu ili kako čuvati kulturu na švicarski način

Većina građana Švicarske izjasnila se za zakon koji predviđa da strani internet servisi moraju davati četiri posto od svog ukupnog prihoda za razvoj tamošnje kinematografije.

Kada ćemo mi u Bosni i Hercegovini dočekati da se država tako ozbiljno brine za vlastitu umjetnost kao Švicarska - po svemu sudeći nikad, kaže autor (Reuters)

Kao mlađi želio sam postati filmski radnik, tačnije scenarista. Mislio sam kako je to slično pisanju proze, u čemu nisam bio loš, a bolje od nje po tome što se za scenarij može dobiti i novaca, što sa prozom nije baš slučaj, u njoj je najčešća nagrada piscu sam trud.

Kasnije, kada sam se bolje uputio u realne prilike savremene bh. kinematografije, promijenio sam mišljenje. Bosna i Hercegovina je zemlja rijetkih konkursa i malih izdvajanja za te stvari i kad se prijavljuješ na konkurs među konkurentima su ti ljudi sa Zlatnim palmama, Srebrenim medvjedima i Oscarima.

Čitao sam kod Ćamila Sijarića kako pojedini likovi, u trenutku kad se nađu pred predmetom svoje žarke i neostvarive želje, znaju reći: “Svani zoro, ako imaš kome”.

Bolje je ipak s mirom pisati dobru staru prozu koja je gotova čim se napiše, čim padne tačka spremna je za upotrebu, a ne kao scenarij, koji ako se ne snimi može još poslužiti, ako je spiralno uvezan, kao lepeza, a ako je samo zaheftan onda kao roštiljska potpala.

Milion primjera koji su bili po medijima svjedoče kako definitivno nije neka sreća biti kulturni radnik u Bosni i Hercegovini, a ko hoće da sazna za svjetlije primjere iz tog svijeta, pažnju mu valja usmjeriti u neku drugu, bogatiju i organizovaniju zemlju.

Recimo u Švicarsku.

Švicarci izdvajaju obilje novca za kulturu

Reprezentativan primjer švicarskog ulaganja u kulturu i umjetnost je velika pinakoteka u Cirihu, gdje čovjek šeta hodnicima sa čijih zidova gledaju slike autora čija se imena čitaju u svim iole ozbiljnijim historijama umjetnosti, slike čija zbirna vrijednost u najbanalnijem smislu sigurno prebacuje milijardu eura – jedna Van Goghova slika, u rijetkim prilikama kada se prodaje, košta po sto miliona, a oni ih imaju pet.

Gdje je sakupljačka djelatnost na takvom nivou, ni proizvodna ne može biti slaba. U to sam se uvjerio vlastitim očima kada sam putovao u ovu zemlju: tamo svako ko se umjetnošću ozbiljno bavi ima priliku za realizaciju vlastite ideje, i novu priliku ako prva ne uspije, i treću sreću ako ne prođe ni druga. A ko sam sebi ne kaže: “Ne ide ovo, dosta je bilo”, ima priliku da omatori u tom pokušavanju.

Takve mogućnosti Švicarske svakako dolaze od obilja novca što ga divna alpska zemlja posjeduje, ali isto tako i od zakona, koji vodi računa da tamošnji imućni ljudi budu i otmjeni, to jeste da se javljaju u ulozi pokrovitelja umjetnosti, od čega ništa otmjenije nema.

Nedavno je Švicarska još jednom demonstrirala kako se njeguje kultura u razvijenim zemljama, izglasavši na građanskom referendumu tzv. zakon o Netflixu. Većina građana izjasnila se za zakon koji predviđa da strani internet servisi moraju davati četiri posto od svog ukupnog prihoda za razvoj švicarske kinematografije. Na taj način, kompanije kao što su Netflix, Amazon Prime, Disney Plus i njima slične, čiji se godišnji prihodi od Švicarske mjere stotinama miliona eura, izjednačile su se sa domaćim televizijskom servisima, koji obavezu davanja četiri posto za kinematografiju imaju od 2007. godine.

To u praksi znači da će, prema prošlogodišnjim rezultatima, švicarska kinematografija dobiti od stranih internet servisa gotovo 17 miliona eura, što je za 16,5 miliona eura više od godišnjeg budžeta naše Fondacije za kinematografiju. Pored toga, švicarski “Lex Netflix” ili “Zakon o Netflixu” poveo je računa i o zaštiti svog drugog, evropskog identiteta, pa novi zakon obavezuje strane emitere da im 30 posto sadržaja mora biti “made in Europe”.

Umjetnost bez novca je improvizacija

Među umjetnicima nisu rijetki oni koji tvrde da umjetnost sa novcem nema veze i suštinski nisu u krivu, ali kad se uzme u obzir praksa, tu umjetnik koji tvrdi da mu ne trebaju pare za rad nije bolji od bilo kog drugog zanatlije: po svemu sudeći od tog rada nema ništa, ili ako i ima, to će onda biti jedna od onih improvizacija što nikoga ne ostavljaju zadovoljnim. Sa druge strane, postoji na stotine, na hiljade poznatih primjera koji mogu posvjedočiti da materijalno blagostanje utiče izuzetno pozitivno na umjetničko stvaralaštvo, pa nije krivo ni reći kako su ti primjeri možda i glavni razlog što se u svakoj generaciji, iznova i iznova, rađaju ljudi koji pored toliko zanimanja biraju ona sa umjetničkim predznakom.

Filmska umjetnost razlikuje se od drugih, između ostalog, po tome što je njena proizvodnja daleko najskuplja. Tu improvizacija, ma kako genijalna bila, ne može nadmašiti skupoću, ne ako film pretenduje da se svidi površnijoj većini, a rijetki su filmovi koji na to ne pretenduju.

Osim cijenom, filmska umjetnost razlikuje se od ostalih i po tome što ima najviše publike, što je čini izuzetno značajnim faktorom u recepciji društva koje je proizvelo film – Jugoslavija je to dobro znala, pa je iza nje, pored “običnih” filmova, ostao i poneki filmski spektakl, koji Jugoslaviji, iako je više nema, i dalje pribavljaju ugled i čast. Istina, posmatrana kroz osvojene nagrade, savremena kinematografija sa prostora bivše Juge dostigla je i veće vrhunce od svoje prethodnice, ali teško da je te filmove vidio i zapamtio veći broj ljudi od onih jugoslavenskih, bilo zato što su skuplji, bilo što su bolji.

Kada ćemo mi u Bosni i Hercegovini dočekati da se država tako ozbiljno brine za vlastitu umjetnost kao Švicarska, teško je reći. Po svemu sudeći, izgleda kao da se to neće dogoditi nikad. Većina naših političara su u prvom redu glumci, koji silne pare što bi ih valjalo dati za filmove radije troše na spektakularne političke kampanje, na mito, korupciju ili samo tako, za svoj vlastiti račun, a bez obaziranja na one koji su taj novac dali. Ipak ne treba gubiti nadu, jer na ovom svijetu ništa nije vječno, ni dobro ni zlo, i kako zlo kod nas već duže vremena traje, to je logično da je i dobro sve bliže.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera