Kako da penzioneri prežive stravično poskupljenje hrane?

Da je, barem jedan mjesec, nosioce vlasti staviti u penzionerku obuću, pa da prežive od par stotina maraka.

Život penzionera i penzionerki u  Bosni i Hercegovini nikad i nije bio lak [Armin Durgut/PIXSELL]

Vidimo ih kako tiho i pogureno prolaze pored nas. Gotovo nečujno. Nose poneki ceker u ruci, uvijek gotovo prazan. U njemu sigurno najviše sjećanja na prohujali život, najviše uspomena na dostojanstvo što su ga imali.

Penzioneri!

Oni su ti koji prvi izmire dugove, plate sve režije, kupe lijekove koje moraju, a onda ako im šta ostane za hranu?

Jednostavno, naučili su na poštenje.

Misli li iko na njih sada, kada su cijene hrane dosegle nebesa i počinju podsjećati na one cijene kakve su bile u vrijeme opsade i kada je glavica luka bila skuplja od života.

Misle li trgovci na penzionere?

Pada li im uopšte na um, kako da oni plate ovoliku cijenu, recimo, ulja?

Život penzionera i penzionerki u  Bosni i Hercegovini nikad i nije bio lak.  Još više je otežan zbog rata u Ukrajini,  jer je došlo do drastičnog rasta cijena osnovnih životnih namirnica.

Preživljavanje sa 195 eura

Teško je jednom penzioneru biti dobar matematičar sa minimalnom penzijom od nepunih 400 maraka [blizu 200 eura] svakog mjeseca.

Dok plati za komunalije, vrlo malo mu ostane za hranu. Teleće meso za njega je san, jedva može sebi da priušti jeftinije voće i povrće. Još ako je bolestan, tu su dodatni troškovi za lijekove.

Zbog porasta cijena ulja, brašna, otežan im je i miran san. Niko od nas objektivno ne može ni da razumije kako je bosanskohercegovačkim penzionerima iz dana u dan.

Teško je i za džep zaposlenog radnika sa solidnim primanjima, a tek kako je brojci od 700.000 penzionera širom naše domovine ove nesigurne godine.

I doista nema smisla što se penzije ne povećaju, dok cijene divljaju. Bez pomoći srodnika, članova obitelji još je teže penzionerima u ruralnim i slabije naseljenim krajevima. Njihovo preživljavanje je vrijedno svakog divljenja, ali pitanje je do kada će ova najveća a najugroženija populacija u Bosni i Hercegovini sve ovo izdržati.

Tamo gdje su dva penzionera, nekako se pregura. Ali, gdje je jedan, to je veliki problem, jer kud god da krene, od apoteke, pijace, do marketa, sve plaća.

Mnoge spašavaju djeca, ali zar to nije ponižavajuće. Da ih država, u kojoj su proveli vijek, dovede u situaciju da moraju čekati pomoć djece da prežive.

U bivšoj državi su penzioneri svakog mjeseca mogli unucima kupovati poklone, gurnuti im krišom novac u džep da imaju za izlaska.

A, kako je tek onima koji nemaju djece ili prepušteni su sami sebi.

A vlasti?

Jednokratna pomoć

Hvale se rješenjima od jednokratne pomoći u iznosu od 50 KM, a od toga se ne mogu priuštiti ni dnevno dvije kese osnovnih životnih namirnica.

Krajem marta za svaki kilogram brašna u Sarajevu i Mostaru penzioner je morao da izdvoji u prosjeku 1, 90 KM, u Banjoj Luci u prosjeku oko 1,83 KM. Za ulje Sarajlija je izdvajao prosječno 4,10 KM, Mostarac prosječno 3,70 KM, stanovnik Banja Luke litru ulja je plaćao u prosjeku 3,45 KM.

Kilogram šećera krajem marta u Sarajevu je iznosio 1,55 KM, dok je kilogram šećera u Mostaru iznosio 1,70 KM, a u Banjoj Luci 1,65 KM.

Za tri pileća bataka penzioneru je potrebno oko 5 KM, za teleća rebra u kojima ima više kostiju od mesa oko 11 KM. Pa, i sredstva za higijenu itd.

Iskreno se i čudim, kako nije došlo do reakcije širom gradova Bosne i Hercegovine i do masovnih protesta ove ugrožene populacije. Vlastima to njihovo ćutanje i trpljenje trenutno odgovara.

Sit gladnog ne razumije.

Da je, barem jedan mjesec, nosioce vlasti staviti u penzionerku obuću, pa da prežive od par stotina maraka.

Možda bi tada shvatili.

Izvor: Al Jazeera