„Samo da vidim kako ste, kad se družimo?“
Bilo je to prije dvije sedmice i nekoliko dana. Jovan Divjak je odgovorio polako i razgovjetno.
„Pusti to, nego, pišeš li ti šta novo?“
Ovaj tekst je zadnje što sam htio pisati. A, izlazi, riječ po riječ, pasus po pasus, sjećanje po sjećanje, sam od sebe.
***
Bila je 1992. Imao sam 19 i Generala sam vidio prvi put.
Sarajevo pod opsadom, prva linija i moji drugovi bez trunke straha. I Jovan Divjak, general sa zaraznim osmijehom i optimizmom koji se širi oko njega poput svjetlosti. I zeza se s nama, poput nestašnog vršnjaka. A, opet, gord među nama, djecom.
Nije galamio, nije naređivao: „Vi morate…naprijed…juriš…pucaj“!
Nije gurao tuđu djecu pred metke. Cijenio je naše živote. Znao je da smo već tu, na nišanu i govorio je sve što govore pravi komandanti koji zaslužuju da im salutiraš. I još je govorio da se – čuvamo.
Imao sam osjećaj da i tada odjekuje njegova naredba:
„Ne pucaj!“
Siguran sam, već tada je u našim rukama htio vidjeti knjige umjesto oružja. Ubrzo je uspio u tome.
Odsalutirao je i otišao ulicom pješke, onako kako je i došao među nas; bez nadmenosti, bez fanfara, bez svite…
Nisu mu trebali da bi bio važan.
A, bio je tu, među nama, kad je bilo najteže.
Za razliku od mnogih.
***
Prošlo je puno godina kada sam generala vidio uživo drugi put, pa treći, onda naredni… u jednom, drugom, trećem pozorištu, pa na izložbi slika…i konačno promociji svoje knjige, pored sebe.
Da, činio mi je čast i bivao promotor, posvećen i dobronamjeran, s puno lijepih riječi, ne samo tu, pred publikom, već i odmah nakon prvog čitanja rukopisa, telefonski i uživo, jednom i iz Pariza, kada je došao do posljednje stranice.
Kada bi druženje s publikom završilo, nikada nije propustio da prvi priđe i pozdravi moju majku, suprugu, sestru… moju djecu…
A, kada bi se promocija završila, nekako je ustaljeno da sjednemo negdje, i nastavimo druženje.
Jovan Divjak bi se uljudno zahvalio i tiho, bez nadmenosti, bez fanfara i svite, otišao ulicom pješke.
Falio bi nam na tom druženju, kao što će nam faliti na svim budućim.
I jednom, samo jednom jer drugačije nije dozvoljavao, na adresu ‘Obrazovanje gradi BiH’ poslao sam tortu iz slastičarne. Nazvao je odmah:
„Hvala…ali šta sam ti rekao…ovo nisi trebao.“
„Valja li?“, da nekako skrenem priču.
„Odlična, evo svi jedemo…hajde čekamo te!“
***
I sada, u tekstu koji mi se ne piše i koji je preslab da predstavi čika Jovu, kako smo ga zvali, vidim mu lice, vječiti osmijeh i sve te naše zajedničke ulice kojima je odlazio pješke, tiho, bez svite i fanfara.
Barem jedna od njih neka se zove – Ulica Jovana Divjaka.
Ako budemo išli njom, znam da ćemo biti dobro obrazovani.
A, tada smo sigurno pobjednici.
