Desetog decembra godine 1961. jugoslavenska književnost doživljava vrhunac međunarodnog priznanja: na taj je datum Ivi Andriću uručena Nobelova nagrada za cjelokupno pripovjedačko djelo, zaključno sa vrhunskim ostvarenjem, romanom “Na Drini ćuprija”. Zbog tog isticanja “Ćuprije” mnogi danas pogrešno misle da je Andrić dobio Nobela baš za nju, u čemu ih uporno ispravljaju, ali nikako i da ih nauče oni koji imaju pameti, snage i živaca, a ne mogu za sebe reći da nisu sitničavi.
Dok je bilo Jugoslavije bilo je i Andriću one lijepe, besprijekorne slave, s kojom se njegov otmjeni duh umio nositi tako da mu je i stajala lijepo, a kasnije, kad je od Juge ostala samo uspomena, i on je, kao sve što pripada danas nepoželjnoj uspomeni, došao na red za reviziju.
U toj trostranoj reviziji, Hrvati i Srbi se bore za Andrićevu nacionalnost, razvlačeći slavnog pisca između rođenog hrvatstva i izabranog srpstva, dok ga Bošnjaci nastoje istjerati iz vlastite književnosti kao mizantropa specijaliziranog za mržnju prema muslimanima, samim tim i Bošnjacima.
Taj nacionalistički galimatijas, smiješan iz perspektive nauke o književnosti jer je u potpunosti posvećen piščevoj ličnosti, svjedoči da je Andrić uistinu bio pravi i uz to izvanredno uspješni Bosanac, jer samo takvi Bosanci imaju tu privilegiju da s njima usta ispiraju sva tri pomenuta naroda.
Ja u tom Andrićevom mijenjanju nacionalnosti kroz život vidim da je veliki književnik kao čovjek bio pomalo i oportunista, te da se nacionalnošću služio jednako kao savremeni bh. političari, dakle prvenstveno zarad vlastite koristi, te mislim da pošteni ljudi, koji su čitali knjige Ive Andrića, a nisu prodali ili prilagodili svoju slobodu govora, svi priznaju da je riječ o bosanskom piscu, jer sve što je napisao je o Bosni.
Ovog ljeta putovao sam u Beograd četiri puta, sva četiri povodom vakcinacije, ali se našlo vremena i za neiscrpni beogradski turizam. Prvi put u životu posjetio sam nekadašnji stan dragog mi pisca, današnji muzej Ive Andrića, na adresi koja je u vrijeme piščevog stanovanja glasila Proleterskih brigada 2A, a danas je to Andrićev venac 8. Popeo sam se do tražene adrese iz ulice Kralja Milana, preko malog trga na čijem vrhu stoji bronzani Andrić, rad Milenka Mandića.
Slavni pisac živio je u tom stanu od 1958. do smrti, od čega prvih deset godina u društvu supruge Milice Babić. Na istoj adresi i na istom spratu živjela je i Andrićeva sekretarica, daktilografkinja, lektorka, književni agent, računovođa, knjigovođa i šta sve ne, gospođa Vera Stojić, koja je sve to radila iz osjećaja da tako treba, bez naknade, što je iz današnje, sticanjem opterećene perspektive, čini gotovo nevjerovatnom osobom.
Kako sam saznao od kustosice, a i vidio svojim očima, radi se o salonskom stanu od sto pedeset kvadrata, sa dvije terase, tri spavaće sobe, hodnikom, primaćom sobom i radnim kabinetom, čiji prozori gledaju u prekrasni Pionirski park, isti u koji iz svog kabineta u Novom dvoru, susjednoj zgradi, gleda i predsjednik Srbije.
Radna soba
U jednoj od spavaćih soba smjestila se administracija, dvije su spojene u široki izložbeni salon, dok su primaća i radna ostale netaknute, kakve su bile i za piščevog života. Namještaj u sačuvanim sobama je gospodski, od punog drveta i sa lijepim tkaninama, a jedan detalj u primaćoj učinio je da se iskreno obradujem – jedina slika na zidu predstavlja staru geografsku mapu Bosne, sa rimskim toponimima.
Kako reče kustosica, Andrić nikada nije primao ljude u radnoj sobi, niti je držao njezina vrata otvorenom. Po njenom današnjem izgledu za to nema nekog vidljivog razloga, što me natjeralo da se zamislim – nije li taj uglađeni, na svakoj fotografiji obrijani i počešljani gospodin, bio neuredan u radnom prostoru?
Odlučio sam da jeste, kako bih nas učinio makar malo sličnijim. U radnoj sobi proveo sam dobrih pola sata, zagledajući detalje i čitajući naslove knjiga – radost mi je bila vidjeti da mi dosta njih nije nepoznato.
Izašao sam iz te sobe kao omamljen, sa mislima kako moram i ja napisati neko remek-djelo, jer gdje je Andrić, a gdje sam ja?
U izložbenom salonu zadržao sam se najduže, pročavajući razne izložene predmete, što lične (imao je putnički sanduk isti kao Nikola Tesla), što službene, a najviše pažnje su mi privukli rukopisi, ona sitno pisana nerafinirana Andrićevica, od čega sam upamtio očito studentsku rečenicu: “Ako mi Napredak ne dodijeli stipendiju, propao sam!”
Zanimljivo je bilo vidjeti i kolekciju izdanja Andrićevih djela na raznim jezicima, posebno na arapskom i hebrejskom, koja su mi ostavila utisak da gledam u nešto vjersko.
Drug Meša drugu Ivi Andriću
Našavši se ponovo u hodniku iz kog sam krenuo, nisam mogao odoliti da bar nešto ne uzmem u svoje ruke. Tu se nalazi još jedan ormar sa Andrićevim knjigama, među kojima sam ugledao i slavnu “Tvrđavu”.
Izvadio sam je i otvorio prvu stranu, kad tamo, vlastoručno – drug Meša drugu Ivi Andriću, prijateljsko. Uspio sam slikati posvetu prije nego je čuvar primijetio i zagalamio, ali se smirio kada sam rekao istinu da je ne bih dirao kad ne bih znao da joj neće biti ništa.
Kasnije je s tom fotkom bilo lijepe zezancije na Facebook-u, gdje sam je predstavio kao najnoviji biser u mojoj kolekciji, na šta su se neke starije kolege pobunile – to bi moralo biti u muzeju!
Bio sam dovoljno luckast da napišem kako će joj biti bolje kod mene, gdje će u staklenoj vitrini ležati na svili i kadifi (ništa od to troje nemam), pa možda sada neko od njih dozna da je to bila šala.
Muzej sam napustio sa mišlju da Andrić potpuno odgovara mojoj pozitivnoj predrasudi, kako jedan svjetski pisac treba izgledati: uredan, obrijan, očešljan, u govoru skroman, u djelima najveći, nonstop u centru pažnje, a nikada skandaloznim povodom.
Istina, dok sam poslije toga šetao Parkom pionira, sjetio sam se i Ćopićeve knjige “Odumiranje međeda”, priče u kojoj srcu najbliži Branko opisuje kako po dubrovačkim vilama ljetuje crvena buržoazija, i pomislio kako ljudi bliski vlasti uživaju u luksuzu bez obzira na komunizam, kapitalizam, ali sam se brzo prenuo iz tih zavidnih misli i rekao sebi: “Pa neka! Jedan je najveći i njemu to i pripada.”, a u tom trenutku pored mene tiho prođe stariji gospodin, čija me pojava na prvu trznu jer je bio isti Andrić.