Ćumur Kreka Banovići: Nikad rudar nije bio „obična radnička klasa“

Nikad rudar nije bio obična radnička klasa, ali ovi dani, baš su turobni za njih.

Rudar rudnika mrkog uglja u Brezi snimljen u februaru 2021. godine (Armin Durgut / PIXSELL)

Ćumur ti je čudna „rabota“, reci bi moj komšija Sarajlić, iz davnih šezdesetih. Mi u mahali na Vratniku (Sarajevo) rijetko smo govorili ugalj. Kad bi se nekom stendžeri (nasekiraj), rekli bi hajde, mjesto da ćumuraš sam, dođi da pijemo zajedno ćumurušu “kahvu“. Doduše, kad bi kakva ljepotica prođi sa crnim  očima, eee, tad su tepali ona dva ugarka… Ma, eto rekoh vam ja…! A, ja dobro nosim težinu jednog ljetnog ćumura, i ne samo ja. Tada smo mi sva djeca iz naše ulice kod Bijele džamije, baš tužno ispratili taj ljetni ćumur davne šezdesete…

Ljetni raspust, i ako nismo na „Bembaši“, na kupanju, onda smo se motali oko Jajce kasarne, i pomagali vojnicima da im kupimo neke slatkiše, cigare, ili kriomice da, roditelji ne znaju alkohol. Naravno, samo dečki, jer djevojčicama je bilo zabranjeno i gledati. I dok smo mi  tako oko Bijele česme  prskali se, “tjerali kolo“, nekim drvetom, crtali kredom po tek postavljenom asfaltu, sav zajapuren žurio je Komšija N… (zbog njegovih ne bih spominjala ime), iz čaršije uz zaprežna kola s kočijašem, konjem, dovezao je ćumur Kreka Banovići. Tada smo svi važno izgovarali to ime, jer tu vrstu ćumura nije se moglo lahko nabaviti. “Hajte djeco, unesite mi vi svi ovaj ćumur u šupu, a ja ću vam svima platiti po pet dinara.“ Te, „plehane dinare“, nisi mogao imati često. Mogli smo za njih svašta kupiti. I, ko ne bi?! NIKO nije pitao svoje roditelje smijemo li to raditi, jer ćemo se uprljati. Valjalo je zaraditi tu plehanu bjelinu. I svi sretni unosili, neko u kantama, neko u lavorima. I kad je sunce zašlo za Kasarnu ćumur je bio u šupi. Poredali smo se da nam podijeli pare, ali on iz kuće, ne izlazi… Vičemo, kucamo, i na kraju, umjesto našeg bijelog petaka, davao nam je u pregršt koliko smo mogli staviti u zavrtnute košulje ili bluze, krompira. Bili smo ljuti, tužni, umorni, garavi… prevareni… Bio je to moj prvi susret sa ćumurom Kreka -Banovići.

Nakon desetljeća, pred rat, istraživala sam kao novinar… a, prije koju godinu, pozvana sam u Banoviće, na ikrar dovu mojoj Hani. Upoznale smo se u banji Gradačac.

Na moju molbu, domaćini su me odvezli na taj poznati površinski kop. Morala sam. Banovići, ja bih to podijelila na Banovi(ći), i sebi objasnila da je to prelijep komad zemlje, s rječicom, koja protiče između breza, ponegdje borov gaj, pa i pokoja munika. Sneno se grle sa tamnim odsjajem tog odavnina ućumurenog krajolika. I, otimaju se misli o toj pradavni, pa i tih banova.

A, djeca tih banova, garavom sudbinom održavaju tu milenijsku uljuljkanost nekih vulkana. Koliko je crna, garava ta sudbina toliko su ljudi topli za ljudovanje… ta gorčina u ustima, od ćumura pretvara se u glagoljubovanje… u ljudskost… pa, što ne i u insanluk. Moji domaćini su me dovezli privatnim golfom tik do velikog točka, kome sam ja bila do prvih šerafa. To su točkovi velikih kamiona dampera za transport uglja, na  vanjskom kopu. Damperov rezervoar primi 2000 litara goriva, a povuče 136 tona rude. Prošla sam redove običnih kamiona još na separaciji. Pored mene prošao je i voz koji dovozi  vagone uglja iz rudnika, iz jame i s površinskog kopa dovozi rudu koja se prevozi cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i zemljama, koje još uvijek koriste ovaj ugalj. Ja sam eto stigla na poznati  površinski kop Turija. Demperi dovoze ugalj  koji se mora drobiti, te isitnjen („kao orah“), tovari u vagone i šalje na separaciju. Odlazak do sto metara, sadašnje najniža tačka iz koje se ruda kopa, zapravo je put kopanja više od sedamdeset godina. Iz Banovića dosada je transportirano oko 85 miliona tona uglja, a iskopavanje je krenulo sa gornji etaža. Sadašnje iskopavanje, odnosno otkrivanju uglja rade tri bagera. To su ogromni električni bageri, koji rade po već istraženim bušotnama i geološkim kartama, a one govore da uglja ima za narednih sedameset i pet godina, procjenjenih na 33 miliona tona…

Na kop sam došla pred kraj dana, a na mjestima gdje se odlaže jalovina, skupljaju se muškarci, žene, djeca, mlado staro, kombiji, traktori, obične kineske crveno bijele najlon kese. Ljudi prebiru po jalovini, tražeći uglja. To traje od početka kopa. Sirotinja živi od toga. Decenijama skupljaju taj otpad, prebiru i traže put da ga dopreme privatnim kupcima, kojima odgovara takav način. Privatni kupci, bolje reći obični građani Sarajeva godinama su tako dolazili do ogreva, sjetivši se i svog komšije. Ovi dani turobni, za BiH kamarata, turobniji su nego prije.

Nikad rudar nije bio „obična radnička klasa“, ali ovi dani, baš su turobni. Kamarati Federacije biju svoju bitku… a šta je sa njihovim kolegama… a, onda sam se sjetila, da mi je jedna žena trpajući u plastičnu vreću jalovinu, rekla… “mi naš ćumur ne možemo prodati u Sarajevo. U Sarajevu dolazi iz Miljevine preko Foče, ali samo stare Sarajlije mogu prepoznati našu kvalitetu, jer je miljevinski ćumur lignit…“. I, eto tugo… I, evo sjećam se svog ćumura i moje zarade… poniženja, od četiri pet krompira, koliko je stalo u moj „djetinji“ pregršt!

Izvor: Al Jazeera