Bosna će biti, sve drugo će proći

Samo je Bosna, takva i nikakva drugačija, mogla biti univerzalno uključiva, svačija i ničija; ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska u iskrenoj stvarnosti poimanja takvog koncepta življenja.

Bosna je datost koju ne može razumjeti sitničavi 'palanački' duh podjela, anahronosti i zatucanosti (Arhiva)

Da cijela zemlja živi u svojevrsnoj apatiji i razočarenju jasno je čak i onome ko ustrajno pokušava ostati indiferentan na beskonačna pisanja o političkoj situaciji. Ali, znakovito je da svaki put kada se u javnosti, kao prijetnja ili nagovještaj realnog, pomene podjela zemlje emocije se uzburkaju i tada i oni najciničniji kažu: “Dosta je, ne može ovo više ovako”.

Šta je to što čini supstituciju Bosne, zemlje koja je kroz vijekove mijenjala oblik, sticala i gubila državnost, postajala i nestajala u kovitlacu historije, mnogo češće bivajući objekat nego subjekt vlastite tragične sudbine?

Na to pitanje jednoznačnog odgovora nema, ali u danu kada zemlja slavi obnavljanje svoje moderne državnosti nije naodmet podsjetiti na taj čudesni fenomen, tu dijahronijsku pojavu koja tvrdoglavo uporno i uprkos svim osporavanjima traje tolike vijekove.

Bosna je poezija življenja i metafizika trajanja

Ispisivati historiju Bosne podrazumijeva gledati uvijek iza onog očiglednog, tražiti smisao u maglovitom i nevidljivom, pronalaziti ponekad jedva vidljive tragove postojanja. I onda početi slagati činjenice da oblikuju jedan viši smisao, slagati ih tako da uvijek potvrđuju kako je Bosna poezija življenja i metafizika trajanja, da je Bosna ono neuništivo čudo uklesano u epitafe srednjovjekovnih stećaka, koji nadživješe stoljeća barbarstva i paljenja, stoljeća progona i ubistava, preživješe kako bi “nijemo” svjedočila da je ta Bosna nešto, svim tim silnim zavojevačima, zagonetno i strano. A bosanskom čovjeku, opet, ta je zemlja uvijek bila više od prostora i administrativne granice, ona je za njega bila nešto sasvim prirodno i stvarno, nešto obično i autohtono, ona je uvijek od svih kategorija uma najviše bila vrijeme, bila osjećaj trajnosti i neponovljivosti.

Bosna se uvijek više osjećala nego mislila, jer njena historijska amorfnost nije dozvoljavala raciu da je izmjeri i ograniči, da je učini konkretno mjerljivom, određenom i zauvijek zadatom. Bosna je bila taj neobični osjećaj posebnosti, to čudo nepripadanja, ona je bila ontologija inkluzivnosti, ona je bila napetost unutrašnjih netrpeljivosti jednako koliko i harmonija skrivena ispod površine političkog haosa.

Bosna je do dolaska Osmanlija i širenja islama bila zemlja franjevačkog katolicizma, pravoslavlja skromnih popova i zemlja sa rasprostranjenom herezom, Crkvom bosanskom, bogumilima. I svi su oni živjeli u harmoniji, dok se politika velikih sila ne bi uplela u njihove živote, svi su ti Bosanci osjećali nepravde velikaša, zlokobne obmane njenih neprijatelja, licemjerje lažnih prijatelja. A još snažnije osjećali su neku veoma jasnu, ali teško iskazivu pripadnost nečemu što je bila samo njihova država, što je bio samo njihov posjed, samo njihova vjera, samo njihovo kraljevstvo. Kad su bili protiv, ili kada su bili za Bosanci su uvijek znali oćutati svoje pripadništvo.

S Osmanlijama, u Bosnu su došli islam i sefardski Jevreji, institucionalizirana je pravoslavna crkva, zemlja je izgubila suverenitet ali zadržala je samobitnost. Što su je više pokušali osvojiti “iznutra”, to je u njenom narodu više jačao osjećaj posebnosti i historijske osobenosti. Biće Bosna u Osmanskoj državi gotovo sve, od teritorija podijeljenog na sandžake do pašaluka, biće prostor iz kojega će Carstvo uzimati nemilice: bogatstva, nadanja, očekivanja, snove i ljude. Ali, nikada neće moći oduzeti taj ljubomorno čuvani osjećaj drugačijosti, tu želju da se istakne ono svoje, ono nešto što nije ni tursko, ni čerkesko, ni arnautsko, ni anadolsko, ni perzijsko, ni arapsko. To je onaj ponosni osjećaj o samosvojnosti koji će stotine Bosanaca gurnuti u nepravednu anonimnost, jer su drsko koristili arapsko pismo kako bi pisali riječi svoga jezika. Da nije bilo alhamijado književnosti možda bi u historiji više bilo svjetski poznatih Bosanaca, ali oni su svojom voljom odabrali biti veliki sebi i svome jeziku, svojim sunarodnjacima i svojoj zemlji s prezirom, duhovne aristokracije, odbacujući slavu tuđinskih svjetova.

Težnja jednog čovjeka koja postaje san pokoljenja

Kada se postavi pitanje šta je Bosna uvijek se mora uzeti u obzir da je Bosna težnja jednog čovjeka koja postaje san cijelog pokoljenja, možda prva jasno iskazano želja da se bude politički sam i nezavisan, želja koja će mnoge one koji su slijedili Huseina–kapetana Gradaščevića koštati života, njega samoga izgnanstva koje je bilo teže od smrti. I dok su godinama nakon “pobune”, po mnogim bosanskim kasabama, stidno obarali glavu, nemoćni da iskažu ono što osjećaju, negdje u dubini svog bića znali su i ko su, i šta su, i gdje pripadaju. Nekada, bilo je dovoljno da znaju šta nisu i taj je osjećaj stvarao vezu između zemlje i njenih žitelja, vezu koja je transcedirala historiju i politiku, koja je transcedirala administraciju i birokratiju, koja je transcedirala kartu i teritorij.

Taj je osjećaj pripadnosti Bosni neiskorjenjiv i neuništiv; to je ono zajedničko nepoznatim klesarima srednjovjekovnih stećaka i anonimnim autorima fasadnih grafita, to je onaj osjećaj koji se otkriva samo u intimi i među poznatim, osjećaj bitnosti komšije, rođaka i sugrađanina. Osjećaj da pripadaš nečemu što često nema formu i naziv, ali je jednako stvarno, možda i stvarnije, od poretka sile i zuluma. Taj je osjećaj u savremenoj književnosti najbolje akceptirao Derviš Sušić. U njegovoj literaturi Bosna je uvijek u kontinuitetu i trajanju, ona postoji bez prestanka i bez ograde. Osjetio je tu skrovitu moć trajanja Bosne i filozof Muhamed Filipović kada je pisao esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?. Osjetio je da je Bosna duh ontološkog trajanja, duh neprekinutosti, duh koji uvijek i iznova, poput ponornice, uspijeva da izbije na površinu historijskog djelovanja.

Bosna je, pamti to njena historija, pokoravana, cijepana, svrstavana, prisvajana, ali nikada joj niko nije uspio uništiti svijest o samoposebnosti. Njeni su žitelji ginuli na raznim frontovima, u raznim uniformama, pod raznim bajracima, ali nikada ni jedan nije prestao sanjati da se vrati u njeno okrilje. Bila je Bosna i Osmansko, i Austrougarsko carstvo, i Kraljevina SHS, i Kraljevina Jugoslavija, bila je sve što su to od nje tražili dok nije u oluji Drugog svjetskog rata ponovo postala samo svoja. Po prvi put je u modernoj historiji taj stoljetni osjećaj oblikovan u jasnu ideju o političkoj samosvojnosti, oblikovan u filozofskom konceptu i ideji državnosti. Na iznenađenje onih koji su je pokušali konačno osporiti rođena je, iz revolucionarne i antifašističke muke, država koja će zabraniti nejednakost i netoleranciju i proklamovati jednakost, bratstvo i slobodu. Samo je Bosna, takva i nikakva drugačija, mogla biti univerzalno uključiva, svačija i ničija; ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska u iskrenoj stvarnosti poimanja takvog koncepta življenja.

Bosna je duh koji je preživio agresiju i sakaćenje

Možda je više nego ikada prije u njenoj modernoj historiji neophodno podsjetiti da Bosna nikada i nije bila samo teritorija, nikada nije bila svedenost na heraldičku simboliku ili prostu političku teoremu. Ona je nadilazila i prevladavala ograničenja pragmatične političke svijesti, ona je bivstvovala kao duh apsoluta, onaj koji je u sebi sažimao socijalističko i kapitalističko, komunističko i demokratsko, bivstovala kao duh koji se kroz historiju uspostavljao kroz svoje protivrječnosti, kontradikcije i ideološke krajnosti.

Bosna je datost koju ne može razumjeti sitničavi “palanački” duh podjela, anahronosti i zatucanosti. Bosna je onaj duh koji je preživio agresiju i sakaćenje, onaj duh koji je danas, samo naizgled, onemoćao i posustao, unakaženog lica i neprepoznatljive pojave, ali duh koji i dalje prkosno živi čekajući trenutak da se ponovo pojavi u svojoj goropadnoj grandioznosti.

Zato, kada počnu našim trenutkom iznova odzvanjati ti rogobatni pozivi na podjele, kada se počnu iz meteža kakofonije izdizati glasovi koji nagovještavaju “smrt zemlje”, kada se počnu bahatiti oni koju joj osporavaju pravo na bivstvovanje moramo biti svjesni jedne od istina koju, izgleda, malo ko je u stanju spoznati: Bosna će biti, a sve drugo će proći.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO