Film kao podsjetnik na važnost njegovanja kulture sjećanja

Film ‘Djeca sa CNN-a’ otvara brojna pitanja, prije svega potrage za vlastitim identitetom opterećenog bremenom prošlosti i neizliječenim traumama.

Važno je da postoje projekti poput filma 'Djeca sa CNN-a' jer su oni dokaz da ako postoji ispravna ideja za koju se borimo moguće je u konačnici i doći do cilja (Ustupljeno Al Jazeeri)

Nedavno je u Sarajevu održana svjetska premijera igranog filma Djeca sa CNN-a. U pitanju je film koji je temeljen je na dramskom tekstu, a koji je kao predstava praizveden prvo 2006. godine u Pozorištu mladih u Sarajevu, a potom 2008. godine u Zagrebu. Tekst potpisuje Amir Bukvić, režiju Aida Bukvić, a producenti filma su Kreativna Kultura (Hrvatska) i Panglas (Bosna i Hercegovina). Glavne uloge utjelovljuju Iva Mihalić, Amar Bukvić, te Dragan Despot, a u filmu igra i bosanskohercegovački glumac Muhamed Hadžović.

Film prati životnu priču Dine, koji je, poslije pada Srebrenice gdje je izgubio oca i dva brata, kao izbjeglica došao u Zagreb sa tetkom i petogodišnjim bratom koji je odmah, kao ratno siroče, poslan s izbjegličkim konvojem u Dansku. Dino radi kao ulični čistač i stanuje kao podstanar kod Gogoa, slikara i bivšeg branitelja, a jedina veza sa svijetom mu je telefonska govornica s koje komunicira s prijateljem Fahrom u Sarajevu. Fahru je zadesila slična sudbina kao Dinu – u srebreničkom genocidu izgubio je brata.

Dinin život promijenit će dolazak Dore, nove sustanarke, studentice koja radi noćnu u jednom zagrebačkom hotelu. Nakon CNN-ovog snimka koji je prikazan na televiziji, a na kojem Škorpioni strijeljaju mladiće iz Srebrenice, među kojima su i Dinina braća, njih dvoje shvataju da dijele istu sudbinu. Dino je preživio srebrenički genocid, a Dora pad Vukovara. Njihov susret otvara brojna pitanja, prije svega borbe i potrage za vlastitim identitetom noseći breme prošlosti i neizliječenih trauma.

Propitivanje uvijek osjetljivih tema

Osnovni cilj i teza filma jeste kroz različita pitanja tematizirati važnost i prakse kulture sjećanja, pogotovo na našim prostorima. Čini se da je i sami proces snimanja i nastajanja filma išao u prilog otkrivanju svih tih etičkih principa sa kojima se i kao društvo i kao pojedinci susrećemo, baveći se sjećanjem i njegovom važnošću, ali i otkrivajući uopšte razloge za bavljenjem njime.

Film propituje uvijek osjetljive teme za nas kao što su srebrenički genocid, ali i općenito ratovi koji su se odvijali ‘90-ih. Ponekad olahko shvatamo govorenje o prošlosti, o onome što se dogodilo. Dajemo si za pravo da revidiramo ili dodajemo i oduzimamo po potrebi, u zavisnosti od toga je li prošlost naša ili tuđa. Ponekad mislimo kako o prošlosti imamo pravo govoriti kako god želimo, čak i sa sviješću da stvari koje pričamo nisu uvijek istina.

Ipak, sve što biva izgovoreno negdje ostaje upamćeno, zapisano. Nekoga zaboli, nekoga naljuti, a nekoga natjera na djelovanje. Valjda je baš zbog toga ovom filmu trebalo gotovo četiri godine da zaokruži finansijsku konstrukciju i produkcijski bude spreman za javnost. Tematizirajući rat u Bosni, genocid u Srebrenici, napad na Vukovar, teško je bilo pronaći ljude kojima sve teme odgovaraju da bi i finansijski podržali stvaranje umjetničkog djela koje se njima bave.

Historija se uvijek negdje ponavlja

I dok se svi bavimo time čija je istina bolja, tačnija, teža… a vrlo često samo u želji kreiranja adekvatnog društvenog narativa, zaboravljamo zbog čega je to bavljenje pamćenjem i prošlošću bitno. Šta zaista imamo od kulture sjećanja i do čega želimo da nas dovede?

U ovom filmu, autor i rediteljica, u pokušaju da senzibiliziraju gledatelja na kulturu sjećanja otvaraju pitanja trauma, nejasnog identiteta, posljedice koju strašni zločini ostavljaju, a onda idu dalje i u priču uvode i terorizam, pokušavajući na tom radikalnom primjeru pokazati koliko je važno na ispravan način se baviti prošlošću, ali i koliko je neophodno za zdrav razvoj društva tretirati žrtve i baviti se njihovim traumama na adekvatan način, pogotovo u ranim godinama razvoja.

Film, kako kaže sama rediteljica, nije nastao iz puke potrebe za stvaranjem, to se podrazumijeva, to je svima njima kao umjetnicima urođeno; film je nastao iz želje da djeluje, da utiče, da probudi svijest, da nas pokrene i skrene nam pažnju na ono što je važno. Baveći se pričom o etici na filmskom platnu, na samom setu se dogodio pravi spoj etike i estetike jer je film i nastao i završen prije svega iz uvjerenja ljudi koji su radili na njemu da je ispravan, da je potreban, da ima vrijednost, da je i umjetnost i etika u jednom.

Nikada ne smijemo zaboraviti da se u svakom trenutku historija negdje ponavlja. Moramo biti svjesni surovosti svijeta u kojem živimo i znati šta se dešava u svakom kutku planete. Jer, samo ako smo toga svjesni možemo se nadati promjeni. I zbog toga, važno je da postoje projekti poput filma Djeca sa CNN-a jer su oni dokaz da ako postoji ispravna ideja za koju se borimo, moguće je u konačnici i doći do cilja.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO